"You're the one that I want at the end of the day."
..nekoliko tjedana kasnije..
Ellie's P.O.V.
"Dolazim čim završimo u studiju, može?" Kaže Harry omotavajući svoje ruke oko mojeg trbuha, koji više nije ravan. Stavim prste u njegove kovrče, sklanjajući mu kosu sa lica.
"Mhm," promumljam uz njegove usne, i ubrzo osjetim njegove usne na mojima. Nježno ih ljubi, dok me još više stišće uz sebe.
"Ako ostanem sekundu duže, neću se moći odvojiti od tebe." Promumlja Harry, prekidajući poljubac. No i dalje drži svoje ruke oko mojega struka.
"Pozdravi dečke." Kažem mu, spuštajući opet svoje usne na njegove, dajući mu mali i brzi poljubac prije nego odvojim svoje tijelo od njegovog.
"Budem, volim te." Kaže ponovno spuštajući svoje usne na moje, dok usput oblači jaknu. "Volim te." Popravim mu kragnu jakne, i otisnem poljubac na njegovom obrazu prije nego izađe iz stana.
"Sada smo samo nas dvije ostale." Kažem sebi u bradu, i stavim ruku na svoj trbuh, koji se uopće ne vidi. Osim kada ostanem samo u grudnjaku i vidi se da počinje rasti.
(..)
Od knjige, koju trenutno čitam, prekine me zvono na vratima. Lijeno se ustanem, označujući stranicu na kojoj sam stala, te ju potom stavljam na stol. Otvaram vrata i susrećem se sa visokim smeđokosim dečkom, sa kristalno plavim pogledom.
Crne marte, crne uske hlače koje su pripijene uz njegove vitke noge. Crna majica, koja otkriva njegove istetovirane ruke i pomalo vrat. Crna kožna jakna u desnoj ruci. Pirsing u lijevom kutu njegovih usana, i na desnoj obrvi. Plavi ledeni pogled je usmjeren prema meni. Oštre crte lica, pokazuju da je u sredini dvadesetih. Pokoja pjegica ispod očiju. Bijela kosa, koja je sa strana kratka, a na vrhu je zalizana prema iza.
Stoji ispred mene, gledajući dolje prema meni, pošto je dosta viši od mene. Njegov plavi pogled, promatra svaku crtu na mojem licu.
"Helen?" Odluči nepoznati dečko prvi progovoriti, njegov duboki i promukli glas je jedino što se čuje u hodniku. Pogledam ga zbunjeno, do vraga, kako zna moje ime?
"A ti si?" Upitam ga izravno. Dečko skrene pogled i nervozno se počeše po vratu, i ponovno pogled vrati na mene. "I kako znaš moje srednje ime?" Upitam ga još jedno pitanje.
"Thomas." Predstavi mi se, i počne se igrati sa pirsingom na svojoj donjoj lijevoj usnici. "Znam te od malena." Kaže, što me još više zbuni, jer me možeš ubiti ali ja se njega ne mogu sjetiti.
"Kako kada ja tebe ne znam?" Upitam ga, u glavi preokrećem svoje djetinjstvo ali nikako mi ovaj dečko ne dolazi u glavu.
"Bila si mala kada smo se zadnji puta vidjeli."
"Tko.." Počnem, no Thomas me prekine usred rečenice. "Ti si mi sestra, rođena." Kaže, a ja ostanem zatečena. To nije istina, sto posto nije.
"Lažeš." Odmahnem glavom, pa valjda bi se sjećala svojeg vlastitog brata. "Ne lažem, ponavljam, bila si mala kada si me zadnji puta vidjela." Stoji čvrsto ispred mene, i sa sigurnošću govori ove riječi.
"Zašto da ti vjerujem?" Upitam ga, njegova vilica se stisne, i tako mu crte lica postanu još više izraženije. Te mu cijelo tijelo postane napetije.
"Na tebi je da mi vjeruješ ili ne." Slegne ramenima, "A ako želiš čuti cijelu istinu pusti me unutra, jer ovdje nemam namjeru ništa više govoriti." Kaže, pri tome pokazujući na hodnik na kojem se nalazi.
Pomaknem se u stranu ostavljajući prostora da Thomas može proći. Ne znam zašto ovo radim ali imam neki osjećaj da govori istinu. Ne znam zašto. Kada uđe u hodnik, zatvorim vrata.
"Je li uredu da ih ne skidam, jer traje čitava vječnost?" Upita me pokazujući na crne marte na njegovim nogama, blago klimnem glavom i prođem pored njega vodeći nas u dnevni boravak.
"Sjedi, hoćeš nešto popiti?" Upitam ga, a Thomas odmahne glavom.
"Neću ništa." Kaže sjedajući na kauč. Nogu prebaci preko noge, na muški način, a ruku ispruži na naslon kauča. Pogledom luta po dnevnom boravku, proučavajući slike na zidovima. "Lijepo vam je tu."
Sjednem na fotelju pored njega, "Hvala. Možemo li prijeći na stvar zašto si tu?" Zahvalim se, i prebacim se na temu zašto je točno Thomas došao tu.
"Pa što želiš znati?" Upita me, te svoj pogled skrene na mene. I namjesti se tako, da su mu laktovi bili na koljenima, a šakom podržava bradu.
"Ne znam," uzdahnem duboko, ne znam što da mislim. "Što ti smatraš da je bitno." Slegnem ramenima, a Thomas klimne glavom.
Thomas' P.O.V.
"Tek si krenula u školu, imala si svega 7 godina." Počnem, i onda se nasmijem, "Bila si tako mala, da sam se nekada pitao da li su pogriješili sa tvojim godinama." Njezin pogled nikako nije napustio moj.
Krenula me je nešto upitati, no prekinuo sam je, "Sada ja govorim, a ti šutiš." Kažem strogo, uvijek je bila brbljava i nije nikako mogla šutjeti. Nije se puno toga promijenilo.
"Upao sam u loše društvo, izbjegavao sam nastavu, radio sam probleme kod kuće i škole, više sam bio na ulici nego u školi ili kod kuće. Bio sam jednostavno dijete kojeg su se Mitchell i Luke posramili, jer su oni naime ugledni i njima ne priliči dijete koje se ponaša kao huligan." Preokrenem očima, na prisjećanje našeg odnosa, koje je bilo na nuli.
"Uvijek su više voljeli tebe, ili Matthew'a. Nikada nisam osjetio tu roditeljsku ljubav koju su vama pružili. Možda je to i najveći razlog zašto sam ovakav." Slegnem ramenima, i prebacim pogled na marte na mojim nogama.
"Odlučili poslati u Veliku Britaniju u školu, i smjestili su me u učenički dom koji je u sklopu te škole. I od tada ništa nisam čuo o njima, o tebi i Matt'u, već 11 godina." Ponovno pogledam u Helen, k vragu nikada ju neću moći zvati Ellie.
"Čak sam jedanput došao u L.A., i odlučio sam te potražiti. A onda su mi susjedi rekli da ste se preselili. A da li znaš zašto?" Upitam ju, jer vjerojatno su smislili neku laž, samo kako ne bi trebali otkriti svoju tajnu.
"Tata je dobio posao tu." Začuje se njezin sićušan glasić, koji sve više i više poprima Britanski naglasak.
"Helen, tako si naivna." Rukama protrljam lice, i zabacim glavu unazad gledajući u bijeli plafon. "Jedno vrijeme se po gradu pričalo kako sam se vratio, ali nisam napustio London otkako su me tu poslali. Preselili ste se kako ti ne bi saznala istinu." Pogledam ju, a njezin pogled je namrgođeno zaključen na zidu preko puta.
"Lažeš." Odmahne glavom, "Zašto bi meni i Matt'u lagali o vlastitom bratu? Tvoja priča nema smisla." Nasmije se ironično, i pogleda me, strijeljajući me pogledom.
"Jer te jebeno žele maknuti iz mojeg usranog života, i iz vašeg savršenog života." Kažem kroz zube, pokušavajući smiriti svoje disanje i ponašanje. "Uostalom, Matt zna da ja postojim." Promumljam.
"Kako? Pa rekao bi mi." Njezin pogled je zbunjen, kao i sama ona. Razumijem da je sve ovo friško za nju, ali morala je saznati istinu, kad-tad.
"Matt i ja smo blizanci." Njezine oči se rašire na moje riječi. Posegnem za kožnom jaknom koje je pored mene, i izvadim par slika koje imam sa njima. "U slučaju da mi još uvijek ne vjeruješ." Kažem i Helen uzme slike od mene.
"Bože, pa vas dvoje ste isti." Kaže i pogleda mene i ponovno pogled vrati na sliku. "A sada ste totalno drugačiji, osim.." Podigne pogled, i zagleda se u moje oči.
"Osim?" Upitam ju.
"Imate isti pogled, totalno isti." Šokirano kaže, "Da li Matt zna da sada pričaš sa mnom?" Upita me, ne skidajući pogled sa mojih očiju.
"Ne," odmahnem glavom, "Nitko ne zna."
"Mogu li te pitati par pitanja?" Upita me, a ja klimnem glavom u slaganju i prstima se počnem igrati sa pircingom na donjoj usnici, promatrajući odraslu curu ispred sebe. "Što točno sada radiš?"
"Želiš iskreno?" Upitam je, neću joj lagati, imala je previše laži u životu. Klimne glavom, dajući mi znak da kažem. "Sa svime i svačime. Ilegalnim stvarima za masne pare." Kažem, ublažujući istinu.
"Konkretnije sa čime?" Njezine oči gledaju u moje, željne saznati svaku moju tajnu. Duboko uzdahnem i rukama protrljam lice, ne gledajući u nju. "Vjeruj mi, ne želiš znati."
"Je li se drogiraš?" Odmah je uslijedilo pitanje, koje joj se sigurno vrtjelo po glavi od kako me je vidjela na vratima. "Nikada." Kažem iskreno.
"Imaš li curu?" Upita me, i ja skrenem pogled razmišljajući kakav odnos Bella i ja imamo. Da li je to veza? Ne bih rekao. Nikada je nisam pitao to sranje da bude sa mnom.
"Recimo."
"Što ti to znači?" Znao sam, jednostavno sam znao da je ovo njezino sljedeće pitanje. "Nikada je nisam pitao da bude sa mnom, a opet znamo da pripadamo jednom drugom." Slegnem ramenima, na što Helen preokrene očima.
"To znači da ste prijatelji sa povlasticama." Odgovori konkretno sama sebi na pitanje koje je meni postavila. "Blago rečeno." Klimnem glavom slažući se sa njom.
"Jesi li opasan?" Upita me, a ja ju pogledam zbunjeno. Dajući joj do znanja da nemam pojma o čemu priča. "Imaš li pištolj?" Upita me, djelujući vrlo ozbiljno.
"Ne," slažem, k vragu ne želim da ona zna koliko sam zapravo opasan, osim što me u jednu ruku odaje moj izgled. "Ti?" Odlučim sve preokrenuti na šalu.
"Da, kako si me samo prokužio?!" Upita me sarkastično, tjerajući me da preokrenem očima. "Ispričaj me, moram u kupaonicu obaviti neke stvari." Nasmije mi se neugodno.
"Samo daj, ja ću biti ovdje." Kažem, i nasmiješim joj se. Ustane se i njezina figura ubrzo napusti njezin dnevni boravak. Izvadim mobitel iz džepa, otključavajući ga.
[Bella, new message]
Od Bella [time 2.42pm]: "I kako je reagirala?"
Prije pola sata je poslala poruku, kako nisam osjetio vibraciju?
Za Bella [time 3.13pm]: "Dobro, valjda."
Pošaljem joj poruku, začujem korake kako se približavaju dnevnom boravku. Spremim mobitel natrag u džep svojih crnih traperica. "Bome si brza." Kažem, okrećući glavu prema ulazu u dnevni boravak.
No umjesto plavog pogleda, i niske djevojke, na vratima stoji visoki dečko zbunjenog pogleda. "Tko si ti?" Upita me, dok se polako približava. Njegova čeljust je čvrsto stisnuta, i svaki mišić napet.
"To ja tebe isto trebam pitati."
*Evo nastavka (koji je jako kratak, i ne znam što mi je), i Thomas'a skupa s njim. Kakva su mišljenja? Prognoza? Ostavite vote i komentar, puno bi mi značilo.*
P.S. moram vas upitati, da li bi ikada imali nešto sa dečkom koji je godinu mlađi od vas?