Prijatelju, na tebe se jedino sada mogu osloniti. Moram ti ispričati ovu priču, jer u protivnim mislim da ću poluditi, da ću napuniti džepove podrapane kabanice kamenjem i jednostavno se prepustiti moru. Ne želim više gledati ovaj svijet kako se raspada ispred naših očiju dok mi ne činimo ništa.
Ne moraš znati moje ime. Dovoljno je samo da znaš da sam Lutalica.
Ispričat ću ti o domovini koju svi volimo, ali zapravo ne radimo ništa za nju. Pokazat ću ti da na taj način zapravo ponekad ljubav i funkcionira – možemo nešto voljeti, a živjeti u zabludi da su sve spone koju ljubav drže savršene.
Nisu. To ti je jedna velika šamarčina.
Ispričat ću ti o bankovnom službeniku koji mi se nasmijao u lice jer sam, prema današnjim mjerilima, štetočina koja opterećuje društvo nakon što sam nakon desetljeća i desetljeća rada dobio otkaz pa sada ne mogu platiti ni obične račune. Ispričat ću ti također o mojim prijateljima, koji su svoj život posvetili starom postrojenju čije mašine danas miruju, a nekoć pjevom ispunjenim hodnicima stoluje tišina.
I o selima koja propadaju, fasadama zgrada u centru koje se čeznutljivo smiješe prisjećajući se onih dobrih vremena, o mojoj ženi koja nije dobila priliku da vidi osmijeh unučadi jer ju je kotač modernog života naprosto zgazio.
I na kraju, o mladiću čija je ljubav prema meni bila jednaka onome unuka i djeda, iako me nije poznavao.
* * *
Prijatelju, dan je sunčan i vedar. Sunce se veselo smiješi na nebu, odašiljući svoju toplinu i milujući krovove starih zgrada i lica ljudi koje gledam na ulici. Očima promatram veselu i šaroliku obitelj koja hoda uz obalu. Otac je visok i odjeven u trenirku, lijepo uređene frizure. Žena ga promatra, niža je od njega pa mora dosta dignuti glavu da bi pogledom prešla preko njegova, za nju savršena lica. Sretni su. Gleda ga onim pogledom – nisu potrebne riječi, rijeka ljubavi naprosto izbija iz njezinih očiju. Oko njih trči njihova mala kćerka, sitno stvorenjce dugačke plave kose svezane u pletenice. Odjevena je poput princeze – u ljetnu haljinicu koja leprši dok ona skače po popločenoj obalnoj šetnici.
Nasmiješim joj se kada pogleda u mene, ali njezini roditelji očekivano ju zgroženo povuku za ruku i odvuku dalje.
Naviknuo sam se na to. U početku je bilo teško gledati kako te ljudi izbjegavaju jer misle da si prljav, bolestan, opasan. Ali navikneš se. Valjda je to dio života, ili samo sudbina koja ponekad mora pokazati zube kao primjer drugima. Ili...ili je to možda ovo prokleto doba u kojem živimo, gdje radiš kao magare samo kako bi mogao platiti račune da ti ništa ne ostane. Onda dođe već poznat scenarij – na televiziji, reporteri bruje o usporavanjima gospodarskih aktivnosti, pa nakon nekoliko mjeseci statistički pokazatelji odu u crveno, horde političara u najskupljim odijelima skupljaju se i tobože raspravljaju o tome kako spasiti narod i one najugroženije a dan poslije vidiš ih kako ispijaju najskuplji šampanjac na nekakvom domjenku.
Svi znate što onda slijedi – kolaps sistema, banke počnu oduzimati sve što imate nakon što vas svojim marketinško uvježbanim šarmom namame na pokoju sumu kredita više, i izgubite borbu. Zapravo, uopće se ni ne borite pravedno jer u igri između malog čovjeka i velikog sustava od samog početka zna se pobijednik.
A to nikada nije mali čovjek.
Zovite me Lutalica. Moj pravo ime ne trebate znati. Mislim da nije pravedno od mene da znate moje ime , jer ja nisam jedini koji se može tako prozvati. Ja sam samo još jedna bezimena jedinka odbačena od strane svijeta jer ga je kapitalizam zgazio.
Ima nas na tisuće. Ali vi nas ne vidite ili nas ne želite vidjeti. Prođete pored nas ne obazirući se, tu i tamo pokoji čovjek dobra srca zastane, uputi vam srdačan osmijeh i udjeli koji novčić. Da je barem svijet odrasliji i svjesniji, možda bi stvari bile drukčije.
Ali nisu.
Lutalica sam jer, kao što mi sam nadimak kaže, lutam od mjesta do mjesta. Ljeti je puno lakše jer možeš donekle preživjeti – nađeš nekakvu staru kuću ili uredsku zgradu pa tamo možeš prespavati. Istina je da je ljeti vruće, a ti nemaš prikladnu odjeću, ali preživiš. Zimi je drukčije i puno teže. Hladni sjeverni vjetrovi koji se premaljaju preko planina prodiru ti do kostiju, lede ti krv u žilama, a ti cvokoćeš i moliš se Bogu da preživiš. Dok sam imao dom, čitao sam da hipotermija i nije toliko strašna smrt. Zapravo je jako blaga nasuprot izgaranju ili presijecanju žila. Ali i zimi nekako preživiš jer se nadaš da ćeš sutradan doživjeti nekakav uspjeh, promjenu koja će okrenuti jarbol tvoga broda i odvesti ga u nešto bolje, ljepše.
Uvijek preživiš. To je glavno pravilo. Moraš se boriti, iako pretpostavljam da je i to ponekad teško.
Ostajem na obali još nekoliko trenutaka a onda se dižem s užarenog asfalta. Sunce je lagano probilo hladnovinu koja me štitila. Nesiguran sam na nogama jer danima nisam uspio pronaći dobar obrok, a usta su mi suha. Kada sam zbilja očajan, posežem za vodom iz gradskih fontana. Znam, nije pitka, puna je kemikalija, ali moraš preživjeti.
To si govorim svako jutro kada se probudim.
Teturam ulicom. Vidim kako me ljudi gledaju, onim pogledom kojim me optužuje da sam neki beskućni pijandura koji vreba ljude u mračnim satima. Oni ne razumiju da ja ne teturam zbog alkohola – nikada ga u životu nisam okusio – već zbog gladi i žeđi, slabine u tijelu. Ono što najčešće radim jest istražujem grad. Kada si bez krova nad glavom, promatranje grada i istraživanje njegovih uličica, zaboravljenih sajmišta, oronulih zgrada koje su nekoć bila mjesta velikih balova postaje zanimljivo. Obožavam čitati grad, pronalaziti stare dokumente u napuštenim zgradama, natpise iz davnih stoljeća.
Da li vi ikada čitate grad? Promatrate zgrade pored kojih svaki dan prolazite i zamjećujete malene sitnice, razlike koje vam odmah mjenjaju pogled na stvari? Dok sam imao lijep, prosječan život nikada to nisam radio jer sam uvijek bio u žurbi, trčeći amo-tamo, s posla na tržnicu, s tržnice u market, iz marketa doma. I nikada nisam zamijetio koliko je zapravo lijepo promatrati grad, otkrivati skrivene tajne iza zidina i fasada, iza starih prozora i nakrivljenih roletna. Odjednom vam se stvara posve drukčija slika na grad i na njegove boje. Više nije toliko siv i jednoličan.
Prolazim prometnom ulicom. Ljudi su posvuda oko mene. Gledam u njihove šare, graciozne pokrete, zabrinuta lica, strogo poslovno glasove kojima razgovaraju preko mobitela. Jedan čovjek na uglu svira gitaru, staru melodiju, i smiješi se svakom prolazniku bez obzira dao li on njemu novčić ili ne.
Malo dalje, neka mlada žena za štandom promovira novu ponudu nekog telefonskog operatera. Izgleda ljubazno, ali kada me primjeti makne pogled. Ne krivim ju. Ljudi nisu svjesni, oči im zašivene modernom propagandom.
Tako provodim dan. Lutajući gradom, smiješeći se maloj djeci ili pokojem slučajnom prolazniku. Nekoliko mi ljudi udjeli srdačan pogled i osmijeh. Dvije mlade djevojke su čak stale i udjelile mi nešto novca, a jedna starija žena dala mi je kruh i vrećicu punu sitničavih namirnica.
-Vama treba više nego meni.- rekla je, pogrbljena, i uz osmijeh otkaskala dalje.
Suze nisam mogao suspregnuti.
Većer je i odlazim u jedan park. Volim prirodu jer jedino u njoj čovjek može spoznati samoga sebe. Sjedneš ispod visokog debla, ono te štiti svojim snažnim granama, zatvoriš oči i osluškuješ. Daleko si od svega. I od buke i od užurbanost i i kolotečine novca. Sjedam na jednu klupicu. U daljini čujem veselu mladež kako puštaju glazbu, piju, vesele se vikendu.
To mi izmami smiješak na lice. Neka se vesele. Oni barem još ne poznaju svijet kakav je. Koliko okrutna može biti čelićna šaka sistema u kojem smo zarobljeni koji pod okriljem demokracije propagira zapravo samo sustavni razdor.
Liježem na klupicu. Umoran sam i zatvaram oči. Volim spavati na otvorenom kada je vrijeme ovako lijepo, iako me u većini slučajeva potjera policija zato što je, ipak, beskućnik stravično ruglo za vidjeti na površinama gdje se igraju djeca. Kada bi samo policija malo više pazila na mladež koja se drogira iza visokih grmova možda bi drukčije postupili.
Ali ne krivim ih. I oni su ljudi, sa svojim pogreškama. I oni će jednoga dana uvidjeti stvarnost u kojoj žive. Samo za sve to treba vremena.
Noć je zbilja tiha. Mirna. Čuje se samo šuštanje granja, pokoja životinjica u travi – možda ježić.
Želim usnuti. Jako sam umoran.
Ali me nešto razbuđuje.
Grančica pukne iza mojih leđa. Naglo se uspravima klupici i pogledam iza sebe. Mladić koji nije sigurno stariji od osamnaest, stoji s čašom u ruci. Izgleda prestrašeno. Ima uređenu smeđu kosu dignutu prema gore, odjeven je kao da ide u noćni izlazak.
-Oprostite.-
Iznenađujem se. Nitko mi to nikada nije rekao, barem ne otkad sam Lutalica.
-Samo sam morao mokriti.- opravdava se.
Kimnem. –Znam. Ne moraš mi se ispričavati.-
Stoji na mjestu. Nisam siguran zašto to čini.
-Smijem li...sjesti pored vas?-
Još se više iznenađujem. Ali i sumnjam. Ali ne smijem sumnjati. Ja sam oduvijek bio osoba čija je vjera u dobrotu ljudi počivala na čvrstim temeljima. Znao sam da čak i oni najgori zaslužuju novu šansu i da i u njima ima dobrote.
-Zašto bi želio sjesti pored mene?- glas mi je hrapav.
On slegne ramenima. Na licu mu se ocrtava dobrota prekrivena ožiljcima od akni. –Možda jednostavno smatram da i vi zaslužujete nekoga tko će s vama popričati.-
-Kako znaš da nisam opasan?- upitam ga u trenutku kada sjeda pored mene. Ne znam zašto se toliko opirem toj dobroti, možda zato što ju nikada nisam doživio u tako velikoj mjeri. Neugodno mi je zato što osjećam dječakov snažan miris parfema, dok ja zaudaram na dane i dane neopranosti i zapuštenosti.
On opet slegne ramenima. Pomnije ga promotrim. Ruke su mu jako čiste, nokti podrezani. Košulja izglančana profesionalno. Poput dvije suprotnosti smo – ja s zapuštenom i raščerupanom bradom, star i smrdljiv, odbačen, a on kao oličenje mladenačke snage, istraživača koji se tek sprema na dugačku i tajnovitu ekspediciju u svijet odraslih.
-Kako je to?- upita me , nakon dugačke šutnje.
Pogledam ga. Trudim se ne disati previše u njegovo lice jer mi je neugodno zbog vlastitog zadaha.
-Živjeti tako odbačeno.- pojasni mi svoje pitanje kada primjeti zbunjenost u mojim očima.
Treba mi nekoliko sekundi da mi njegovo pitanje uopće dođe do glave. Nisu samo riječi, već i način na koji je to izgovorio – milo, tiho, kao da ga zbilja zanima, kao da želi suosjećati iako je njegov život posve drukčiji od moga.
-Takav život je...- otvorim usta. Ne pronalazim riječi. –Težak, ali moraš preživjeti.-
-Pričajte mi.- osjećam aromu alkohola u njegovu dahu.
-Zašto?- malo se osjećam i povrijeđeno.
Oči mu zaiskre nekim čudesnim žarom. –Jer bi volio jednoga dana biti heroj koji će učiniti da više nitko ne mora živjeti poput vas.-
Kažu da se ljubav rađa na stotine različitih načina. Svaka ljubav je drukčija, ponese nas do visina i vrlo lako baci na dno. Ali ima i onih ljubavi koje nisu nužno plod privlačnosti jednog bića prema drugome, već neka druga spona, nit koja poveže dva ljudska bića čija su srca zagrijana istom toplinom. U tom trenutku, u očima tog mladića vidio sam želju i dobrotu, ono što rijetko danas možete primjetiti. Taj duboki ocean u koji možeš zaroniti a biti siguran da te on neće uzeti, da te ništa neće progutati i povući u tamu.
Čudnog li životnoga puta, čudesne li sudbine, da mi namjeni jedno ovakvo iskustvo.
Uzdahnem. Pluća su mi teška od prašine koju moram udisati zbog spavanja na mjestima koje je ljudsko srce odavno zaboravilo. Ali imam snage ispričati mu, barem nekome. Netko mora znati istinu o nama, o Lutalicama.
Imao sam 20 godina kada sam ju upoznao. Sjećam se toga dana kao da je bio jučer. Kako možeš zaboraviti nešto što ti zauvijek promjeni život? Bio sam student druge godine povijesti, a ona je studirala književnost. Bizarnog li upoznavanja, u knjižnici na odjelu strane književnosti. Tražio sam neku novu knjigu koju ću čitati za slobodno vrijeme poslije ispita i znao sam da želim pročitati nešto klasično, nešto staro kako bi mogao osjetiti taj duh prošlosti. Odabrao sam posuditi Goethea i taman u trenutku kada sam htio zgrabiti njegovog ''Werthera'' nečija tanašna ručica zgrabila ju je prije mene.
Stao sam kao ukopan. –To nije u redu.- promrmljao sam.
Tada sam bio sarkastičan, osamljen, ali vedar i otvoren. Ali bio sam užasno loš s djevojkama.
Ona se nasmiješila. Bila je predivna, moram ti reći, poput kakve filmske zvijezde. Dugačka svijetla kosa padala joj je u valovima do spuštenih ramena, očiju plavih kao da je gledajući u čisto more upila svu njegovu boju. Imala je tanke noge, sitan nosić i punije usnice. Odjevena u kratku ljetnu haljinu boje trule višnje, zbilja je izgledala kao nekakva filmska zvijezda koja je igrom slučaja završila u knjižnici.
-Tko prvi, njegovo.- okrenula se, držeći knjigu visoko u ruci, valjda me izazivajući.
Na trenutak sam se premišljao, a potom krenuo za njom kroz dugačke redove visokih polica čiji su mirisi prizivali prošlost i pisce koji su od davnina svojim rukama stvarali umjetnost. Knjižnice su bile moji hramovi, mjesta na kojima sam odrastao, gdje sam se igrao jer je moja majka radila u njoj. Tu sam provodio vrijeme još kao djete kada sam bio ugrabio neku povijesnu knjigu i listao ju, svojim krupnim dječačkim očima gledajući u crno-bijele slike i portrete sredovjekovnih gradova. Već tada sam znao da želim znati sve o povijesti.
-Ja sam oduvijek htio pročitati tu knjigu.- zagunđao sam, slijedeći ju.
Ona se okrenula prema meni, zabljesnula me osmijehom bijelim poput nebeskih oblaka.
-Čitat ćemo ju skupa!-
Ostao sam zapanjen njezinom otvorenošću, strasti koja je prštala iz nje. Kako netko nože biti uljudan prema strancu? Ja bi mogao biti i ubojica koji vreba mlade djevojke što se toga tiče, ali ona se ponašala kao da sam joj stari prijatelj.
Možda je to bila ta tajna formula ljubavi, da kada pronađeš onu pravu osobu jednostavno osjetiš tu instant povezanost.
Da ti sada pričam u detalje kako se sve to razvijalo mislim da nema smisla. Svatko proživljava te prve stadije ljubavi na drukčiji način, s pomiješnošću različitih boja osjećaja.
Ali moram ti reći jednu vrlo bitnu stvar, a to je ona kada sam baš osjetio da ja pripadam njoj, i da želim s njom provesti ostatak života. Da, bijah mlad, i ona bijaše mlada, oboje drukčijih karaktera, ali čvrsto uvjereni u to da želimo zajednički život. Tisuću je stvari moglo poći po zlu, no ona je bila duboka šuma tajni koja je uvijek pronalazila rješenje za svaki problem.
Ali jedne većeri sam znao da joj pripadam. Sjedili smo na obali, pored mora, osluškujući tupkanje valova od kamenit lukobran. Ležala je mojim koljenima i promatrala noćno nebo, čisto i posuto zvijezdama. Vjetar je tek lagano puhao samo kako bi unio neki romantičniji ugođaj, kao da je znao da će se tu većer roditi jedna velika ljubav.
I slušao sam ju kako pjevuši. Njezin glas stvarao je neku zamamnu melodiju, poput onih koje čujete u filmovima u fantaziji. Njezin glas bio je poput jednog velikog zbora. Mrmljala je tu melodiju, a ja sam zaklopio oči. I šum valova, i poneki kliktaj galeba koji kruži noćnim nebom, mrmor vjetra i njezina pjesma i osjećao sam se kao da smo sami na svijetu, da je grad oko nas nestao.
Samo ona i ja.
Ta magična tišina, ona smirenost koju osjetite u blizini te osobe kada nije potrebno da išta više kažete jer tišina govori sve ono što želite reći umjesto vas. To je taj trenutak kada sam znao da ja pripadam njoj i da je sudbina na neki čudestan način jednostavno odlučila spojiti nas dvoje.
Godine su počele prolaziti. Topla i užarena ljeta ispunjena zabavom zamjenile su hladne zime ispunjene našim međusobnim zagrljajima. Omotani dekama, grijali smo jedno drugo do kasno u noć, odbijajući zaspati unatoč tome što nas čeka novi radni dan. Znali smo ležati u mraku, obgrljeni, isprepletenih nogu i razgovarati o svemu – najviše o književnosti, o tome kako prolazimo. U tami smo šivali tkanine naših snova, budućnosti koju smo zajednički planirali. Imali smo mi snova da ispišem cijelu malu knjigu o tome. Putovanje svijetom, malena kućica u nekom obalnom gradiću s uređenim vrtom u kojem bi sjedili u toplim danima i čitali. Željela je samnom istraživati stara arheološka nalazišta jer sam htio vidjeti svijet kakav je nekoć bio.
Mnoge su godine tako lutale. Završili smo fakultet, oboje s velikim uspjehom. Odmah smo pronašli posao, ali s obzir na otežano stanje u našoj zemlji nismo se odmah mogli zaposliti na području kojem smo posvetili sve godine studija. Ona se prvo zaposlila u jednom restoranu kao recepcionarka, a ja kao službenik u starom arhivu. Taj mi je posao godio jer sam mogao osjetiti zadah prošlosti, trulež tisuće starih spisa i ljudskih dosjea koji su odavno napustili ovaj svijet. Dok sam radio u tom prostoru bez ijednog prozora zamišljao sam kako njihovi duhovi šetaju između visokih metalnih polica na kojima su bile pobacane kutije s nikada riješenim zločinima.
Promjene su ubrzo uslijedile, došle naše tridesete. Moraš znati jednu stvar, znaš. Nemoj misliti da ti pametujem, ali istina je kada kažu da vrijeme prebrzo prolazi. Nisam se ni okrenuo a već sam puhao trideset i dvije svijeće na rođendanskoj torti. Tek sam tada shvatio koliko zapravo vrijeme okrutno brzo leti, a godine nas sustižu. I mene i nju. A što smo napravili? Živjeli smo iz dana u dan samo kako bismo zaradili za platiti režije, porez i ono malo što nam ostane da uspijemo sebi priskrbiti kakav-takav luksuz – ne govorim o pravom luksuzu jer u današnjem svijetu posjedovanje televizora koji nije star tri godine se isto može smatrati luksuzom.
I opet je krenulo nabolje. Prvo se zaposlila kao novinarka i odlučila biti književnicom. Znao sam da je njezin san oduvijek postati spisateljicom, napisati priču o izgubljenim generacijama koje lutaju i lutaju bez ikakvog jasnog cilja. Ponekad bih se noću probudio da odem na zahod i vidio ju kako sjedi pogrbljena za radnim stolom, s upaljenom svijetiljkom, pišući nešto na papirima. Nikada mi nije dala da vidim o čemu je riječ. Da sam samo tada znao koliko se mučila možda bi joj mogao puno više pomoći.
Tako da sam ju većinu vremena puštao da radi u tišini. Bila je u svome svijetu i to sam poštovao.
U međuvremenu ja sam shvatio, i trebale su mi godine za to, da živjeti u današnje vrijeme znači velika odricanja i teške bitke. Povijest koju sam završio i posvetio joj svoj život više mi nije mogla doprinjeti za kruh, jer posla naprosto nije bilo. Stoga sam s nešto sitno ušteđevine završio tečaj za računovođu i ubrzo se zaposlio u jednoj tvornici na rubnom djelu grada. U početku je bilo teško jer radiš nešto što ne voliš. Bio sam okružen računima, papirima ispunjenih tablicama s enormnim brojkama. Morao sam klamati račune, pisati dopise, knjižiti, prebacivati sume novca s jednog na drugi račun. Ali bila je jedna lijepa stvar u tome – imao sam veću plaću, a i našao sam mnogo novih prijatelja. To su bili radnici te tvornice, ljudi pogrbljena držanja i pljave kože od silnih sati rada u pogonskim halama. Nisam se odmah uspio sprijateljiti s njima jer mi se činilo da oni ne vole nas koji imamo iole lakši posao koji obuhvaća samo sjedenje u uredu i tipkanje – to su bili ljudi koji su se fizički morili, krivili kičmu za neku crkavicu od plaće, mladići i stariji ljudi s žuljevima na rukama i ogrebotinama od teškog rada.
A ja sam na posao dolazio u odijelu, s aktovkom. I bilo mi je neizmjerno žao svaki dan tako dolaziti, ušminkan, i prolaziti kroz hodnike visokih prozora s kojih su menadžeri nadzirali pogon i bijedne ljude koji moraju raditi poput robova.
Jednog sam dana odlučio biti jedan od njih, pokazati im da nismo svi u odijelima isti. Stoga smo ona i ja dogovorili u slastičarnici veliku narudžbu za radnike. Obavijestio sam i šefa, iako sam vidio da nije previše zadovoljan s tim, samo je kimnuo glavom u znak odobravanja.
Radovali su se. Na njihovim licima sjao je čudestan sjaj – veselje zato što netko brine za njih, jer oni nisu samo pogonska mašinerija, robovi koji vuku cijeli pogon, već su i ljudi koji zaslužuju nešto više.
Sljedeći dan pozvan sam na sastanak vrha firme. Dobih pohvale a od predstavnika radnika buket za mene i ženu. Odmah sam dobio i promaknuće za voditelja odjela financije uz stručno usavršavanje.
Bile su to blistave godine. To je ono vrijeme u životu kada ti nije potreban osjećaj da ti sve u životu funkcionira jer upravo tako i je i nije potrebno razbijati glavu pitanjima što će biti i kako će biti. Ona je u međuvremenu uspjela dovršiti kraći roman i poslala ga nakladniku. Uspjeh je bio kratkotrajan, ali velik. No, kao i kod svakoga tko se želi baviti književnošću, moraš biti u korak s vremenom da bi uspio, ali ona to nije.
Svoje vrijeme posvetila je uređivanju naše nove kuće, velike dvokatnice koju smo kupili daleko izvan centra grada, pored mora baš kao što smo i zamišljali. Sada kada sam ja bio menadžer financija mogli smo se prepustiti uživanju u životu i slobodnim vikendima. Ona nije morala raditi jer su moje cifre na bankovnoj kartici bile dovoljne za sve naše životne potrebe. Umjesto pisanja posvetila se dočekivanju mene s posla i njegovanju vrta vjerujući kako će do sljedećeg ljeta zasjati u punom sjaju. Obožavao sam ju subotom promatrati kako njeguje cvijeće. Primjetio sam da najviše voli begonije, a dok je zalijevala i rezala višak grančica uvijek je pjevušila sebi u bradu. Ista ona melodija koju mi je pjevala pred više od desetak godina kada sam shvatio da je cijeli svemir između nas dvoje.
Kako li smo samo živjeli! Nismo se obazirali na gladne, siromašne. Opijeni mojim uspjehom, šutljivim i sramežljivim studentom povijesti koji je danas postao menadžer financija, nismo štedjeli na ničemu. Novi auto, skupa putovanja, markirana odjeća. Naša međusobna povezanost zasnovana na zajedničkoj dobroti prema drugima i osjećaju za pravu pretopila se u opijenost novcem i životom na visokoj nozi.
-Sretan ti rođendan, ljubavi moja!- svake godine bi joj kupio nešto novo. Novi sat, narukvicu, paket knjiga.
Sve dok jednog dana cijeli taj savršeni život zasnovan na vječnoj težnji za američkim snom nije propao.
Bio sam menadžer financija i nisam se previše razumijevao u opću ekonomiju. Išao sam na usavršavanje samo za financije i tu i tamo poslušao nešto o osnovama ekonomije. Ali nisam razumio da na burzama dođe do kolapsa i da se cijeli sustav povuče nadolje.
Svaki dan vijesti su gorile.
-Najnoviji pokazatelji govore da se gospodarstvo neće oporaviti ni u narednom kvartalu. Prosječne neto plaće isplaćene u javnom sektoru manje su za pet posto u odnosu na isto razdoblje lani. Industrijska proizvodnja srezana je za šokantnih devet posto u odnosu na početak godine. Broj novo nezaposlenih popeo se na čak petnaest tisuća!-
I tako gotovo svaki dan. Svaki dan slušali se nova tvornica zatvara, pa još jedna, pa kako dolazi do prepirki između vlade i privatnika, kako banke lagano vuku konce u svoju korist jer ne žele izgubiti profite vrijedne milijarde i milijarde.
Onda nam je šef jednoga zimskoga dana priopćio kako moramo rezati proizvodnju jer naši prihodi polagano opadaju. Neke to nije previše zabrinjavalo, ali u mojoj glavi bio je neki maleni alarm koji se upalio kada sam vidio njegov napeti pogled. Zatim je došlo do rekonstruiranja, pa potom do stečaja, a nakon štečaja....
-Stečaj nije uspio.- objavio je direktor, svima okupljenima.
Znao sam to. Mjesecima sam vodio odjel financija i gledao kako nam svi pokazatelji tonu, kako se plaće moraju rezati ili obustavljati .
-Idemo u likvidaciju.-
Likvidacija. Riječ koja ubije i ono malo nade u tebi. Likvidirati. Ubiti. Više ne postojati.
Progutao sam knedlu i pogledao lica radnika. S njima sam se družio, organizirao zajedniča druženja administracije i radništva, trudio se spojiti nas u odijelima i uredima s njima u pogonu. A sada...njihovi pogled upereni prema meni koji je vodio brigu o financijama u kompaniji bili su optužujući, bijesni.
Pola njih je bilo pred mirovinu i život posvetilo ovoj kompaniji. A za nekoliko dana neće imati ništa. Kao ni ja.
Isteturao sam van te većeri, na ulicu punu radnika. Čekali su me. Pogledao sam ih, blijed od straha jer im neću moći pomoći, neću im moći dati opravdanje za to što smo propali. Bili smo velika kompanija, a za koji dan se zatvaramo. Visoki prozori biti će zakucani drvenim daskama, vrata lokotom, mašine će se ugasiti i zauvijek utihnuti.
No, umjesto pogrdnih uzvika, bijesa jer su sada na ulici u ekonomiji koja lagano propada zbog sustava u kakvome živimo, zapljeskali su mi.
Radnički predstavnik približio mi se, pružio mi ruku i zagrlio me, u uši mi šapnuo riječi koje će mi zauvijek ostati u sjećanju, a na koje sam zaplakao kada sam gledao u njegov lijes nekoliko godina poslije kada si je oduzeo život jer su ga bankari zgazili, a država mu nije pomogla.
Rekao mi je : neovisno o tome nosiš li izglančano odijelo i na sebi imaš najskuplji parfem, to ne znači da si iznad nas.Svojim si postupcima pokazao da si isto toliko čovjek koliko i mi, radnici koji smo ovoj kompaniji posvetili život. Tvoja krv ista je kao i naša, a naša borba tek sada počinje.
Tek sam poslije do kraja shvatio njegove riječi, pogotovo one vezane za borbu. Jer borba malenog čovjeka protiv proždrljivog sustava počela je brutalno, poput Blitzkriega.
I više ništa nakon toga nije bilo isto.
Tvornica je utihnula, kao i mnoge druge diljem zemlje. Pogonske mašine, strojevi za preradu, trake za masovnu proizvodnju, robotizirane dizalice i nekoć puna skladišta najednom utihnu, padoše bez ijednog ispaljenog metka.
Kapljice znoja tih radnika ostat će zauvijek mrlje na mašinama na kojima su radili, njihova odijela postat će prašnjavi dronjci u prostorijama za presvlačenje koje će se s vremenom napuniti prašinom i vlagom. Naša industrija, naše tvornice i proizvodnja postat će groblja puna uspomena.
I tu je počelo kišiti. Osunčano nebo mene i moje drage najednom se pretvorilo u gusto crnilo iz kojeg su kapale teške kapi kiše, gnječeći nas poput drobilice. Njezino pisanje više nije išlo, nakladnici su je odbijali jer je htjela pisati o istini, a ne o fantaziji u kojoj ljudi žive. Bilo mi je muka promatrati ju kako je sve više pogrbljenija od svih silnih priča o istinitosti našega života u ovoj državi. Oči joj bijahu sve više podlivene krvlju od nespavanja, podočnjaci su izgledali kao loše nanesena šmnika, obrazi su joj se lagano ispili, vilica objesila, kao i koža jer je naglo smršavila. Trudio sam se pronaći posao, ali na koji god razgovor da sam otišao uvijek bi dobio isti formular odgovora:
-Javit ćemo vam se uskoro.
-Nažalost, tražimo mlađu radnu snagu.
-Žao mi je, gospodine, ali nemate kvalifikacije za ovaj posao.
Zar smo stvarno spali na to? Da se moramo mučiti iz dana u dan samo kako bismo preživjeli od bijedne naknade za nezaposlene? Zar smo se tome posvetili učeći, iznova se trudeći i dokazujući? Koliko vrijedi moja diploma sad? Ili certifikat o položenom tečaju iz studija financija? Koliko zapravo vrijedi moje znanje naspram nekoga tko je moje radno mjesto kupio?
Koliko uopće danas vrijedi naša diploma ako nemamo ni znanje o životu? O tome kako pomoći nekome?
Tek sam uvidio da živimo u svijetu prijevara kada su se računi počeli nakupljati, a ja i ona ih nismo otkud mogli platiti. Sve smo se više nas dvoje razdvajali nesvjesno gradeći zid oko nas – ja u svom svijetu traženja rješenja za ovu krizu, ona ispuštajući dušu nad papirom kako bi nekome prenijela istinu i otvorila mu oči.
Čak nam ni dodiri više nisu bili isti. Bili su rezerviraniji, hladniji, suzdržaniji. U očima nam se vidjelo koliko oboje patimo ali jedva držimo sebe čitavog, a kamoli da jednog drugo.
I tu sam opet shvatio još jednu važnu stvar : ponekad mi se čini da u današnjem vremenu ljubav kopni kako se kućni budžet prazni. Sila ljubavi gubi svoju energiju što se više računa nakupi, a pisama iz banke o ovrsi počinju stizati. Da li je danas ljubav postala vezana za račune?
U kasnu i tužnu jesen, nekoliko mučnih godina nakon zatvaranja kompanije i tisuće neuspješnih razgovora za posao, dobio sam obavijest da se moram javiti banci. Naša kuća je tada već lagano propala – crijepovi su se počeli klimati, vlaga je nagrizala zidove našeg malenog raja, a vrt kojeg je tako pomno uzgajala postao je samo raštrkano grmlje i zaraslo šipražje. Sve je uvenulo.
Došao sam u banku i javio se svom kreditnom agentu, čovjeku čije je lice odavalo superiornost i nadmoć nad malim čovjekom.
-Gospodine (...), moram Vas nažalost upozoriti da ukoliko ubrzo ne podmirite zakašnjenja za anuitete, biti ćemo prisiljeni pokrenuti ovršni postupak.-
Gledao sam ga, u nevjerici. Da li su bankari kao i doktori? Uvježbani da s vremenom ljudima priopćavaju loše vijesti bez trunka emocije?
-Što to znači?-
On se uspravi u stolici i nalakti se na ulašteni crni stol. –To znači da će, ukoliko ne počnete podmirivati svoje obveze, banka pokrenuti postupak za ostvarenje založnog prava na vašoj nekretnini koja i je zalog za dva kredita koja su trenutno u optjecaju kod vas.-
-Čekajte, a kako vi očekujete da nezaposleni čovjek uspije platiti to?-
On slegne ramenima. Na licu mu zatitra smiješak. U meni je navro bijes, bio sam spreman dignut se i puknut ga šakom posred lica, slomiti mu taj uglađeni nos i čisto lice.
-Gospodine, svatko uzima kredit na svoj rizik. Nismo mi krivi za vaš gubitak posla.-
Niste li? Kako li uopće netko može to izjaviti? Danas bez kredita živjeti ne možemo, ovisni smo o njima osim ako nismo milijarderi pa da si sve priuštimo bez da moramo posezati za tuđim novcem uvećanim za enormnu kamatu? Gdje je logika u svemu tome, pitam se dok hodam doma, osjećam kako mi jesenja kiša lagano prodire kroz rupe u tenisicama.
Stigla nova jesen. Ovaj put smo se i ona i ja spremili na ono najgore. Došli su rano ujutro, sudski ovršitelj i policija u slučaju otpora protiv deložacija. Ali mi se nismo opirali. Ona mi je većer ranije položila ruku na rame i rekla : ne opiri se, nećemo ništa postići. Snaći ćemo se nekako. Imamo jedno drugog.
Sudski ovršitelj pokucao je na vrata. Počeli su nas izvlačiti iz stana, nas i naše stvari. Susjedi su se okupili, neki su protestirali, jedna starija žena je čak i bacila nešto na policiju zbog čega su oni jurnuli prema njoj.
-Kako možete stariju ženu?!- sjećam se da je ona vrisnula. –Gamad jedna!-
Pogledao sam ju. Iako pogrbljena, ispijena od ovog naglog prevrata u težak život, i dalje je bila plamteća snaga kao i kada sam ju upoznao. Laganim je pokretom otrgnula svoju ruku od policije i pojurila na dvojicu koja su krenula na stariju ženu.
Nastade metež.
Urlanje.
Vika.
Protest jednih susjeda, mrtva i ravnodušna tišina drugih.
A onda...
-Napunite na 300!- bolničar stoji iznad nje s defibrilatorom. –Odmaknite se.-
Bzzzz...elektro-šok i njezino tijelo kako poskače.
Ništa.
-Opet!- viče bolničar.
Drže me susjedi. Oni koji su bili uz mene, koji su prosvjedovali. Tu je i par kolega, radnika čiji su žuljevi i dan danas vidljivi nakon što su godinama njegovali pogonske mašine. Tijelo ne osjećam, kao da pripada nekome drugome, a ja nesvjesno lelujam poput kakvog duha oko cijelog tog prizora. Sve je kao u filmu. Njezino tijelo kako poskače sa svakim novim elektro-šokom, policija koja stoji i savjetuje se što dalje, susjedi koji urlaju, mediji...
I zatim defibrilator utihne.
To je još jedan u nizu trenutaka kojih se sjećam. Isto jedan od onih koji vam ostanu toliko urezani u sjećanje da se morate sjećati svakog detalja. Ona leži na podu, ruku raskriljenih kao da je znala da će nešto nevidljivo doći i zagrliti ju. Oči su joj zatvorene, usne snene, baš kao da spava. Izgledala je kao mnogo puta kada bi se u snu prevrnula na leđa pa bi me skoro zgurala s kreveta.
Nema je. Više je nema. Vidim kako starija žena vodi malenu djevojčicu svijetle kose koja joj se otima, vrišti prema još uvijek toplom tijelu moje žene. To je djevojka koju sam zavolio kada mi je zapjevala, koja bi me ujutro budila s kavom i šaptala mi u uho – buđenje, najbolji moj menadžeru. Žena koja je željela govoriti o istini i probuditi ljude da pokrenu nešto sami. Moja lavica, zaljubljenica u književnost, koja mi je čitala pred spavanje kada bi zaspao na njezinim mekanim grudima.
Moja draga. Mrtva.
Od tada nisam imao nigdje. Uspio sam se izboriti za pokoje prihvatilište, ali iznenadio bi se koliko su ona puna s obzirom na rapidan raspad cijelokupnog industrijskog sistema. Držao sam se sam za sebe, odlazio u pučku kuhinju i tu i tamo razgovarao sa još jednom žalosnom dušom bez ičega.
Njihove priče bijahu više manje iste : radili su, imali vlastite nekretnine, uređen život, išli na godišnje odmore s obitelji, željeli postići nešto puno više. Onda su dobili otkaze, uslijedio je val novih računa koji se nisu mogli platiti. I na kraju su završili na istome mjestu kao i ja.
Tada sam počeo lutati. Od smrti moje žene i gubitka svega što sam imao prošlo je dugih devet zima. Devet godina ja liježem po parkovima i napuštenim zgradama bez njezina dodira, pjeva ili mekanoga glasa kojim mi je čitala pred spavanje. Devet godina ja lutam u potrazi za jednom osobom i možda jedinom za koju se i dalje borim. Inaće bi se već odavno predao.
-I evo me sada tu, razgovaram s tobom ...- osjećam kako me grlo peče od potiskivanja suza.
Mladić pored mene...on plače. Oči su mu crvene. Pušta da mu čaša padne na pod, a vino se po pijesku razlije kao nečija lubanja pri teškoj nesreći.
-Gospodine....- on prozbori. Kapljice padaju po njegovoj košulji. –Ja...-
-Nemoj se truditi, sinko. Sve što ti kažeš ne može promjeniti moju situaciju ali..- podignem prljav i izgreban kažiprst. –Možeš ti nešto promjeniti. Moj život će ubrzo završiti. Doći će nova zima, hladnija od prijašnjih, jer što godine dalje idu od odlaska moje žene, to se moja snaga sve više kopni. Ali možeš ti biti primjer drugima.-
Čuo sam kako ga društvo zaziva. Stavim mu ruku na rame i kažem mu da ide, da pusti smrdljivog starca bez doma.
Odmahne glavom. –Rekli ste da ste pri deložaciji vidjeli malu djevojčicu...-
Srce mi stane. Toliko dugo nisam razmišljao, iako ju vidim u svakome. Nikada ju nisam potražio jer me bilo strah kako bi reagirala.
-Imate kćer, zar ne.- nije trebao biti previše pametan da to zaključi.
-Zašto ju ne pronađete?-
Odmahem glavom. Sad i ja zaplačem. Zarijem prljavo i neobrijano, izborano lice u prljave i žuljevima izbrazdane dlanove.
-Kako bi se ona osjećala kada bi samo vidjela svoga oca ovakvog? Da joj dođem prljav, odrapane odjeće, a ni ne poznam ju. Njoj je tada bilo samo četiri godine.-
Položio mi je ruku na rame, čvrsto ga stisnuvši. –Vi ste joj ipak otac. Sigurno će znati, osjetiti to. Neće vas odbiti.-
Izvadim tu staru, pokidanu i požutjelu, prljavu sliku iz crnog novčanika koji samo što se nije raspao. Evo je. Mlada djevojčica koja se smiješi u kameru, kojoj fali pola zuba, kratke svijetle kose. Nevin, djevojački smiješak. Žalim što je rođena u vrijeme kada sam ja ostao bez svega. Da smo samo ona i ja nju rodili malo ranije, barem da ona uspije upisati fakultet negdje vani, gdje ima priliku za normalan život, pa da tek onda nad mene dođe sva ta nevolja.
Pružim mu sliku. Na poleđini piše ime.
-Ako ju pronađeš jednog dana, ispričaj joj o meni, hoćeš li?-
Mladić i dalje plače. Ali uzima fotografiju i kima. Zagrli me. Udjeli mi sav novac koji je imao, iako ga ja odbijam, i potom odlazi nakon što sam ga mukotrpno morao nagovarati na to.
Tu većer nisam spavao. Razmišljao sam o cijelom svom životu. I o tome kako i dalje ima dobre na ovome svijetu.
* * *
Na njegovu grobu nema cvijeća ni svijeća koliko na drugim, ali zato jedna djevojka odjevena u u crnu baršunastu haljinu stavlja najskuplji buket koji je mogla kupiti. Nije htjela štedjeti, a razmišlja i o tome da ga preseli. Nije ju briga za novac. Želi da otac kojeg se jedva sjeća ima dostojan grob, kada je već zadnju stazu svog života morao živjeti kao poniženo smeće koje to nije ničime zaslužilo.
-Sjećam ga se malo.- plače na ramenu svog odabranika, mladića koji ju je pronašao i ispričao joj o njezinu ocu. O tome koliko ju je želio upoznati i vidjeti kakva je, ali su je oduzeli. –Sjećam se kako je bio nasmiješen unatoč problemima doma.-
Pored njega, grob je njezine majke. Uređeniji je. Čula je da je otac zadnjim lipama ušteđevine uspio priskrbiti svojoj ljubljenoj dostojno posljednje počivalište.
-Volio te.- mladić ju ljubi u tjeme. I on plače. –Sjećaj ga se kao čovjeka koji je htio samo najbolje u svijetu.-
Ona kima. Polaže buket u staru vazu i ljubi prste, a potom njima prelazi preko njegove slike uklesane u tvrdi oštećeni kamen.
Ostaju dugo na grobu, a potom odlaze.
Nastupi tišina nakon što njih dvoje odu. Grobovi napokon miruju, mrtvi su sada sigurno jer su daleko od problema današnjice. Ali on je osjetio kada je ona došla, i ponosan je na nju. Visoku i vitku poput njene majke, predivnih očiju i dugačke svijetle kose. Ponosan je i na mladića koji ju drži poput viteza, grli ju rukama oko struka kako ne bi pala od slabine pred njegovim vječnim krevetom.
Svi ćemo tako završiti, ali pitanje je koliko dostojno ćemo otići. Hoćemo li otići sretni, sa smiješkom jer znamo da smo nešto napravili, da smo na uništeno platno današnjice unijeli barem malo svijetlije boje? Ili ćemo skopniti kao gladni, odbačeni i prljavi, ali s vjerom da se to više nikome neće ponoviti?
Jer to priča osamljen grob u najdaljem kutku groblja, tamo gdje se pokopaju oni koji nisu imali nikoga. Tamo posebno strše dva groba, potpuno ista kao i ostala vječna počivališta, ali se razlikuju po tome kako su otišli – kao žrtve onoga tko vuče konce i odlučuje o sudbini malih ljudi, iako bi zapravo trebalo biti upravo suprotno.
Na grobu njena oca ne piše ni godina, ni njegovo pravo ime. Jedino što je srebrnim slovima krakopisa uklesano u spomenik je:
Nisu svi koji lutaju izgubljeni!
Ovdje počiva Lutalica, čovjek koji nikada nije izgubio vjeru u ljude
______________________________________________________________________________________
Priča je ovo čija se ideja rodila neki dan kada sam išao sa svojom dragom prijateljicom obaviti photoshooting za covere za priče. Naišli smo na staru tvornicu, i sjetio sam se pjesme od hladnog piva - firma, koja opisuje mnogo toga u tako malo minuta pjesme. Posebne zahvale idu L.M., mojoj personal fotografkinji bez koje ne bi bilo ni ovog covera, a ni covera za druge objavljene priče, i priče koje će tek uslijediti. Njezin fotić i kreativnost čuda rade.
A što se tiče priče...želim samo poručiti da se nadam da je Lutalica umro sretan koliko je mogao biti, i da je na nekom boljem mjestu (dang, previše se vežem za vlastite likove.)
Komentirajte, kritikujte, ako želite i sherajte, i najbitnije od svega uživajte čitajući :)
https://www.youtube.com/watch?v=uFQIPl5kT-k :)