Kada je primjetio da gubi ravnotežu prislonio ju je uz zid.
Iznenadila ga je reakcija koja je potom uslijedila. Njezine ruke istraživale su njegovo tijelo poput slijepca, dirale su ga na način kojim si je pokušavala dokazati da je stvaran, na način koji ga nije smio uzbuditi, ali dovraga, čežnja u načinu na koji je raširila ruke po njegovom torzu, natjerala ga je da zaboravi gdje se nalazi.
Kada je naslonila glavu na njegova njedra instinktivno je spustio bradu na njezinu kosu udahnuvši čist, cvjetni miris koji ga je podsjećao na ... dom.
A tada se dogodilo ono što istini za volju nije očekivao, ali ne bi bilo fer ni reći kako se ikada prestao nadati. Podignuvši glavu približila je usne na milimetar od njegovih. Zavrtjelo mu se. Ali ne od poljupca.
Već od siline kojom mu je prignječila nožni palac.
Izdao ga je zadah duhana pomiješanog sa viskijem. Krv joj se uzburkala od razočaranja, a onda je proključala od brzine kojom joj je srce zatuklo. " - Pusti me!"
" - Ne!" Odlučno je odgovorio, a zvuk njegovoga glasa po njenoj utrobi razlio je ugodnu toplinu. Podsjetio ju je na onoga kome nije pripadao. Njezine emocije signalizirale su kvar. To ju je dodatno razljutilo. Uslijedio je još jedan udarac. Ali ovaj put ga je uputila na najbolniju mušku točku.
Podbočio se izloživši bolom iskrivljeno lice na svjetlo. Lice koje nije željela.
Lice bez ožiljka.
"-Moraš prestati to raditi!" Zagrmio je bijesno, aludirajući na njihov prvi susret koji je završio istom dobrodošlicom. "- Ti mene moraš prestati napastvovati gade!!!" Srdžba je ispunila svaku njezinu poru. "- Ja tebe moram... Što?" Njegov smijeh isprekidala je bol koju je još uvijek osjećao.
" - Ti si mena napala... i to drugi put kad već inzistiraš na činjenicama!"
Nemoćno je izgubila nit rečenice, zaštitnički se obgrlivši rukama. " - Zašto si došao? Napokon si se odvažio priznati zločin, murjače?" Ispljunula je pitanje na koje je već unaprijed znala odgovor. Marko mu je rekao da se uselila u vilu. Ponovno joj se približio. Previše. Bol na njegovom licu zamijenila je prijetnja ismiješana sa uvrijeđenosti i ... zabrinutosti?
" - Slatkice, ne izazivaj me. Vrlo dobro znaš zašto sam ovdje. Ovim potezom riskiraš i svoju i moju sigurnost. Sada mi reci što želiš od mene, a nakon što to razriješimo donijet ćeš svoje stvari i ja ću te odvesti kući."
Nije mogla procijeniti je li ono što je upravo osjećala bila frustracija ili nemoć. Vjerojatno kombinacija i jednog i drugog.
" - Od tebe tražim istinu. Želim da mi kažeš što se one noći dogodilo. Želim znati zašto si to napravio? Kako si mogao?" Nevjerica je prošarala njegovo lice prije no što je upitao. " - Kako sam mogao što?" "- Kako si mogao podmjestiti Danijelu? Kako spavaš po noći? Reci mi kako uspijeva normalno živjeti osoba nakon što učini takvu grozotu?"
" - Idi po stvari!" Procijedio je kroz zube. " - Ili što? Ako ne postupim onako kako ti želiš i mene ćeš strovaliti niz liticu?" Njegov dlan prekrio je njezine usne. " - Prestani! Ne znaš što govoriš!" " - Onda mi objasni!" Očajnički je zavapila probadajući ga molećivim pogledom.
Nemoćno je klouno. " - Ne mogu, Sandra." Glas mu je zadrhtao.
" - Možeš, ali nećeš." Razočarano je zaključila. " - Vrati se kada mi budeš mogao reći zašto ne smijem živjeti ovdje, drugačije me nećeš otjerati!" Rekavši to popela se uz stube, ovaj put uspješno i zalupila vratima.
Duboko je uzdahnuo shvativši kako će ovu stvar ipak morati riješiti težim putem. No je li išta drugo mogao i očekivati od nje, pomislio je ne mogavši se oteti dojmu ponovnog susreta. Da je znala koliko mu je snage i borbe sa samim sobom trebalo za ovaj pothvat ne bi se toliko inatila. Morao je djelovati brzo. Točno je znao kako će to učiniti.
...
U 7 sati ujutro već je spremala doručak. Začudo, u ovih nekoliko godina otac ju je uspio naučiti donekle jestivo kuhati. Poznajući Daninu dnevnu rutinu, pretpostavljala je da bi se uskoro mogla probuditi. Ona pak cijelu noć nije spavala. Cijelu noć je razmišljala o načinu na koji ju je uspio izbezumiti. Čovječe, onom iskrom u očima ju je zamalo uspio uvjeriti kako bi mu možda čak i mogla vjerovati. A to je bilo ono što ju je posebno frustriralo. Da mu barem toliko ne sliči. Mrziti bi ga bilo kud i kamo lakše...
" - Mama!" Danin glas ju je dozvao u stvarnost. " - Pogledaj!" Povukavši ju za ruku odvela ju je do dnevnog boravka i prstom pokazala na stube koje su spajale dva kata kuće. " - Sve sam ih sama prešla i nisam se bojala kada sam vidjela da te nema." To što je rekla donekle je bila istina. Bojala se biti sama samo po mraku. "Sama sam se i umila i oprala zube."
Sandra se nasmiješila uočivši nekoliko odbjeglih kapi vode na njenoj pidžami, zatim ju je podignula i ponijela prema blagovaonici."- Bravo zlato, to i priliči velikoj maminoj curi." Sjela ju je na stolicu. Zapljeskala je rukama kada joj je donijela palačinke s pekmezom od jagoda. Njezin najdraži doručak. "- Sviđa li ti se naša nova kuća?" Kimnula je glavom budući da su joj se usta napunila jelom i sokom od jabuke.
"-Najviše od kuće mi se sviđa vrt, smijem li se tamo ići igrati?" Zamolila je usta umeljanih pekmezom. " - Čim završiš sa doručkom." " - Mogu li dovesti i prijatelje iz vrtića? Njima bi se jaako svidjelo ovdje. Ovaj vrt je veći od našeg. Neće mi vjerovati ako ne vide!" Sandra je kimnula u znak odobravanja. " - Naravno, pozvat ćemo ih već ovaj vikend, za tvoj rođendan!"
Zjenice su joj se raširile od uzbuđenja. " - Stvarno? Svi ćemo se moći ovdje igrati? Mama ne znaš kako će biti sretni. Za koliko je dana vikend?" Prstima joj je oblikovala broj 2. " - Morat ćeš ići spavati još dva puta prije rođendana." Pomilovala je njezino umiljato djetinje lice. " - Pripremila sam ti pozivnice koje ćeš danas dati prijateljima. Jesi li već smislila kakav poklon želiš?"
Sramežljivo je zabola vilicu u palačinku kimnuvši glavom. Sandra nije mogla odoljeti, a da je ne poškakljala "- No, hoćeš li mi reći o čemu se radi šašavice?" Ton njezinog glasa mogao se namazati na kruh, oči su joj se zacaklile. " - Kad sam bila mala već sam te to pitala, ali rekla si da je stan puno mali, sada kada imamo veliku kuću, napokon mogu imati macu!"
Užas se uzverao Sandrinim tijelom, fora je bila u tome da se ona užasavala životinjica, imala je fobiju. Zato nikada u životu nije imala ni psa ni mačku. Kako da sada djetetu zamaže oči.
" - Hmmm, što kažeš na ovo? Teta Marijana ima macu i kada god se poželiš igrati možeš ići kod nje, a kada ona dobije male mačiće donijet ćemo ti jednoga? A dotada možeš zaželjeti drugu želju, to neka bude bilo što osim kućnog ljubimca...može?"
Dana se nevoljko složila....Licemjerka, istina je bila takva da je Marijanina mačka bila sterilna, a ona je lagala vlastito dijete. Zvono na vratima je dočekala odobravajuće jer je pretpostavljala da će njeno sljedeće pitanje biti koliko će točno na to morati čekati.
Mihaelovo nacereno lice u njoj je isti trenutak probudilo gnjev. " - Što želiš?"
" - Želim te otjerati odavde." Izraz mu je sada bio ozbiljan, na što ga je ona odmjerila kao luđaka.
" I ti si meni nedostajala rospijice." Namignuo joj je podigavši putnu torbu kako bi je izložio njezinom pogledu. Trebalo joj je nekoliko trenutaka da shvati koja mu je bila namjera. Znao je kakva će reakcija uslijediti i prije no što je nogom uspio zaustaviti zatvaranje vrata koje mu je luđački pokušala zalupiti pred nosom.
" - Moraš poraditi na gostoprimstvu." Zajedljivo joj je dobacio. "Ne pada mi na pamet živjeti s tobom." " - Zato i jesam ovdje."
Počela se tresti od jada, nije mu bila namjera činiti joj zlo, upravo suprotno, ali ovo je bio jedini način koji je razumjela, jedini način koji će možda uroditi plodom.
" - Rekla sam ti što je jedino što me može natjerati da odem odavde, ovim činom nećeš postići ono što si planirao, jedino što možeš dobiti je činjenica da ću te zamrziti još i više... ako je to uopće moguće." Pošizila je shvativši da mari za njezin govor kao za lanjski snijeg. A kada mu je putna torba ispala iz ruku primjetila je kako ipak postoji razlog zbog kojeg ju je prestao slušati. Njegova pažnja usredotočila se na nešto što se nalazilo iza njezinih leđa.
Naglo se okrenula i iza sebe spazila Danino zabrinuto lice. Mihael se smrznuo na mjestu kada je djevojčica krenula prema njemu. Zastala je kraj Sandre ručicama obgrlivši njezinu nogu. "-Mama, tko je ovaj striko? I zašto tako vičete?"
Utrnuo je, imao je osjećaj da se nije pomjerio dobrih 5 minuta. Sve što je namjeravao reći i učiniti, svi razlozi i smisao koje je dotada poznavao, ishlapili su u trenutku kada ga je to plavokoso čudo zelenih očiju stalo zaintrigirano promatrati.
Nije ni primjetio kada je točno krenuo prema njoj niti se mogao sjetiti kada se našao na koljenima pred tih anđeoskim stvorenjem.
" - Ja nisam znao... ovo je Danijelova kći? Marko mi nije rekao da si rodila?" Oči su mu iskreno zasuzile, što ju je zbunilo, ali tek na mikrosekundu.
Morala je uložiti nadljudski napor da ga sada dok se nalazio u ovome položaju i lupetao gluposti ne mlatne nogom u trbuh. " - Dao si nas pratiti, a nemaš pojma da imaš nećakinju. To dovoljno govori o tome koliko si se zapravo brinuo."
Pogleda i dalje priljepljenog na Danu odgovorio je na njezinu opasku. " - Nisam te pratio, Sandra da sam znao... Bože, Danijel bi bio presretan kada bi je samo mogao vidjeti."
"- Ali nikada neće, zahvaljujući tebi."
Njezine riječi probole su ga poput stakla. Kada je pogled krvav od bola uputio prema njoj, učinilo mu se da ju je na tren pecnula savjest. Kada bi joj samo mogao reći istinu,...ali ne smije... još nije bilo vrijeme za to, najprije je sa sigurnošću morao znati tko mu je neprijatelj. Odmahnuo je glavom. Nije želio govoriti. Bilo bi besmisleno pokušati je uvjeriti u svoju nevinost.
U trenutku kada je krenuo ustati dogodilo se nešto čudesno.
Poput svile meka ručica našla se na njegovome bradom prekrivenom licu zaustavivši bijeg suze koja mu se omakla. Susreo se s pogledom punim nježnosti. " - Izgledaš gotovo jednako kao moj tata. Mama mi ga je pokazala na slikama."
Tek tada je shvatio da je ruku stavila na obraz na kojem je trebao biti ožiljak. " - Sličimo zato što smo braća." Uzeo je njezinu ruku u svoju i poljubio je. Razjapila je usta ne mogavši skriti koliko ju je iznenadila ta spoznaja, očito nije znala za njega kao ni on za nju. To ga je zaboljelo. A zatim je i ona njemu dala poljubac. U lice. " - Sviđaš mi se."
Oduševljeno mu se osmjehnula na što mu se rastopilo srce. Nije uspio registrirati točan trenutak kada je kompletno ispustio kontrolu nad emocijama iz svojih ruku. Možda je to bilo kada je svoje ručice omotala oko njegova vrata. A možda pak kada je on njoj uzvratio zagrljaj podignuvši je u zrak. Jedino čega je bio svjestan jest to da su mu suze nekontrolirano klizile niz lice.
Mili Bože, takvo što nije očekivao ni u najluđim snovima. Popustio je stisak kada je pomislio da bi djevojčici možda mogla smetati iznenadna prisnost neznanca, no tek onda je primjetio da ona i dalje grčevito stišće njegov vrat. Nije li zov krvi bio čudesna pojava.
Sandrino srce zaigralo je na čin njihova povezivanja unatoč tome što se razum tome odlučno protivio. Nije zapravo znala kako da postupi.
Njegov glas bio je isprekidan emocijama. " - Moramo otići odavde, ovo mijenja cijelo stanje stvari, Sandra obje morate krenuti sa mnom." Pogledala ga je kao da joj je upravo rekao da se baci pod vlak. " - Ti se šališ? Ozbiljno si pomislio da bi svojom voljom išla živjeti s tobom?
Sada je već bio iznerviran. " - Sandra trenutno mi je stalo do svega osim do šale. Moramo otići odavde. " Prekriživši ruke na prsima zauzela je odlučan stav.
" - Nigdje ne idem. Već sam ti rekla. Prestani inzistirati." Izdahnuo je vreli zrak iz pluća koji je nastao kao posljedica miješanja različitih emocija. " - U redu, kako želiš, bilo ovdje ili u drugoj državi, odsada si prisiljena živjeti sa mnom." Prijezir s kojim ga je odmjerila dao se usporediti sa uraganom. Dana se kao oparena uzdigla sa njegova vrata u koji je dotada bila zagnjurena i oduševljeno uskliknula. " - Živjet ćeš s nama?" Njezine medene oči nisu mogle sakriti uzbuđenje. Nije često nailazio na tu pojavu... barem što se tiče njene majke.
" - U redu, živo me zanima koliko dugo će trajati ova predstava tebe kao brižnog strica i brata. Kladim se u mjesec dana?" Glas joj je bio ogorčen. " - A onda će vaše veličanstvo ponovno nestati i na godinu dvije zaboraviti da ima obitelj!"
"- Što se ovdje događa?" Lana je završila pitanje razjapljenih usta u trenutku kada se Mihael okrenuo prema njoj. " - Je li Marko došao s tobom?" Odmah se bacio na temu koja ga je zanimala kao da su se posljednji put vidjeli jučer, a ne prije četiri godine.
Lana nije bila sigurna je li upravo kimnula ili odmahnula glavom kada se začula kako zamuckuje. " - Ja, ovaj... ostao je u autu... svaki čas bi trebao..." Ni ne pričekavši da ona završi misao Mihael je poljubio Danu u čelo i brižno je predao Sandri u naručje.
Zatim je u pratnji bijesa bez riječi napustio prostoriju. Marko ga je ugledao već s ulaza. Marširao je prema njemu korakom osvetnika. Mihaelov pogled bio je pištolj, a na njegovoj glavi nalazila se meta u obliku jabuke. Koju je on očito imao namjeru promašiti. Sranje... je bila riječ koja mu se otela s usana prije no što mu se obratio.
" - Već si stigao, mislio sam da će ti trebati koji dan, budući da nisam znao jesi li u Hrvatskoj i budući da sam ti prije toga još nešto želio reći..." oštra bol koja mu je proparala vilični zglob prekinula je njegovu misao.
Pizdun ga je upravo odvalio šakom u glavu...