-Neo. Neo dušo, probudi se. Stigli smo.
Neo otvori oči i protrlja ih.
-Stvarno?
-Da, idemo van.
Neo i Adela su izašli iz aviona u New York i taksijem krenuli prema stanu njezina oca.
-Mama, ovdje je predivno.-Neo je zadivljeno gledao kroz prozor.-Nikad nisam bio u New Yorku.
-Misliš li da to ne znam?-Adela se nasmije.
-A gdje sada idemo?
-Idemo k djedovoj kući.
-Oh...
-Što je, ne želiš ići?
-Bojim se.
-Shvaćam. No nemaš se čega bojati. To je tvoj djed. Isti onaj koji ti je dao taj medaljon koji sad nosiš. Lijepo od tebe da ga nisi zaboravio.
-Nikad ga ne skidam. Tako će djed uvijek biti uz mene.
-Can you stop here, please? Thank you.-Adela je platila taksistu i izašli su.
Neo se nasmijao.-Mama, nisam još čuo kako pričaš engleski. Kao da si živjela ovdje.
-Stigli smo, Neo.-Adela pogleda u veliku bijelu vilu pred njima. Pred njom je bio veliki vrt i bazen.
-Oh, zar je djed ovdje živio?
-Očito. Hajde, Neo, idemo unutra.
~*~
Adela pokuca na vrata. Otvori ih žena nešto mlađa od trideset, duge plave kose svc u crnom i uplakana.
-Stephanie.-Adela ju zagrli.
-Oh, Adela. Tako mi je drago da si došla.
-Naravno da sam došla.
-Ovo je Neo, zar ne?
-Da, je.
-Bok.-reče Neo sramežljivo.
-Bok, maleni. Vivian nije tu?
-Ne.
-Čula sam za vjenčanje. Baš mi je žao što si ga morala otkazati. Jeli mladoženja došao?
-Ne, Stephanie. To je duga priča.
-Uđite unutra, sve mi reci.
~*~
-Neo, ti budi tu s ostalom djecom dok ja i tvoja majka popričamo.
Neo je ostao stajati gledajući u nekoliko djece njegove dobi koja su sjedila na dva kauča gledajući u njega.
-Hy!-reče jedno od njih.
-H...Hy!-reče Neo.
-What is your name?
-Am... Neo.
-That's a strange name.-reče jedan dječak.
-Would you like to play with us?-upita ga jedna djevojčica no on nije imao pojma što je rekla.
-Priča li itko ovdje hrvatski? Bilo tko?
~*~
Ujutro se Adela u svojoj sobi spremala za pogreb. Netko je pokucao.
-Naprijed.
-Mama.-Neo je ušao.-Ne znam zavezati ovu kravatu.
-Oh, Neo, što si to napravio? Dođi, pomoći ću ti.
-Mama, zašto djed želi ovdje biti pokopan? Mislim, godinama je živio u Hrvatskoj...
-Ah, sinčiću moj. Ne možeš birati gdje ćeš se roditi. Život nam da za izazov da pronađemo svoje mjesto pod suncem na ovome velikome svijetu. To ne mora uvijek biti ono na kome smo se rodili. No kada ga konačno pronađemo, više nikada ne želimo otići. Čak ni nakon smrti. Shvaćaš li sad?
-Pomalo... Ona djeca su baš čudna. Ništa ih ne razumijem.
-Ne brini, snaći ćeš se. Eto, gotovo. Spreman si. Ići ćemo u autu sa Stephanie. Hajde, idemo ju pronaći.
~*~
Adela iziđe van s Neom i u hodniku ugledaju Stephanie.
-Stephanie, jesi li dobro? Hoćeš li moći?
-Da, Adela. Hvala ti što si uz mene.
Neo istrgne ruku iz Adeline i potrči van.
-Nemoj trčati, Neo.-Adela reče-Idemo li onda, Stephanie?
-Tata!-Neo vikne i Bruno ga podigne u zrak.
-Bruno? Otkud on ovdje? Zar nije u zatvoru...
-Jeli to mladoženja?-upita ju Stephanie.
-Ne. To je moj bivši muž. No nije mi jasno što radi ovdje, tata i on se nikad nisu voljeli.
-Pa... Ljudi se mjenjaju draga moja.
-Ali Bruno ne.
Bruno uđe k njima.
-Adela, gospođo, primite moju iskrenu sućut.
-Hvala vam, mladi gospodine.
-Bruno, što... Kako si izašao?
-Zbilja sad o tome želiš razgovarati?
-Ne. Imaš pravo, idemo.
~*~
Vivian sjedi u svojoj kući ispijajući bocu vina. Netko pokuca na vrata.
-Oh, otvoreno je!
Patricija uđe unutra.
-Vivian?
-Što je, zašto si došla?
-Vivian, pusti bocu.
-Neću! Pusti ti mene! Svi ste se urotili protiv mene! Trebalo je biti drukčije...
-Došla sam ti zahvaliti... Hvala ti što si platila jamčevinu za Brunu da ga puste iz zatvora.
-Pa, dobro se dobrim vraća.
Patricija sjedne do nje.
-No nije mi baš jasno... Zašto si to učinila?
-Oh, tih par tisuća nije ništa prema onome što ću time dobiti. Milijune!
-Kako ćeš to izvesti?
-Jednostavno. Uzet ću samo ono što mi pripada. Pomogla sam Bruni da iziđe iz zatvora, a on će meni pomoći da dođem do Adelina nasljedstva.
-Misliš... Od oca?
-Bravo, brzo kopčaš. Taj gad mi sigurno ništa nije ostavio iako smo trideset godina bili skupa, a s njom je bio manje od deset i ostavit će joj sve. Ma prokleti život!
-Imaš pravo, to nje pošteno. No što ćeš poduzeti?
-Bruno će uvjeriti Adelu da je on pravi za nju. Još s pritiscima iz doma... Adela će kad tad popustiti. Ako ništa, radi Ivana. I Bruno će mi dati dio njezina nasljedstva.
-Znači ti i moj brat planira te opljačkati Adelu?
-Nemoj mi sad tu glumiti neki moral...
-Ne, ne, sviđa mi se to.
-Nazdravimo onda.-Vivian joj natoči vina u čašu.
-Za milijune!
-Za Adelu i Brunu!-reče Patricija.
~*~
Adela je stajala među gomilom ljudi koji su također tugovali zannjezinim ocem. Gledala je u njih pokušavajući prepoznati barem nekoga od njih, vidjeti neko poznato lice, no nije uspjela.
Jedino poznato lice stajalo je kraj nje držeći ju za ruku. Dosad to nije primijetila. Pogledala je i vidjela da je to Bruno. Spustila je pogled ponovno na lijes. Nije ga mogla gledati. Od cvijeća na njemu padala je u depresiju, ni sama ne zna zašto. No ima nešto tužno u tom cvijeću...
Suze su joj klizile niz lice kada je shvatila kako je ovo prvi put da ona, Neo i Bruno prvi puta stoje zajedno izgledajući kao obitelj. To je oduvijek željela. Brunu pored sebe, i njihovu malenu curicu pored njih. Neo možda nije djevojčica, no ovo je svejedno njezin san i ostvario se.
Osjetila se krivom jer joj suze teku radi toga, a ne radi mrtva oca u lijesu ispred nje. Osjećala je veliku prazninu jer ga više nema, no kao da ju je Bruno svojim dolaskom popunio. Nije mogla vjerovati što misli, mrzila ga je više od ičega. U Hrvatskoj sigurno ne bi bilo ovako, ne bi mu dopustila da ju drži za ruku.
Još uvijek je osjećala nešto prema njemu no nije si to htjela priznati. U Hrvatskoj to ne bi pokazala jer bi ljudi rekli da je slaba. Da mu je dopustila da ju povrijedi i vratila mu se. Suze su samo padale na suho lišće.
-Adela.-Bruno joj je šapnuo.-Nemoj držati ništa u sebi.
Misli li on na njezinu ljubav prema njemu ili na tugu zbog oca. Zna li on kako ga ona još uvijek voli i koliko je iznenađena njegovim dolaskom ovdje dok je Damjan vjerojatno pored Korine.
-"Trebam li mu dati još jednu priliku?"-pitala se.