Sat vremena kasnije smo stigli ispred ujnine kuće. Zatekli smo je u dvorištu kako širi veš. Čula je automobil dok sam se parkirala, ali se nije okretala – mislila je da sam sama.
– Stigla si, mila. Je l' je uspeo lepotan da te ubedi da ostaneš do sutra?
Pocrvenela sam i pogledala Strahinju.
– Sigurno nije, čim si se već vratila. – zakačila je poslednju stvar i okrenula se.
– Uh, uh, uh. – gleda nas iznenađeno.
– Dobar dan, gospođo. – pruža joj ruku.
– Ruke su mi pune, rukovaćemo se unutra. – odgovara ujna vidno uzbuđena.
– Kupili smo ti sve, ujna. – nasmejala sam se široko.
Ujna klima glavom. – Da, da, da, vidim. Hajdemo unutra. – ide ispred nas, otvara nam vrata i svi zajedno ulazimo unutra.
– Gde da spustim kese? – upitao je Strahinja.
– Ovamo u kuhinji. – pokazuje mu rukom ka kuhinji dok odlazi do kupatila i ostavlja praznu korpu od veša.
– Zašto mi nisi poslala poruku da će i lepotan doći sa tobom? – upitala me je ujna tiho. – Mogla sam na brzinu da spremim neki ručak...
– Neplanirano je došao.
– Ma mogla si usput da mi javiš. Da spremim nešto, a ne da dočekam čoveka dok širim veš.
– Opusti se, biće dana i za ručak.
Ujna je podigla obrve. – Je l' to znači da...
Klimam glavom. – Pokušaćemo, pa šta bude. Gde je Branka?
– Tvoja sestra se još uvek izležava. Uh, došlo mi je malopre da je izudaram dobro.
Naišao je Strahinja. – Gospođo, ostavio sam. Mogu li do kupatila da operem ruke?
– Da, da, naravno. Idem ja da skuvam kafu. – otcupkala je do kuhinje.
Krenula sam za njom.
– Lepo sam ti pričala da pokušaš s nekim i da taj neko može da ti pomogne. A ovaj macan je idealan za tebe. Em što se poznajete od malena em je... prelep.
Nasmejala sam se. – Tako se poklopilo sve. Pokušaćemo pa ćemo videti.
– Navijam za vas.
Ujna i Strahinja su odmah pronašli zajednički jezik i imali bezbroj tema za razgovor. Meni je baš prijala atmosfera – kao da je svakodnevno sa nama i da non-stop pijemo kafu sa njim. Poželela sam da ovako bude zauvek. Da se nikada više ne odvojimo.
– E sad ćemo da zovemo baba Jagodu. – uzima ujna telefon sa stola.
– Njen lik nikada neću da zaboravim. Prema meni je uvek bila dobra i branila me od ove divljakuše ovde. – gleda me.
– Koliko sam se ja promenila od tada, toliko je baka ostala ista. Videćeš. Godine joj ne mogu ništa.
– Koliko godina ima baka?
– Šezdeset šest.
Prekida nas bakin glas. Javila se preko vibera i trenutak kasnije je vidimo na kameri.
– Zašto se ne javljaš, kevo? – smeje se ujna.
– Uh, dok sam došla do telefona. Bila sam u bašti. – odgovara zadihano i seda. – Šta vi radite, šta ima novo?
Ujna je pomerila kameru ka Strahinji. – Je l' poznaješ ovog dečka? – upitala je babu a baba se zagledala u Strahinju, a potom stavila naočare za vid.
– Pojma nemam. – govori.
– Kako pojma nemaš, baba? – smeje se Strahinja. – Da l' je moguće da si me zaboravila?
– Podseti me, sinko, nemam više dva'es' godina.
Približila sam se Strahinji i poljubila mu vrat. – Setićeš se ako ti kažem da je dečko zadobio traume od mene od ugriza.
Baba je razrogačila oči. – Strale, sine!
Strahinja se smeje. – Da, baba, to sam ja.
– Nikada te ne bih prepoznala. Nikada. Bio si mršav i neuhranjen kada si odlazio, a vidi ga sada...
– Kako si?
– Kako moram. Malo radim, malo sednem i odgledam seriju. A kad mi Lola nije tu, kuća je prazna. Šta ti radiš, sine? Kako to da ste se sreli posle toliko godina?
– Slučajno, baba. Sreli smo se u klubu gde ja radim kao obezbeđenje. Započeli smo neobavezan razgovor i ubrzo smo došli do zaključka odakle se znamo. A sve vreme mi je bila poznata.
– I on je meni delovao poznato, bako. Njegove oči su mi bile poznate. Njih nikada nisam zaboravila.
– Sunce ti jebem, osedela sam od tebe pre vremena. Dečko je od prvog dana kada se doselio pored nas želeo da se igra sa tobom, a ti si bila divljak.
Prasnuli smo svi u smeh.
– Zato joj je sad Bog ponovo poslao mene da joj se osvetim, bako.
– Sve se u životu vraća i plaća. – smeje se baba. – Baš mi je drago, sine, što se ponovo vidim. Više puta smo znale da se prisetimo tog groznog događaja, tvog odlaska... Bilo joj je žao posle kada je sazrela malo i porasla.
– Ali joj onog dana kada mi umalo kožu nije otkinula nije bilo žao.
– Tad nije. Kada si otišao i rekao joj ono, smirila se. Nije te pominjala, ali sam sigurna da je veštica želela da te ponovo vidi. Njoj je izgleda prijalo što dolaziš stalno i želiš da se igraš s njom, a ona da se napravi važna... bežala je.
Strahinja odmahuje glavom. – U pravu si, bako.
– Šta ti radiš, sine? Jesi li se oženio?
Ukočila sam se kada ga je to pitala.
– Nisam se oženio, ali planiram. – skrenuo je pogled sa telefona i pogledao me.
– Ako, svako treba da se oženi i da osnuje porodicu.
– Nadam se da ćeš da mi daš blagoslov.
– Hoću, sine.
– Nisi me razumela.
– Jesam, jesam, planiraš da se oženiš.
– Planiram da se oženim vašom unukom.
Kao da me je neko proboo u predelu srca.
Nastao je muk na trenutak.
– Pizda vam materina, pa vi ste...
– Ovaj susret nije bio slučajan i odlučili smo da pokušamo. Pa šta nam Bog da.
– Vi ste kompletne budale. Istog momenta da sednete u kola i da dođete ovamo. Inače se pakujem, 'vatam bus i dolazim tamo da vam iščupam uši.
Ponovo je nastao smeh u sobi.
– Doći ćemo, baba. Ne brini. – govori joj Strahinja.
– Dobro jutro. – čuli smo Brankin glas. Mrmljala je pospano.
– Kako to ulaziš, Branka? – ustala je ujna ljutito. – Pogledaj na šta ličiš! Kakvo jutro? Uveliko je dan. Nemoj da me teraš da okrećem oca...
Branka je samo prevrnula oči, pogledala nas i mahnula baki.
– Ćao, bako. – maše i izlazi iz sobe.
– Ćao, ćao. – gunđa baba. – Sigurno ste zaglavile noćas negde.
– Jesu, jesu, sinoć smo se i sreli, bako. – odgovara Strahinja.
– Pakujte se i dolazite. Ja ću odmah da skoknem do prodavnice, pa da se bacam na ručak.
– Ne možemo danas da dođemo, bako. Doći ćemo sutra. – rekao joj je Strahinja.
– Onda ću ja da dođem tamo.
– Nemoj to da radiš. Sačekaj još jedan dan.
– Nije to lepo od vas...
– Sutra ujutru dolazimo. – smeje se Strahinja.
– Gotovi ste kad vas vidim. Šta tvoja majka radi, Strahinja?
– Radi.
– Je l' je dobro?
– Dobro je. Danas baš ima slobodan dan pa je poželela da bude sa unukom ceo dan.
– Kojom unukom?
– Mojom kćerkom.
– Imaš kćerku?
– Da.
– Koliko ima godina?
– Pet.
– Kako onda kažeš da se nisi ženio?
– Pa nisam. Nismo pravili svadbu jer smo se razišli, ali smo dete oboje želeli.
Ćaskali su još desetak minuta i prekinuli poziv.
– Haj. – ulazi Branka u sobu, ovoga puta uljudna.
Strahinja joj maše. – Haj. – smeje se.
– Ja se tako pozdravljam, izvini ako je bilo nepristojno.
– Nepristojno, nepristojno. – dobacuje ujna. – Sprcala si dvadeset godina i ne umeš da kažeš dobar dan. Bože, gde sam pogrešila sa njom? Čovek je prvi put ovde, ima šta i da vidi. Tvoju nekulturu...
– Ujna, o'ladi malo i pusti je. – umirujem ujnu.
Branka je samo odmahnula glavom i otišla do kuhinje da doručkuje.
– Šta ima novo, Lolo? – upitala me je dok je pravila sendvič.
– Ima. – nasmejala sam se.
– Ja poslednja moram da saznam?
– Pa spavala si.
– Pa da, gospođa je u stanju da prespava ceo dan, a to što ima ispit u četvrtak, to nikom ništa. Ispit će sam od sebe da se položi. – gunđa ujna i uzima šoljice od kafe sa stola.
– Izvini, Strahinja, pokušavam da je dovedem u red. – govori Strahinji. – Ovo drugo dete je barem odgovorno.
– Imate još jednu kćerku? – upitao je Strahinju.
– Da. Osmi je razred. Nije odličan đak, ali je barem odgovorna. Ustaje sama za školu, sprema sendvič, ide... Ne razvlači se kao metiljava krava po kući i ne kuka kako joj je život težak. 'Ajde da razumem da ima porodicu, pa onda deca, finansije i milion problema. A nju ništa ne čeka, samo da uči i da bude odgovorna osoba.
– Dobro, to ste u pravu. – ozbiljan je Strahinja, a Branka sve vreme prevrće očima.
– Pa stvarno. Nego neka je, doći će joj otac za koji dan.
– Muž vam je na putu?
– Da. Često ide na teren i retko kad je kod kuće. Zato se gospođica ovako i ponaša. Čim joj otac dođe odma' druga priča. Mene niko ne sluša, niko me ni ne čuje. Pričam ovim zidovima ovde.
– Ujna, Strahinja i ja idemo da prošetamo malo. Ne znam kad ću se vratiti.
– Dobro, dobro, idite vi. Gledaj da dođeš do večere. Spremaću nešto.
– Važi. Idemo mi.
– Aj važi. Vidimo se.
Strahinja i ja izlazimo ispred kuće.
– Ti stvarno misliš da pođeš sa mnom za kući? – pogledala sam ga.
– Stvarno. Baba me je zvala.
– Ali...
– Alo, imam prava da odem kod babe. Ne planiram da se preselim kod tebe, ne brini.
Smejem se. – Nisam to ni mislila, nego...
– Je l' me zvala baba na ručak?
– Jeste.
– Molim lepo. Nemaš prava da mi postavljaš takva glupa pitanja.
– Okej, što se mene tiče možeš da pođeš.
– Poći ću, nego šta. Ionako sam planirao da uzmem slobodne dane i odmorim malo.
– Gde idemo sada?
– Kod mene kući.
– Šališ se?
– Ne šalim se. Idemo kod mene kući da se vidiš sa kevom.
– Ne, ne, ne...
Pogledao me je samo i ja sam odustala i krenula sa njim.
Nekih desetak minuta kasnije smo stigli ispred njegove kuće.
– Ovde živim.
– Lepa ti je kuća.
– Hvala. Hajdemo. – otključao je ulazna vrata i čim smo ušli unutra, u hodniku ugledamo njegovu majku i malenu devojčicu kako oblači jaknu.
– O, setio si se da imaš kuću. – progunđala je njegova majka čim ga je ugledala.
– Tata! – poskočila je devojčica i bacila mu se u zagrljaj.
– Pa gde si ti? Dogovorili smo se da budeš danas kući. Baka je danas slobodna i mislili smo da budeš i ti sa nama...
Strahinja je spustio devojčicu i pogledao me. – Imamo gošću, smirite se malo.
– Gošću? – namrštila se njegova majka. – Rekla sam ti da mi više ne dovodiš svakakve devojke ovde.
– Ona nije svakakva devojka, majko! – naljutio se Strahinja.
– Znaš li ti ko je ova devojka?
– Ne znam i ne zanima me. Pošla sam sa Sofijom do grada. Dete hoće da izađe malo, a Boga mi i ja dugo nisam šetala.
– Majko, sačekaj da te upoznam sa devojkom.
– Ne želim. – pogledala me je ljutito i ukočila se na trenutak. – Ja tebe poznajem. Već si dolazila ovde, je l' tako?
Osmehnula sam se. – Nisam nikada dolazila ovde, ali se slažem sa vama da se poznajemo.
– Gde smo se upoznale?
– Majko, pokušaj da se setiš. – smeje se Strahinja.
– Pokušavam, ali ne mogu. Njen pogled mi je poznat, ali... – ukočila se i zagledala u moj vrat.
– Šta ti se to desilo, devojko? – dodirnula mi je vrat.
– Mala nezgoda. – promrmljala sam. – Strahinja mi se osvetio za onaj ujed od pre dvadeset i više godina.
Njegova majka je razrogačila oči kada je to čula. Sada zna ko sam.
– Lolo, pa to si ti!
– Ja.
– Bože, dete. – prišla mi je i zagrlila me. – Baš mi je drago što te ponovo vidim. Nisam zaboravila tvoj pogled, ali mnogo si se promenila. Nikada te ne bih prepoznala. I kosa ti je drugačija. Imala si kratku plavu kosu, a sada si je ofarbala u crveno.
– Da, mada planiram da ponovo postanem plavuša. Čini mi se da mi najbolje stoji.
– O, mila...
– Niste ljuti na mene?
– Ma taman posla da budem ljuta. Hiljadu puta sam mu rekla da ti ne dosađuje, jer ti ne prija njegovo društvo, a on me nije slušao. Ako si mu ostavila večiti ožiljak.
Obe se smejemo.
– Baš ste duhovite. – gunđa Strahinja. – Je l' planirate da pijemo kafu ovde u hodniku?
– Oh, da. Idemo unutra.
– Bako, hoću da idemo do grada. – govori Sofija ljutito.
– Ići ćemo za pola sata. Imamo gošću.
– Sama si rekla da ne želiš tatine gošće da dolaze kod nas.
– Da, ali ova gošća je zajednička.
Čučnula sam i pružila ruku Sofiji. Gleda me ljutito jer sam joj uskratila izlazak sa bakom.
– Lepotice, hoćeš li da mi kažeš kako se zoveš?
– Neću, zato što si zla. Trebalo je da idem sa bakom do grada, ali ti...
– Ići ćeš, nisam ti ništa uskratila. Ići ćete malo kasnije.
– Neću kasnije, hoću sada.
Strahinja je prasnuo u smeh. – Moja Sofi je ista ti kada si bila mala. Kao da si je ti rodila.
Nasmejala sam se. – Okej, onda neću da je diram.
– Bolje.
– Bako, nije fer.
– Lepotice, možeš li da ostaneš malo duže kod nas? – pogledala me je. – Obećala sam joj ovaj izlazak.
– Ostaću, ne brinite. Idite i prošetajte.
– Hvala ti. – zagrlila me je i ubrzo otišla sa Sofijom.
– Mala je pravi zvrk.
– Ali je mnogo dobra i obožava me. Stalno govori da me voli više od Tijane.
– Tijana je njena majka?
– Da. Tijana je voli, ali nema baš toliko dobar i prisan odnos sa njom kao ja. Zbog Sofije živim i nju ne sme niko da dira. Šta god poželi to i dobije. Znam da nije dobro što joj sve dopuštam, ali jednostavno ne mogu da je odbijem. Drska je i bezobrazna, ali meni je to smešno. Često me podseti na tebe i znam da su te karakteristike loše, ali... ne želim da je menjam.
Stao je ispred mene, podigao me, a ja sam ga nogama obuhvatila oko struka. Ljubimo se nekoliko minuta, a onda me odnosi do dnevne sobe i seda, ne ispuštajući me iz zagrljaja. Zagnjurila sam glavu u njegov vrat kada su me obuzela sećanja. Tiho sam počela da plačem.
Sranje!
I dalje ista priča.
Podigao mi je glavu, obrisao mi suze i poljubio me.
– Nemoj da misliš na to, niti da strepiš i postavljaš sebi pitanje hoću li te ostaviti. Nikada te neću ostaviti, želim da budem deo tvog života. Uvek ću biti tu za tebe kada budeš poželela da razgovaraš o bilo čemu. Ukoliko ti zatreba neka pomoć ili savet, opet ću biti tu. Samo mi se prepusti i pokušaj.
Zažmurila sam i poljubila ga. Spustio me je na krevet i legao preko mene. Ležimo i ljubimo se. Ljubi me po vratu, ramenima, pa se spušta na grudi i zastaje.
– Nastavi. – govorim tiho.
Nakon mog odobrenja, polako mi je skinuo bluzu, a potom i brus. Ubrzo oboje ostajemo nagi. Prepustila sam mu se i potpunosti i trudila se da zaboravim na sve. Da pomognem sebi. On mi je bio slamka spasa. Ako ponovo doživim krah – biću kao biljka. Razočarana u svim poljima.
Jako sam vrisnula kada je ušao u mene, a potom sam ga čvrsto zagrlila.
– Pusti me da te obožavam, molim te. – šapuće.
– Puštam te. Nemoj nikada da odeš od mene.
– Neću.
– Obećaj mi.
– Obećavam ti. A sada se potrudi da budeš tiha, da te ne čuju komšije. – smeje se.
Nekih sat vremena kasnije sam ležala zadovoljena i srećna na njegovim grudima.
– Jesi li dobro? – pogledao me je.
– Jesam.
– Moramo da se obučemo, keva i Sofija samo što nisu došle.
– Uh, da, ja sam totalno zaboravila na to. – smejem se.
Na brzinu smo se obukli, sedeli u dnevnoj sobi i ćaskali sve dok nisu naišle Snežana i Sofija.
– Nadam se da nisi dugo čekala. Izvini. – govori mi Snežana. – Bile smo čak do Novog Beograda.
– Ma ne, brzo nam je prošlo vreme.
– Idem da skuvam kafu i dolazim. – otišla je brzim koracima do kuhinje.
– Hej, devojčice, šta ste to kupile? – podiže Strahinja Sofiju i spušta je u svoje krilo.
– Baka mi je kupila dve lutke. Jedna je ženska, druga muška. Već sam im smislila imena. – odgovara Sofija. – Jesu li lepe? – pokazuje ih Strahinji.
– Jesu. Meni su sve igračke iste.
– Kako iste? – namrštila se.
– Evo, pitaj Lolu da vidiš šta će da ti kaže.
Sofija me je pogledala. – Jesi li se igrala ovakvim lutkama kada si bila mala?
– Jesam. Obožavala sam lutke, ženske barbike pogotovo. Još uvek ih čuvam negde u kući.
– Stvarno? A koliko ih imaš?
– Puno. Preko dvadeset.
– Preko dvadeset?
– Da, da.
– Volela bih da mi ih pokažeš. Gde živiš?
– U Novom Sadu.
– Nisi iz Beograda?
– Ne.
– Šteta. Baš sam htela da ih vidim. Ja obožavam barbike sa plavom kosom. Imam kući kod mame čak dve policajke i jednu doktorku. Baka mi je sašila nekoliko haljina za ostale barbike. Svaka od njih ima svoje ime, sem policajki. Njima nisam dala ime. Jednu zovem Policajka jedan, a drugu Glavna policajka. Obe imaju plave kose.
– Rado ću ti poslati sve moje barbike.
– Šališ se? – iznenađeno me gleda. – Sve barbike?
– Da, sve do jedne. I nadam se da će ti se dopasti. Imam i kućne elemente za dnevnu sobu, spavaću, dečiju...
– Uh! Ja sam oduvek želela da u svojoj sobi napravim kuću za barbike. Ali nemam dovoljno nameštaja. Imam možda za jednu sobu samo.
– Ja imam čak i kuhinju. A kuću sam im pravila u kutku moje dečije sobe.
– Vas dve niste normalne. – smeje se Strahinja. – Pogotovo ti, Lolo.
Nasmejala sam se. – Stvarno sam obožavala da se igram. Dođe mi i sad da se igram...
– E sada si ga... nagrabusila. – gleda me.
Sofija me hvata za ruku.
– Kupila si je. – govori mi Strahinja.
– Koga sam kupila? – gledam ga zbunjeno.
– Ti si divna! – govori mi Sofija. – Hajdemo kod tate u sobu da se igramo.
– Prvo da popije kafu, pa onda idite. – dodaje Strahinja.
– Ne, idemo odmah. Lola je predivna devojka i voli da se igra. Retko ko voli.
– Ja volim.
Sofija se mršti. – Ti voliš zato što si mi tata i baka voli zato što mi je baka, niko više. Čak ni mama ne želi da se igra sa mnom. Uvek pozove onu dosadnu Iris da dođe da se igramo.
– Rekoh ti da si je kupila za sva vremena. – šapuće mi Strahinja. – Ona retko kog zavoli, ali kada nekog zavoli onda ga obožava.
Sofija me vuče za rukav. – Idemo, idemo.
Nailazi Snežana sa kafama. – Ne maltretiraj Lolu. Moramo prvo kafu da popijemo.
– Igraćemo se za pola sata, lutko. – pogledala sam je.
– Ne, ne, ne...
– Idi i pronađi sve igračke. Naređaj ih lepo, volela bih da vidim šta imaš.
– Dobro, uradiću to i igraću se malo dok ne dođeš. Tatina soba je odmah preko puta dnevne sobe.
– Važi, snaći ću se.
Sofija me je brzo poljubila u obraz i odjurila iz sobe.
– Sjajno. Bio sam ubeđen da će teže ići, ali sve je ispalo odlično. Jesi li namerno rekla da voliš i sada da se igraš?
– Ne, nisam ništa namerno rekla. Stvarno sam obožavala da se igram, pogotovo barbikama. A sada sam odrasla devojka koja bi se ponekad zaigrala.
Snežana se osmehnula. – Ti i dalje ono dete u duši.
– Nisam baš toliko. Sada nisam tolika divljakuša.
– Nisi ni tada bila, nego Strahinja zna da bude uporan i naporan ponekad.
– Uvek sam uporan kad nešto ili nekog želim. – promrmljao je Strahinja i pogledao me. – Sreli smo se u klubu i na prvu loptu mi se dopala. Nisam znao ko je, a želeo sam je.
Snežana ga ignoriše i gleda me. – Reci ti meni, Lolo, kako si? Kako je baka?
– Dobro smo. Baka je baš uzbuđena kada sam joj rekla da sam ponovo srela Strahinju. Razgovarali smo preko vibera sa njom.
– Nije me prepoznala dok joj Lola nije rekla ko sam. – ubacio se Strahinja.
– Pa promenio si se. Doduše, svi smo se promenili. Nama život nije bio nimalo lak.
– Nije ni meni. – slegnula sam ramenima.
Dugo smo razgovarale i skroz sam zaboravila na vreme. Kasnije sam se igrala sa Sofijom i bilo mi je žao kada sam kretala kući.
– Dođi opet, molim te. – skakutala je Sofija.
– Hoću, a ti budi dobra i slušaj tatu i baku.
– Hoću. – zagrlila me je. – Hvala ti što si se igrala sa mnom.
– Poslaću ti igračke uskoro.
– Jedva čekam.
– Idi unutra, Sofi, hladno je. – govori joj Snežana.
– Ideš i ti sa mnom.
– Lolo, hvala ti što si došla, videćemo se ja se nadam uskoro. – grlimo se i Snežana ulazi unutra sa Sofijom.
– Vidimo se mi sutra. – gleda me Strahinja. – Hvala ti na ovom divnom danu.
– Hvala tebi. Stvarno planiraš da pođeš sutra sa mnom?
– Stvarno. Samo ne znam kako ćemo oko prevoza.
– Ja svakako moram svojim kolima. Tako sam i došla.
– Ako ja krenem sa tobom, kako ću se vratiti posle?
– Pa onda svako svojim kolima.
– Dogovoreno. Moraćemo samo zajedno da krenemo, to jest da te pratim iza jer ne znam put do tamo. Nisam bio u Novom Sadu nakon selidbe.
– Nijednom?
– Nijednom.
– Dobro, krenućemo zajedno. Ti ćeš me pratiti.
– Važi. – privukao me je sebi i zagrlio me. – Vidimo se sutra.