(Kasnim, ali znate zašto jer sam vam napisala na zid. Krenula sam pisati ovaj nastavak i izbrisao mi se pa sam totalno izgubila živce i trebalo mi je vremena da ih sakupim i ponovo napišem sve. Ostavite mi glas i komentar jer mi zaista puuno znači. I da, hvala na 50K pregleda, jednostavno ste najbolji. Idemo dalje, sve do krajaaa! Volim vas xx)
Čim smo ušli u stan, bacila sam se na pranje posuđa. U zadnji čas smo se sjetili, ali zajedničkim snagama smo napravili oproštajnu večeru za gospođu Parks koja je u kasnopopodnevnim satima uhvatila avion za Englesku. I ona je otišla.
Jako je plakala za Holdenom, iako joj se on praktički vraćao u kratkom roku. Ni ja nisam mogla ostati ravnodušna na njezine suze, vidjelo se koliko je i ona teško primila vijest o njegovom odlasku u rat. Dugo me grlila i šaptala riječi podrške. Govorila je kako mi se divi što sam odlučila ostati uz njega, no, kada bi samo znala koliko mi je malo nedostajalo da odustanem od svega, a sada mi je, pak, toliko drago da nisam.
Zapravo sam tek sad shvatila koliko smo malo vremena provele zajedno, a ona je, očito, bila jedini član iz naših kaotičnih obitelji koja je poštovala vezu između Holdena i mene. Između ostaloga, ona je Holdenov najbliži član obitelji kojega sam imala prilike upoznati, nadam se ne i jedini. Vidjele smo se svega par puta u ovih nekoliko mjeseci, a naše je poznanstvo započelo onog dana kada sam ljutita došla u njihov stan kako bih razgovarala sa svojim dragim.
Moj dragi.
"Jesi li sigurna da želiš ići kući?" pita me nekako tugaljivo. Kimnem brišući ruke nakon što sam oprala zadnji tanjur. "Baš šteta..."
Upitno podignem obrve u njegovom smjeru čekajući objašnjenje. Ne mogu vjerovati da će kroz tjedan dana i on hvatati let za Englesku te koji pakao kreće tada. "Razmišljao sam, znaš, nikada te nisam odveo u kino."
Užurbanim koracima stigne na drugi kraj kuhinje, dio gdje sam ja stajala, pucne prstima pored uha i, kao pravi mađioničar, dvije mu se duguljaste karte stvore u ruci. "Slučajno imam dvije karte za danas pa, ako si još uvijek raspoložena, možemo otići."
Ozarena lica, vjerojatno prvi put nakon toliko dana plakanja, uzmem u ruke ta dva komada malo tvrđeg papira i zagledam se u naslov. Bilježnica. "Danas je neka godišnjica", rukom par puta prijeđe po potiljku. "Iz tog su razloga odlučili ponovo pustiti film, a znam koliko ga voliš. Između ostaloga, to je starije kino na otvorenom pa su vjerojatno zato pustili takav film..."
Doslovce sam mogla osjetiti kako mi osmijeh pleše licem dok sam prebacivala pogled s karata na Holdena pa s njega na karte. Osim što sam bila oduševljena njegovim trikom kojega je besprijekorno izveo, šarmantno i džentlmenski kao i uvijek, oduševljavala me i činjenica da će to biti moj prvi put u kinu na otvorenom. O odlasku tamo prije sam mogla samo sanjati, a bio je to domet svih starijih filmova u kojima sam inače uživala.
Misli mi odmah slete na mamu i tatu. Oni su uvijek bili protiv toga jer je za moje roditelje to bilo još jedno od onih mjesta na kojima se okuplja ološ. Ništa se nije moglo mjeriti s njihovim, ekstremno skupim, elegantnim restoranima u koje nikada ne bi odlazili samo kao obitelj jer je posao morao biti umiješan u svaki naš korak. Ne mogu reći da mi nisu priuštili mnogo toga jer zaista jesu, ali nedostajale su mi stvari koje su svi normalni, tada tinejdžeri, prošli.
"Onda... idemo li?" upita na kraju.
Ovijem ruke oko velikog trupa svog dečka i ostavim kratak poljubac na njegovim mekanim usnicama. Koliko god me boljele neke stvari, nikada mu neću zaboraviti sve lijepe stvari koje je učinio za mene i ovu vezu. Kada bih sastavila listu dobrih i loših stvari, prevagnule bi one dobre. Koliko mi je samo trebalo da shvatim kako je on moje svijetlo u tami? Da je on moj Romeo ili gospodin Darcy? Zašto sam posljednjih par mjeseci tratila vrijeme na živciranje oko nebitnih stvari kada sam ispred sebe imala upravo njega?
"Della Dawson", oslovi me imenom i prezimenom. "Volim te."
"I ja tebe", iskreno se nasmijem i prstom pređem preko njegove, sada glatke i svježe obrijane, brade. Još jedan poljubac ispadne iz džepa prije nego što se okrenem na peti i odmarširam prema sobi. "A sada me pusti da se spremim."
"Hej!" usprotivi se. "Nemamo vremena za šminkanje sada, jesi li vidjela vrijeme?" odmahnem glavom. "Moramo odmah krenuti da ne zakasnimo."
Nevoljko otpuhnem pramen kose koji me neprestano škakljao po nosu i zamolim pet minuta barem da složim nekakav visoki rep koji će mojoj frizuri dati svoj smisao. Cijeli dan hodam kao da sam tek ustala iz kreveta i zapravo sam sigurna da sam ovakva otpratila i Holdenovu baku. Znam da njoj nije stalo do mog izgleda, pogotovo jer zna situaciju, no svejedno mi je neugodno. Nekada nisam uopće izlazila iz kuće ako nisam bila sređena kao moja mama. Uz Holdena mi to više nije bitno.
U ogledalu se zadovoljno pogledam vidjevši da sam uspjela ukrotiti kosu i svaku dlaku uredno posložila na njezino mjesto. Danas je nebo na mojoj strani i očito se složilo s višom silom da ću izgledati pristojno, ako izuzmemo činjenicu da ne izgledam baš najbolje zadnjih dana od toliko neprospavanih noći.
Da se spremam van, znam da bi mi Becca sigurno stavila barem dvije kile pudera i korektora, pogotovo u kritičnom području oko očiju, kao i par kila maskare za podizanje raspoloženja, kako ona kaže. Nedostaje mi, i ona i Xavi. Uopće ih nisam imala vremena vidjeti, ali javila sam se porukom i rekli su da je to u redu s obzirom na sve što se trenutno događa oko mene.
Iz stana izlazim bez šminke, ali sretna. Zapravo, osjećala sam se kao najsretnija djevojka na svijetu kada Holden, u njegovom autu, odluči prisloniti svoju ruku uz moju nogu. Sviđalo mi se kako me upitno pogledao i dignuo obrve za moj pristanak. Imam osjećaj da smo zajedno nekoliko godina, a ne par mjeseci, no svejedno postoji ta doza nesigurnosti kod čovjeka za kojega sam mislila da ima najviše hrabrosti na svijetu. Uvijek obraća pažnju na sitnice i vječito me čini tako posebnom.
I film je bio poseban, kao i svaki u ovih stotinu puta što je odgledan. Jako mi se svidjela knjiga Nicholasa Sparksa, ali niti snimljeni film nije loš. Noah i Allie su jednostavno idiličan par kojega se nikako ne bi možeš zasititi. Svaka njihova svađa bila je kao da ju gledaš ili čitaš prvi put. Ryan Gosling je čudo prirode. Znam da Holden to nije mogao shvatiti i da nije plakao kao ja, ali dirnulo ga je. Mislim moralo je ili je tako dobro sakrivao svoju osjetljiv dušu koju sam vidjela prije dva dana u svojoj sobi kada ju je isplakao s morem suza.
Inače sam veliki ljubitelj filmova i kina. Mlađa nikada ne bih odbila takav jedan odlazak s Rebeccom ili Xavijem. Volim sve žanrove, a ponajviše romantične i srcedrapajuće. Sa svojima sam navikla da je svaki izlazak prethodno isplaniram i da moram potrošiti novce za njega, ali otkako sam s Holdenom, ništa nije važno osim nas dvoje. On bi me odveo i na kraj svijeta da ga zatražim, ali zna da nisam toga željna. Dovoljna mi je pažnja koju usmjerava na mene, a i, između ostaloga, s njim je ugodno i samo sjediti u tišini.
Budući da pola filma nisam pratila, prebacim pogled na njega, na to kako se smije i razmišlja koliko je Allie patetična u previše segmenata. Toplina se vratila u Washington da isprati ljeto u svojem pravom stilu. Cvrčci su cvrčali, skriveni u visokoj travi u koju je Holden parkirao auto da se ne gužvamo u gomili. Da mi je bar sada negdje pri ruci onaj sat koji je razbio da ponovim postupak u nadi da bih ipak, kojim slučajem, mogla zaustaviti vrijeme i živjeti u ovom trenutku zauvijek. Sretna jer je i on sretan, zadovoljna jer je i on zadovoljan te puna života jer je... jer je i on živ.
Na trenutak sam se osjećala sretno, ali onda su te dobre misli opet nadvladale crne. O ratu i o velikoj mogućnosti da pogine, baš kao i Noin prijatelj Fin u ratu za koji su se odazvali. Vjerojatno nikada neću prestati razmišljati o lošim ishodima ovoga, Holdenovo mrtvo tijelo mi nikada neće napustiti noćne more da se one pretvore u sretne snove. Iako tako izgleda, u stvari se nisam pomirila s činjenicom da mora otići.
Holden prijeđe palcem po mojoj ruci koje je čvrsto držao u svojima, već kao naviku. Trzne me iz razmišljanja i natjera da se fokusiram na ono što govori. "Tamo su."
"Tko?" zbunjeno ga pogledam. "Tko je tamo?"
Glavom mi pokaže na moju stranu te ja kroz prozor ugledam svoje roditelje. Kupovali su nešto u trgovini, nedaleko odavde. Njihov je crveni auto bio odskakao od ostalih, odašiljao je koliko novaca posjeduju te kako su nadmoćni na drugima. Nije mi se to sviđalo pa tako i nisam željela biti viđena u njihovom društvu, iako sam često na to zapravo bila i prisiljena, baš kao i Peyton.
Osjetim lagano podrhtavanje auta i shvatim da ga je Holden ugasio. Zatim povlači ručnu i kreće van iz auta. "Gdje ćeš?"
"Ne idemo ih pozdraviti?" odgovori. "Mislim, popričati s njima, znaš, da im probamo objasniti neke stvari..."
Holden me uvijek upozoravao na ljude koji se prema meni odnose loše, ali na njih nije želio imati prigovora zbog poštovanja jer je svjestan da su to moji roditelji i zato se ništa ne usudi reći. Znam da je istina mnogo gora i sigurna sam da ih duboko u sebi, kao i ja, lagano prezire zbog svega. Kako jedan čovjek može imati toliko ljubavi za sve, a neki njemu ne mogu uzvratiti čak niti poštenim pozdravom?
Preokrenem očima na njegov pametan zaključak i povučem ga nazad u auto, na vozačevo mjesto. Pogledali su nas istog trena kada su primijetili Holdenovu visinu i njegov prepoznatljiv auto. "Ne trebamo uvijek mi biti ti koji će njima doći. Nismo ništa krivo napravili", odlučim ostati prisebna i ne dati slabosti da izađe na vidjelo. "Nismo krivi što se volimo, zar ne?"
Zbunjen mojim riječima jer sam ja obično ta koja se boji pričati vlastitim roditeljima, proguta slinu pa se nadoveže. "Malo sam zatečen", privuče me bliže sebi tako da osjeti moju glavu na svojim prsima. "Ali i u pravu i podržavam te u ovome. Napravit ćemo kako god ti želiš."
Mirno odahnem i pokušam utišati svoje srce koje je tako glasno lupalo, da uskladim kucanje s njegovim, samo da on svoju pozitivnu energiju prenese na mene. Oni mi ne mogu i ne smiju pokvariti ovu noć, kao niti jedan trenutak do kad on ne ode iz Amerike. Bilo je dosta gluposti kojih sam se naslušala na račun ljubavi prema njemu. Volim ga i to je riješena stvar, barem za mene.
"Della?" upita dok oboje pokušavamo shvatiti što sam sve izrekla i bacamo fokus na film. "Bi li ostala u mom stanu? Znaš... kad odem?" pogladi me po kosi. "Volio bih... mislim, ako želiš... moram znati da ćeš biti negdje gdje ti nitko neće smetati, a on će ionako biti prazan..."
Poljubim njegova usta iz kojih je odjednom došlo toliko mnogo važnih i teških riječi pa se lijepo namjestim u njegovom krilu. Dao mi je više mjesta kada je pomaknuo sjedalo u nazad i dozvolio mi da se malo ispružim. Ruku položim na njegovu majicu i otpustim branu pa se suze krenu slijevati preko ruba očiju, a on me nastavi tješiti. Previše sam sretna u ovome trenutku i neću dozvoliti crnim mislima da preuzmu kontrolu jer želim uživati u ovome trenutku.
Bože, je li toliki grijeh voljeti ga?