(Ovaj nastavak je samo izašao iz mene pa ispravim kad uhvatim vremena. Zaista se nadam da će vam se svidjeti. Nego, nešto mi je premirna ova situacija između #Helle pa ono... morat ću malo zakomplicirati nakon ovog nastavka da nam uvedem malo radnje i realnog života u priču. Ostanite sa mnom i ostavite glas/komentar ako vam se sviđa pročitano, puno mi znači i pomaže čitanje vaših mišljenja i sugestija. Volim vas xx)
Hodanje prema doma više i nije tako rijetka stvar jer tata često zaboravi na mene. Ujutro idemo zajedno na posao njegovim autom, a kada on popodne ode ranije, ja ostanem sama. Ne bi mi bilo teško hodati tih pola sata da nisam u tim neudobnim cipelama koje me čine zrelijom i ozbiljnijom na poslu. Iz tog razloga uvijek uzimam taksi, ali ga baš danas nije bilo.
Čitavo sam vrijeme razmišljala o prošloj noći. Zapravo, to je konkretno bilo današnje jutro jer smo otišli u jedan sat, a vratili se u četiri. Holden me otpratio do doma i pomogao mi da se popnem do svog prozora. Igra baš i nije prošla kako sam zamišljala jer je on čitavo vrijeme bio napet zbog Johna i Becce, a ja sam ga morala paziti da ne napravi nešto krivo.
Kasnije mi se, kako to obično biva, ispričao. To je još jedna stvar koju volim kod njega. Čovjek je, kao i ja i bilo koja druga osoba, i griješi, ali se uči na tome. Normalno prima sugestije i nije mu teško priznati i ispričati se ako je u krivu. To dokazuje da ima mana, ali puno više vrlina i pravih životnih vrijednosti.
Dok sam bila s Brookom nije vladala ista situacija. Imao je prenapuhani ego i mislio je da može svima zapovijedati. U početku to nisam razumjela niti vidjela jer mi je mazao oči svojom "ljubavlju", ali na posljetku je istina isplivala na površinu. Kada mi je Rebecca otvorila oči, shvatila sam da me iskorištavao. Ja sam uvijek bila kriva za sve i na mene je iskaljivao svoj bijes.
Nakon Holdenovog ulaska u moj život neke su mi stvari došle do glave. U svojoj bivšoj vezi nisam znala za bolje i zato me on toliko iznenađuje i uveseljava. Nikada zapravo nismo došli na temu bivših ljubavi, ali sam sigurna da bi pričao sa mnom o tome da ga zamolim. On nema dlake na jeziku i iskren je sa mnom, barem koliko sam do sada vidjela.
Dečko prokleto crnih očiju definitivno zna kako uljepšati dan, a nadam se da će to nastaviti raditi još dugo jer se uopće ne mogu prisjetiti kako je moj život izgledao prije njega. Iznad svega, u bi vjerojatno trebala ići jedna velika zahvala Becci koja me nagovorila da uđem u Rumbu toga dana. Da nije toliko uporna i tvrdoglava, sada ne bih bila tu gdje jesam.
"Draga", tata me pozdravi. "Nadam se da si se najela jer nema ručka. Mama i ja nismo stigli ništa napraviti jer smo sređivali novi stan za Peyton."
Iznervirano puhnem pramen kose koji mi već neko vrijeme zaklanja pogled. "Naravno, računala sam na to."
Zapravo, računam na to posljednja dva mjeseca jer ih ne zanima ništa drugo no napraviti najveću zabavu za njihovu savršenu kćer. I ne, ne planiraju zabavu za vjenčanje. Oni planiraju zabavu za usrane zaruke.
Torbu nježno ispustim pored vrata i bacim se na krevet, a potom si malo izmasiram stopala koja me danas posebno bole od hodanja u onim neudobnim štiklama. Brzi pogled na sobu daje mi dojam neurednosti u kojoj ne volim živjeti, niti bih voljela da se Holden ovdje osjeća neugodno jer ja ništa ne stižem pa moram malo pospremiti, barem neke osnovne stvari.
Bacim nepotrebne stvari sa stola i posložim svaki papir u svoj fascikl. Tata je odlučio promijeniti poslovnog partnera te je mene zadužio za slaganje bitnih dokumenata zbog moje predanosti poslu, a i vjerojatno zato što Peyton ništa ne stiže od tih silnih potreba organizacije zabave za zaruke.
Nikada mi nije bio problem raditi, ali jednostavno je teško uskladiti posao koji me izmori i druženje s Holdenom. Upravo iz tog razloga što se želim dokazati ocu kako mogu odraditi veliki posao kako spada sam prihvatila te papire u ruke.
Ono što me umara je zapravo činjenica da glumim dvije različite osobe. Preko dana sam neposlušna kćerka koja se ponaša poput buntovnice unatoč svojim godinama, a istina je zapravo drugačija. Jako se trudim za svoj položaj na poslu, iako to mnogi ne vidi. Pokušavam ne ovisiti o drugima i to mi teško pada zbog drugačijeg načina života na koji sam navikla.
Preko noći sam, pak, samo obična dvadesettrogodišnjakinja koja je željna malo zabave i opuštanja s dečkom koji ju čini samopouzdanom i hrabrom da se suoči s izazovima koji kreču odmah idućeg jutra na poslu.
Iako je teško, ni s kim se ne bih mijenjala. Holden je ta stvar koja me drži podalje od ludnice u kojoj bih završila prije ili kasnije. On je ta ruka koja mi pruža spas kada mi je najteže i omogućava mojim živcima da se drže sami, bez tableta, iako su već jako tanki. Ne znam što bih bez njega.
* * *
Mirno gledam svoju minijaturnu ruku u Holdenovoj šapi. Stvarno ima ogromne dlanove te se moja ruka svaki put nekako izgubi u njegovoj. Volim ga držati i krajnje mu se približiti, biti u njegovoj blizini i osjećati sigurnost u njoj. Dan užasno sporo prolazi dok ga dočekam na prozoru u gluho doba noći, ali pretpostavljam da je to naš križ koji će se jednom isplatiti.
Malo promotrim njegov idući pokret koji ga odvede ravno prema mojem ormaru. Neprimjetno škicnem što radi jer obično to budu gluposti, pogotovo kada mi unaprijed ne kaže svoje namjere. Već me nekoliko puta pitao može li ostaviti majicu ovdje, no sada ju je zaista odlučio ponijeti sa sobom te, kao što je i bilo za očekivati, je mislio napraviti glupost koja bi nas raskrinkala.
Stavio je crnog, kratkog Jack Danielsa, meni nekoliko brojeva prevelikog, među moje majice ponovo uzevši izgovor da želi ostaviti neku stvar ovdje. "Holden", uzdahnem. "Pričali smo o ovome."
To i ne bi bio toliki problem da nam jednom tjedno ne dolazi čistačica koja ne zaboravi preturati po svim dijelovima kuće samo da nađe neku podlogu za dobar trač koji bi kasnije proširila susjedstvom. Stvarno nisam kriva što ju ne podnosim, stvarno imam razloga izbaciti ju iz kuće zbog svih laži koje je rekla o nama i novaca koje je potajno ukrala, ali naravno da moji roditelji to ne primjećuju kada im život ne ovisi o tih sto dolara, a ja se moram boriti s nepravdom.
"Siguran sam da gospođa Schmitt neće ni primijetiti da je ovdje, a želim da ju imaš, da spavaš u njoj i da se ujutro budiš u njoj... želim da ju nosiš znajući da je moja."
Malo razmislim što bih mu mogla odgovoriti na to pitanje pa zaključim kako možemo naći i drugi način. Mogu ju nositi u njegovom društvu, a kada otkrijem roditeljima da postoji taj neki muškarac u mome životu, onda ću je moći nositi pred svima. Ponovo mu objasnim te neke stvari na koje ne mogu utjecati dok sam ovdje, ali od njega ne dobivam mržnju koju sam očekivala.
Bio je to razuman pogled, ali opet predug da bi se zadržao na meni pa ga upitam veoma jednostavno pitanje jer moji zaključci očito nisu bili najzanimljivija stvar večeri. "Zašto to radiš?"
On odmahne glavom kao da ne razumije o čemu pričam. "Radim što točno?"
"Pa to..." ne mogu se izjasniti točnom riječi što ne valja, ali znam da nešto nije u redu. "Sve."
"Što zurim u tebe? Ni zbog čega bitnog", ljutito frknem nosom nezadovoljna njegovim odgovorom pa mi on ipak pokloni svoj karakterističan osmijeh i da mi do znanja kako se samo šalio. "Radim to iz puno razloga."
Kimnem glavom jer je i to neki početak pa se podignem se u sjedeći položaj kako bih se predstavila ozbiljnijom i strožom prema njemu. Možda tada shvati da se ja ne šalim kada mu kažem da želim znati o čemu razmišlja u nekim situacijama jer je često ovako misteriozan. Postavim noge u turski sjed i prekrižim ruke na prsima za još bolji dojam.
"Navedi ih", izazovem ga jer sam i dalje sam znatiželjna.
Kada dokuči ovu igru po ulogama, položi svoje duge prste na bradu i nekoliko trenutaka se pravi da razmišlja što bi mi mogao odgovoriti. U sebi već očekujem neki odgovor koji će me baciti u trans jer je Holden uvijek slatkorječiv, a nakon toga dobijem i više od očekivanog.
"Poprilično je jednostavno, znaš?" stavi ruke na potiljak. "Samo se zagledam u tebe jer znam da ćeš mi ti uskoro uzvratiti svoj zbunjeni pogled. Nikada ti nije jasno zašto te promatram zbog toga što ja samo odgovorim kako nije ništa bitno dok u sebi mislim da si jednostavno najljepša i da sam sretan što imam tu privilegiju koja mi omogućuje da ti se približim."
Nespremna na nešto tako veliko i značajno, dlanovima prekrijem lice kako bih sakrila rumenilo koje izbija na površinu u velikim količinama. "Reci mi da lažeš i da nisi to upravo rekao."
"Ozbiljan sam, Della", glas mu na kratko zakržlja kada mi dodirne ruku. "Volim gledati u tebe jer si ti sada moj cijeli svijet i malo je reći da te obožavam. Ti si najslađe ljudsko biće koje sam ikada vidio."
Ja i dalje ne znam što mu odgovoriti na te slatke izjave jer me uvijek uhvati na prepad pa se samo smiješim. Inače znam danima pripremati svoje govore u kojima ga napadnem i pitam što se događa između nas dvoje, a kada dođe trenutak poput ovoga u kojem smo potpuno iskreni, zastane mi ogromna knedla u grlu koja mi je dozvoljava da izrečem tih par bitnih riječi koje bi riješile hrpu nedoumica koje mi se stvaraju u glavi.
Nakon mojih značajnih pogleda odjednom izusti riječi koje su se toga dana duboko usjekle u moje pamćenje zbog emocija koju je postigao između nas te ju je navukao na potpuno drugu razinu.
"Gledaj, volim te i ne možeš ništa učiniti po tom pitanju. Ne mozeš me natjerati da prestanem jer to više nije u mojim rukama, to odlučuje ovo ovdje", prisloni moju ruku na lijevu stranu svojih prsa gdje je srce lupalo kao ludo, doslovce poput borbe za život. "I jednostavno volim zuriti u tebe znajući da si baš ti, Della Dawson, moja."