Zabava u Rumbi s Tylerovom ekipom nije trajala još dugo. Roditelji bi me vjerojatno živu pojeli da iti jedan dan zakasnim kući.. Toliko sam im puta lagala u životu da počinjem misliti kako se pretvaram u Rebeccu koja mi često pomaže u tome.
Znam da svakoj avanturi u koju me Becca uplete jednostavno mora doći kraj jer me čekaju obaveze kada se vratim kući. Čekaju me novi pokušaji pretvaranja sposobne i pametne cure poput Peyton. Unatoč svemu tome uvijek pokušavam pronaći slobodnog vremena za nešto što me opušta.
Sviranje.
Prsti sami plešu po klaviru dok mi misli i dalje ne napuštaju Tylerove nove pridošlice, zapravo, jedna posebna pridošlica. Holden, dečko prokleto crnih očiju. Čak me ni Chopin ne može opustiti u razmišljanju i to me čini veoma napetom.
Što bi se dogodilo da sam mu zaista dala svoj broj mobitela? Postoji milijun načina da ga on zlouporabi, iako se ne čini kao takva osoba.
To sada misliš zbog previše zaštitnički nastrojenih roditelja, ali i sama znaš čitati ljude, zar ne?
Itekako znam. Pročitala sam svakog Rebeccinog bivšeg, a i budućeg. Svako njeno loše prijateljstvo. Čitala sam ljude i u tatinoj tvrtki te upozoravala obitelj na njih. Stvar je principa jesu li i hoće li me oni poslušati ili ne.
I Holdena sam pročitala. Sigurna sam da nije loš čovjek, ali mogu li vjerovati instinktima vezanima uza sebe? Možda me samo brine što ga ne poznajem dovoljno dobro da bih se mogla opustiti u njegovom društvu?
Kako ga i misliš upoznati bolje ako mu nikako ne daješ priliku?
U pravu si.. moram dobro razmisliti o ovome.
Melodija i dalje svira, a ja se pokušavam dosjetiti njegovog teškog, britanskog naglaska. U pričanju s njim sam jednostavno shvatila da je drugačiji od Tylerovog društva koje inače ne podnosim zbog određenih stvari.
"Opet sviraš?" Peytonin glas me prekine u sviranju i razmišljanju.
"Uvijek sviram", ponosno potvrdim, mičući prste s crno-bijelih tipki.
Oduvijek sam krila neku ljubav prema glazbi koju moji roditelji i sestra nikako nisu razumjeli. Rekli su mi da me glazba neće financirati do kraja života te da moram nastaviti obiteljski posao. Baš je zato Peyton bila osoba na koju bih se ja trebala ugledati. Barem tako govore..
"Idem na posao, želiš sa mnom?" predloži mi.
"Hvala, ali ionako idući tjedan počinjem raditi tako da mislim da ću ovaj još preskočiti", pažljivo zahvalim. Zapravo nikada nisam bila lijena za stvari koje volim raditi, no s obiteljskim poslom je bilo drugačije. Izbjegavala sam tu prokletu tvrtku u širokom luku.
U trenutku kada mi se Pey nešto spremala odgovoriti, zazvoni mobitel u mojoj sobi. Zamolim ju da pričeka kako bih otišla vidjeti tko zove. Na bijeloj je ladici vibrirao upadljiv, crn uređaj. "Becca", kažem.
"Idem ja, čujemo se", mahnem joj slobodnom rukom, a drugom odgovorim na poziv.
Nakašljem se na Peytoninom izlasku iz prostorije, a zatim promijenim ton glasa."Gospođice De Rousse", javim se, čekajući Beccino obrazloženje što me zove. "Trebali ste me?"
"Della, pusti moje prezime na miru, hoćeš li?" moja najbolja prijateljica jednostavno mrzi svoje prezime.
De Rousse je zapravo talijansko prezime jer Becca i potječe od tamo. Njezini roditelji su je zadnjim novcima poslali ovdje kako bi se školovala, unatoč tome što se ona u početku jako opirala. Kasnije sam ju nagovorila da pogleda situaciju i s njihove strane pa je počela učiti kako bi ostvarila odličan uspjeh, a sada joj država plača fakultet i uvelike je pomogla roditeljima.
Moram priznati da sam tada i ja bila ponosna na nju.
Ona je na kraju prihvatila svoju sudbinu i sada živi svaki dan kao da joj je zadnji. Odlično se provodi te mi je već nekoliko puta rekla kako bi jako žalila da se prije pet godina vratila u rodnu Italiju, kako je isprva i namjeravala.
"Znaš da se šalim", zahihoćem se, stavivši ruku na usta. "Zašto si uopće budna ovako rano?" Znala sam da nešto nije u redu čim je Becca budna prije podneva.
"A ti znaš da ja ne bih bila budna ovako rano da nije hitno", znam. "Zapravo i nije toliko čudno koliko sam ja uzbuđena i iznenađena, ali da. Postoji li mogućnost da danas prespavam kod tebe? Imam ti puno toga za ispričati..."
"Mislim da će moja mama biti oduševljena našim zabušavanjem kod kuće, kao i svaki put do sada", ironija se ističe svakom mojom riječi. "No u svakom slučaju će biti zadovoljnija ako ćemo vrijeme provesti ovdje nego u Rumbi."
"Vjeruj mi da bi bilo bolje kada bismo otišle do Rumbe, ali da, slažem se. Tvoji roditelji su uvijek bili i uvijek će biti prepreka."
Duboko uzdahnem, opet ostavši bez iti jedne riječi. Znala sam da je u pravu. Moji roditelji nam se uvijek ispriječe na putu do zabave, a ja sam bespomoćna u vezi toga. Becca me nikada ne želi ostaviti samu pa onda i ona trpi povodom toga.
"Draga moja, nemoj se niti slučajno uzrujavati zbog toga što ćemo nas dvije uskoro završiti fakultet, a to znači da ćeš moći odseliti od njih čim financijski stanemo na noge, budući da ne želiš njihov novac", osmijeh mi odjednom postane još veći jer mi, osim srca, duša uvijek zaigra na spomen naše zajedničke, dobro isplanirane, budućnosti.
Po vratima lagano kuca moja mama jer je očito vrijeme da me odvede na fakultet. Neprimjetno stišam mobitel jer Becca jako glasno priča, a nije poželjno da mi roditelji čuju ovakve razgovore. Sigurna sam da bi dobili slom živaca kada bi čuli moje planove.
"Pričat ćemo poslije", prekinem ju u priči iako znam da se tek zagrijavala. Rebecca de Rousse je bila djevojka bez iti jedne dlake na jeziku. "Vidimo se na fakultetu."
"Tamo je, zar ne?" trenutno točno mogu zamisliti njezin izraz lica i kako elegantno preokreće očima. "Pa lijepo ju pozdravi i poruči joj da ju šaljem u tri..."
"Papirnate maramice, znam, bok Becca!" Nasmijem se na izbor riječi ove mlade i ne baš tako pristojne djevojke. Nije obožavala moju mamu. Između njih je uvijek vladao hladan rat.
* * *
"Znaš li ti koliko ja izgaram od želje da mi objasniš što se događa?" kažem joj, tipkajući pin kako bi nam se otvorila ulazna vrata. "Nepodnošljiva si!"
Vrijeme na fakultetu je brzo prošlo jer predavanja nisu trajala dugo. Ono što mi nije dalo mira je, u stvari, bila činjenica da mi Becca čitavo vrijeme mora nešto reći, a nikako da ostanemo i na trenutak same.
"Treba nam hrana prije no što krenem, vjeruj mi", ona baci torbu na mamin novi kožni naslonjač dok skida štikle.
Postoje neki tipovi osoba, poput mene, koji će štikle obući samo kada je nužno. Sjećam se da mi je trebalo dobrih tjedan ili dva kako bih se naviknula na one najobičnije s veoma niskom potpeticom. Becca, za razliku od mene, nije bila takva. Ona posvuda hoda u štiklama kao sve normalne žene u tenisicama.
"Priznaj da ti se sviđaju", kaže zaigrano kada je shvatila da buljim u njene nove štikle. "Priznaj da ih želiš."
"Neću to priznati, nisam luda", odgovorim joj. "Mislim, one jesu lijepe i odlično ti stoje, ali ja ih nikada ne bih obula jer imaju previsoku petu i nisu moj tip."
Becca se uvrijedi, a potom mi odbrusi. "Della, draga, da se tebe pita, tvoj tip ne bi niti postojao!"
Odlučim ju ignorirati te se odmah zaputim u kuhinju kako bih nam uzela nešto za jesti. Budući da nakon fakulteta nismo svratile u Rumbu na čaj i neku laganu večeru, skapavamo od gladi jer nas je razmišljanje jako iscrpilo. Teško je praviti se ili biti pametan.
Za stol stavim male tanjure i salvete te pozovem Beccu. Pored toga stavim vrećice s krafnama te ju odlučim ponovo pozvati.
Što li je sada toliko zanimljivo u dnevnom boravku?
Brzo ustane s fotelje i vrisne mi na uho. "Della, danas je tvoj sretan dan!"
I dalje ne shvaćajući o čemu se ovdje zapravo radi, nastavim ju pratiti prema kuhinji. Elegantno je sjela za stol i... "Oh, ne"
"Što?" pravi se kao da nije s ove planete.
"Uputila si mi onaj pogled!"
Dobro se sjećam kada smo izmislile taj kod. Kada bi bile negdje vani nikada nismo mogle na glas pričati sve stvari koje su nam se motale po glavi jer su ponekad stvarno bile uvrnute pa smo iz tog razloga izmislile tajne kodove.
Na primjer, kada bi neki zgodni dečko prolazio pored nas, dovoljno je da samo jedna kaže oblak i odmah bi znale o čemu se radi. Znale smo prolaziti kroz čitave skupine oblaka..
U zadnje vrijeme rijetko koristimo tajne kodove, no ovaj mi se definitivno urezao u sjećanje. Zapravo, urezala mi se Beccin izraz lica kada mi ima nešto za reći, ali je previše pokvarena i voli me mučiti.
Iako smo bile najbolje prijateljice, uvijek smo voljele jedna drugoj podvaljivati. U najboljem slučaju bih ja podvalila Becci, doduše ne neke velike stvari. Ona je pravi mučitelj po ovom pitanju.
"Danas mi je stigla zanimljiva poruka..." vrti pramen kose među prstima dok u drugoj ruci drži mobitel. "Da budem preciznija, stigla mi je nečija poruka."
"Stvarno, Becca?" upitam ju, a ona kimne glavom. "Ja sam mislila da se radi o nekoj životinji, hvala što si mi napomenula da ju je poslalo ljudsko biće."
"Nemoj zezati sada", naglo se uozbilji jer mrzi moje sarkastične izjave. Ne znam je li to zato što ih ne shvaća ili nešto drugo, ali u svakom slučaju tjera moj osjećaj pameti na površinu. "Javio mi se Holden!"
Istog trena ispustim čokoladnu krafnu iz ruku i bacim pogled na nju. Nije li ona upravo spomenula ime dečka prokleto crnih očiju? "T-tko ti se javio?"
"Ne znaš tko je on?" pravi se iznenađena otključavajući svoj mobitel. "Pa da te podsjetim.. jučer ti se cijelu noć upucavao nakon što si ga, usput očekivano, odjebala..."
"Znam!" prekinem ju kako bih izbjegla neugodnu situaciju. "Znam tko je on!"
Obrazi mi se naglo užare te ih cijelo vrijeme pokušavam ohladiti svojim rukama dok Becca još nije primijetila. Nije da mi se dečko sviđa, nego mrzim voditi ovakve neugodne razgovore!
"Crvena si, Della", novi nalet vrućine me zapuhne i ja se potpuno rastopim u stolici. Ne volim kada drugi ljudi primijećuju moje crvenjenje. "A ti i ja dobro znamo što to znači."
"Znam da ti nisam drag, ali zapravo me zanima tvoja prijateljica. Mogu li dobiti njen broj?" pročita, a zatim baci pogled na mene. "Potpis.. Holden."
"Lažeš!" optužim ju, i dalje ne vjerujući što je upravo pročitala. Becca mi spretno dobaci svoj mobitel i započne jesti svoju krafnu dok ja listam po porukama.
"Rekao je da te želi bolje upoznati i da si jako lijepa. On je toliko navaljivao da mu otkrijem barem neke stvari o tebi da sam mu jednostavno morala nešto reći."
Rukama prekrijem vlastita usta kako bih joj uskratila sreću koju doživi kada ja ostanem impresionirana od strane nekog dečka. Toliko se potrudio oko mene?
"Par me puta praktički preklinjao da mu dam broj, ali..."
"Moji roditeljii bi poludjeli da saznaju", završim s čitanjem poruka te zaključam mobitel.
Dugu kosu povučem na lice skrivajući se od... pa od stvarnosti. Može li ovo biti kompliciranije?
"Sviđa ti se?" odjednom me upita. "Jer meni baš izgleda kao dečko kojega ti tražiš."
Moje lice udari novi val vrućine i tada začujem njen zvonki smijeh kako ispunjava prostoriju. "Mojoj Delli se sviđa dečko iz Rumbe!"
Možda... možda mi se sviđa dečko prokleto crnih očiju čiji glas neću tako brzo zaboraviti.
(Drugi part je tu :) imam malo manje treme nego prosli put haha. Hvala na dosadašnjem uspjehu, na tome sam zahvalna isključivo vama ❤ Hvala što vjerujete u priču, to mi nevjerojatno puno znači. Neću vas razočarati, barem se nadam. Ostavite koji glas/komentar kao i uvijek te slobodno podijelite priču s prijateljima. Volim vas xx)