Ava Smit
Pristala sam. Doduše Arturu još uvijek nisam rekla. Pokušavam još uvijek sebe da uvjerim da sam pristala na ovaj suludi plan.
"Ljubavi zao mi je. Nisam trebao to da tražim od tebe."
Njegove tople ruke su se našle oko mene, privlačeći me u zagrljaj. Ostavio je sitni poljubac na mojoj kosi. Uzvratila sam mu zagrljaj znajući da je on moja mirna luka. Onaj čovjek koji će sa mnom dočekati starost.
"Uradit ću to. Shvatila sam koliko ti je to teško tražiti od mene. Nije samo moja žrtva u ovome."
"Ava, hvala ti. Ne možeš da znaš koliko mi je ovo važno."
Udahni. Izdahni. Ovo je ono sto mora da se uradi.
"Hajde, ljubavi. Moramo razraditi plan. Neću dozvoliti da ti se desi nešto sto ti ne želiš."
Ja ovo ne želim, ali mogu li mu to zapravo reci. Naravno da ne. Ušli smo u njegovu radnu sobu. Pa ovo je početak.
"Ariel je težak čovjek Ava. Stvorio je vise nevolja nego sto mogu i da ti ispričam. Znaš li da je naša majka umrla zbog njega? Otac mu to nikada nije mogao oprostiti. Posvađali su se i on je otišao. Pokušao sam da pričam sa njim, ali to kopile je od mene napravilo idiota."
"Kako onda da zavedem tog čovjeka? Dovraga šta ja treba da uradim uopće?"
Sitni trzaj mu je prošao lice. Sjeti se Ava njemu ovo nije ništa lakše nego tebi. Pusta ženu koju voli da ode njegovom bratu, onome koji je kriv za smrt njihove majke. Kakva je to osoba koja je kriva za smrt jednog od svojih roditelja?
"Slab je na nevine žene. Uvijek je bio. U školskim danima je sa društvom imao tu igru ko će jebati vise djevojaka. Ima li smisla da ti kažem da je u tome bio najbolji?"
"Artute zaboga ne želim da izgubim nevinost sa njim."
"Uvijek to možeš da uradiš sa mnom pre njega."
Implikacija je ostala u zraku. Nisam spavala s Arturom. Volim ga. Ne radi se o tome. Samo, nismo tako dugo zajedno. Svega šest mjeseci kako smo skupa. Ne mislim da nisam spremna jer jesam, ali ne želim da to uradim iz osjećaja dužnosti.
"Neću spavati sa njim, ponavljam, ali neću spavati ni sa tobom. Bar dok ovo ne prođe. Gledaj to kao na još jednu žrtvu koju ćeš podnijeti."
"Činiš ovo teze nego sto jeste. Samo treba da dođeš do tih papira. Poslije toga ništa nije važno. Samo ti i ja."
"Dobro, šta treba da uradim? Čime se on uopće bavi?"
"Zapravo ništa konkretno, radi kao konobar. Kada je otišao od kuće odbio je moju pomoć, sada jedino čime se prehranjuje je konobarenje. Za divno čudo radi u mirnom kafiću. To je prednost."
"Dakle njemu je to nasljedstvo prilika za bolji život? U kojim godina? Četrdesetim?"
Osmijeh mu je pobjegao preko lica. Znam da Ariel nema četrdeset, ali im je blizu. Dobro godine između mene i Artura nisu najbolja priča, ali dobro. Nema granice za ljubav.
"Trideset šest. Pregurat ćeš to Ava. Potrebno je samo da ga zavedes da te odvede u svoj stan, uzmeš papire i onda možeš da ga nokautiras. Ostavit cu ti tablete za spavanje koje možeš da mu staviš u piće. Neće se ništa dogoditi Ava."
"Uredu, kada krećem?"
"Veceras, sačekaj me, donijet ću ti šta ćeš obuci večeras. Zapamti Ava, ovo radimo za nas."
Ostala sam sama u njegov radnoj sobi.
Za nas.
Za nas.
Za nas.
Ponavljala sam sebi kao mantru. Zapamti to je jedna noć. Je l nije mogao sačekati bar još koji dan? Da mi prođe rođendan, da možda poludim još vise nego sto sam sada.
Na kraju, nije važno. Ovo je jedini način. Rekao je da kada ovo prođe ostajemo samo mi. Boze kako ovo zvuci jadno. Bez obzira na ljubav koja je prisutna, ovo je klasična manipulacija. Možda je moj fakultet stao na pola, ali nisam toliko glupa. Mogao je da pošalje bilo koga. Ipak on šalje mene.
Zato sto tebi najviše vjeruje. Zato sto si ti najmanja cijena koju može da plati. Dok su se moj anđeo i đavo cuvar svađali oko toga da li je ovo ispravno. Artur se vratio sa kesama u svojim rukama. On ni na trenutak nije pomislio da postoji drugo rješenje.
"Ljubavi, vrijeme je da se spremiš."
Ovo ljubavi mi zvuci kao najveća kazna u ovom trenutku. Znam da smo imali lijepih trenutaka. Kada me vodio da gledamo izlazak sunca. Kada je zamalo zapalio kuhinju dok je pokušavao spremiti moje omiljene lazanje. Kada je pristao da gleda Troju sa mnom imao sam otvoreno slinila za Bred Pittom.
Da imali smo lijepih trenutaka. Ovo nije prevara. Nije samo moja žrtva. Ovo je za nas.
"Kada krećem?"
"Oko pet bi trebala otići u kafic, on obično napusti kafic u šest."
"Postoji li još nešto sto treba da znam?"
"Ava molim te ne ponašaj se tako. Ne znam kako bih ti objasnio koliko mi je teško kada pomislim da će neko drugi spustiti ruke na tvoje tijelo. Kada me gledaš tako kao da ne razumiješ kako je i meni. Osjećam se kao da sam podbacio."
Podbacio si. Brzo sam odbacila ti misao. Nije on kriv. Pogrešne odluke se dešavaju.
"Ne krivim te. Nije do tebe. Kada se ovo završi, nećemo vise pričati o ovome."
Samo je kimnuo. To je to.
Stigli smo ispred kafica koji je djelovao mirno. Nije bilo puno ljudi, Artur je rekao da on radi za šankom.
Artur mi je samo uputio tiho "sretno" i otišao.
Basta kafica je bila ispunjena raznim cvijećem, nije izgledalo kao da je daleko od plaze. Lagani topli povjetarac je pomjerao moju ljetnu haljinicu. Možda je previše otkrivala, tanke bretele su jedino sto je držalo. Vidio se samo vrh mojih grudi i sirila se od mog struka do sredine butina. Šminka je bila tu, pa onoliko koliko je toplo julsko sunce dozvoljavalo.
Ono sto je moj problem pored ovog gadnog osjećaja u želudcu, su moje sandale. Ja ne znam da hodam u ovako tankoj peti.
Unutrašnjost kafića je bila kao i basta, puna cvijeća, neki boho efekat. Tu je. Nisam ga zamišljala ovako. Slika koju mi je Artur pokazao je on u ranim dvadesetim. Ovo ispred mene je odrastao muškarac, širokih ramena u roze majici. On je zapravo u roze polo majici. Možda ovo bude lakše nego sto sam očekivala.
Smjestila sam se za šank i dovraga, Artur ima zelene oci, ali ova nijansa kod njegovog brata je nešto sasvim drugačije. Zelena sa zlatnim mrljama oko zjenice. Jesam li ikada vidjela ovakve oci?
"Izvolite." Mora li mu i glas biti drugačiji toliko? Artur ima nježan i topao glas. Ovaj čovjek ima najdublji i najgrublji glas koji sam ikada čula. Kakve sve perverzije može da izgovori ovakvim glasom?
"Kokomojito, molim vas."
Otjeraj bludne misli Ava.
Otjeraj bludne misli zaboga. Ovdje si radi zadatka. Misije. Misli na Artura.
"Nadam se da ćete uživati gospođice."
"Možda budem uživala ukoliko nastaviš da mi pričaš ovim divnim glasom."
Jadno. Djevojko jadna si. Ovo je najgluplja stvar koju si rekla. Na trenutak je izgledao šokirano, a onda se zvonko nasmijao.
"Nisam siguran kakvo društvo mogu da vam pružim, ali ako insistirate, onda valjda mogu da vam budem društvo."
"Mozda možeš da prestaneš da me persiras. Sigurna sam da sam mlađa od tebe. Primjerenije je da ja persiram tebe."
"Samo sam uslužan. Želiš da ti budem malo bliže uslužan?"
Sranje. Ovaj čovjek je nešto. Kako uopće trebam da ga navedem da me odvede svom domu.
"Dobro dečko, ja sam Ava."
"Dečko? Djevojčice decko sam bio prije onoliko godina koliko je tebi sad samo da znaš. Ariel."
"Nije li Ariel žensko ime?"
Ignorisi opasku o godinama. Mogao je da mi bude tata. U teoriji, moj otac je stariji od njega svega sedam godina. Mozda sam trebala da mu kažem želiš li da te zovem tata. Jebote ne to. Iako nije puno pametnije reci da je Ariel žensko ime.
"Nije li tvoje ime na latinskom ptičica?"
Dva čovjeka u dva dana koja znaju da moje ime na latinskom znaci ptica. Kakva slučajnost.
"Hoćeš li onda da te zovem princezo?"
"Dobra si u ovome ptičice."
"Nisam pticica."
"O jesi. Pogledaj se izgledaš kao da očekuješ da skočim preko ovog šanka i pojedem te."
"Možda zato sto mi izgledaš strašno."
Ne izgleda strašno. Može da me pojede. Saberi se djevojko.
"Visi si od mene za dobrih dvadeset centimetara i teži bar šezdeset kila. Kako misliš da izgledaš?"
"Mogao bih zaista da te pojedem za doručak."
"Večera ti je bliže."
Ovaj smijeh. Kako se ovaj čovjek uklapa u Arturov opis? Tako je, Artur. Moj dečko, budući muž kog volim. Dovraga koliko sam puta u zadnjih 48 sati sebi rekla da ga volim?
"Ptičice, ne nudi stvari koje ne možeš da ispuniš."
"Zasto si siguran da ne mogu to da ispunim?"
"Ne znam, možeš li?"
"Mozda da mi kažeš nešto o sebi, doimas se kao zanimljiv tip."
"Vidiš ne možeš. Nema šta da se kaže, konobar, 36, od skoro bogatiji. Šta možeš da mi kažeš o sebi ptičice?"
Čak i oni ljudi koji su bili ovdje, otišli su. Samo je jedan par bio vani. Ovo se odvija skoro kao da je iscenirano. Djeluje kao da sam u prednosti. Mozda ovo uspijem.
"Student na pauzi, 21. Pa za 12 dana. I samo da znaš mogu."
"Onda dokazi."
"Želiš da ti ovdje raširim noge? Mozda na šanku?"
"Nisam znao da želiš da te pojebem na šanku."
Zemljo otvori se. Molim te otvori se i progutaj me. Da odem do unutrašnje jezgre. Sada odmah. Prednost je upravo otišla. Otišla u bespovrat.
"Nisam to rekla."
"Lopez. Zakljucaj umjesto mene. Ja sam upravo otišao."
Čovjek u cosku je samo kimnuo glavom. Nisam ga vidjela. Upravo sam ponudila da rasirim noge na šanku, a on je to čuo. Idealno Ava.
Izgledalo mi je na trenutak kao da će stvarno da preskoči ovaj šank. Nije. Sporim korakom je došao do mene. Dobro, loše sam procijenila. Definitivno je u pitanju vise od dvadeset centimetara.
"Dakle ptičice smiješ li da odletiš sa mnom."
Ne znam u kom sam trenutku dala znak potvrde. Ne znam kako smo došli do njegovog auta na stražnjoj strani kafića. Niti kako smo ušli.
"Mogu li barem da pustim radio? I gdje idemo?"
"Možeš da pustiš radio ptičice. Pristala si da odletiš sa mnom, vjerujem da će ti se svidjeti."
Zasto je ovo 'odletjeti sa njim' zvučalo kao da sam rubu litice i on je taj koji će da me spasi od pada u ponor?
Tihi zvuk pjesme je ispunio tišinu koja je obuzimala auto.
This night is sparkling, don't you let it go
I'm wonderstruck, blushing all the way home
I'll spend forever wondering if you knew
I was enchanted to meet you
Pa hoće li biti očaravajuće upoznati te Ariele?
Trebalo je da znam, naravno da neće voziti me pravo doma. Stigli smo na plažu. Del Mar. Najljepša plaža u mojim ocima San Diega. Zapravo stigli smo tačno na zalazak sunca.
Kao iscenirano. Dobro se držiš Ava, uspjet ćeš.
"Pa ptičice, je li se let sa mnom isplatilo?"
"Prelijepo je."
I bilo je. Nebom su se razlivale tople nijanse crvene sa tragovima ljubičaste. Ariel Davis, jedan jako čudan čovjek.
"I možeš li?"
"Mogu li šta?"
Nisam bila sigurna kada sam se našla na haubi njegovog auta. Kada je njegova ruka našla put do mog struka, njegove usne na mojima i druga ruka u mojim kovrčama.
U momentu sam stajala kao kip, kada je blago povukao moju kosu i natjerao me da izdahnem. Topli jezik je milovao moj. Ne, nije milovao, ovo je bilo pustošenje. Ariel je samo jednim poljupcem pomjerio tlo pod mojim nogama. Moje ruke su završile na njegovim ramenima, iskreno nisam ni znala šta da radim sa njima.
Počela sam da mrsim njegovu kosu, dok nisam osjetila pritisak na mom donjem dijelu. Kao elektricitet da me najvišeg napona dotako.
"Znaš ptičice, stvarno si preplašena."
"Ja....ovaj...daj mi sekund."
Artur se ne ljubi ovako. Artur ima nježne poljupce, umilne. Tako je Artur. Misli na Artura, ne na čovjeka zbog kojeg osjećaš da su ti se natopile gaćice od jednog poljupca.
Ariel je tak nakon par trenutak napravio korak unazad. Dajući mi prostor koji mi je bio prijeko potreban. Ovo ne valja.
"Možeš da imaš svo vrijeme svijeta ptičice."
"Ne zovi me ptičice."
"Zasto pričice?"
Zasto se osjećam kao da on mene zavodi, a ne ja njega? Ovo ptičice ovaj put zvuci drugačije nego prethodnih par puta danas. Nešto se upravo promjenilo.
"Zato sto se osjećam kao lovina koju veliki lav upravo treba da pojede."
"Griješiš Ava, zar ne vidiš da smo ovdje jer si ti to željela?"
Manipulacija. Očito je to genetski u porodici Davis.
"Znam. Onda učini mi uslugu, dokazi mi da nisam pogriješila sto sam došla ovdje sa tobom."
"Ptičice, bojim se da ti se ovo sviđa vise nego meni."
"Nije se meni kurac digao od jednog poljupca."
Filter. Ugradi si filter u mozak glupa djevojko. Ako su u prethodnom poljupcu moje noge bile skupljenje jedna uz drugu, ovoga puta je bilo drugačije. Kako dovraga ovo radi? Artur me nikada nije nikada ovako držao. Artur, misli na Artura.
"Hoćeš da se kladis da tvoje gaćice nisu mokre upravo sada? Kakve ti prljave misli opsjedaju um ptičice?"
Lagano rezanje je ispunilo moje desno uho. Loše, ovo je loše.
"Ne porices svoj dignuti kurac znaci?"
Ne diraj lava. Zapamtit ću. Iako nakon ove noći mi ta misao neće biti potrebno.
Umjesto da nastavi posao sa mojim usnama, ovoga puta je prešao na moj vrat. Liznuo je arteriju na mom vratu. Očekivala sam poljubac, kao sa Arturom, ali osjetila sam ujed. Hoće li se pretvoriti u vamira?
Obuzeta njegovim ustima koja sisaju moj vrat zaboravila sam skoro položaj u kojem sam. S obje noge oko njegovog struka, povukao me prema sebi.
Trenje koje je stvarao između nas, gotovo neprimjetnim pokretima svojih kukova me ostavljalo bez daha. Ne. Svršit ću na plaži. Dok me ljubi brat mog dečka. Trudila sam se da budem racionalna.
"Drhtiš ptičice. Mogla bi ovako da svršiš zar ne? Jebote čak ti nije potreban dodatni poticaj."
"Stani."
Kao po komandi se odmakao od mene. Ovo je drugacije. Artur se ne bi bas ovako brzo odmakao od mene.
"Ne sviđa ti se?"
"Ne, ovaj ovo, znaš..."
"Ne znam, možda možeš da mi objasniš. U jednom momentu drhtiš ispod mene, u drugom bježiš. Jesam li pogrešno procjenio tvoju namjeru ili se radi o mojim godinama?"
"Stani, stani. Svidjelo mi se. Samo ne možemo ovo da radimo ovdje."
Kako je dovraga zaključio da mi se ovo ne sviđa. Međutim ovaj osjećaj koji me obuzima treba da osjećam sa Arturom. Onim zbog kojeg radim sve ovo.
Da li sam losa osoba jer mi se ne javlja osjećaj krivice? Da li je loše pomisliti da treba da iskoristim ovu priliku?
"Moj stan je blizu, ali dobro razmisli Ava želiš da odemo tamo. Ne želim da misliš kako sam iskoristio priliku. Niti da uradim nešto sto ne želiš."
Ariel nije onakav kakvim ga je Artur opisao. Manipulativan, daje mi izbor, ali onaj gdje zapravo budi osjećaj krivice ako ne dam odgovor koji on želi.
"Povedi me. Zapravo, odletimo. Ova ptičica želi nezaborav let."
"Obećavam da će biti nezaboravan."
"Princezo ne obećavaj mi to ako ne možeš da to ispuniš."
"Ukoliko me još jednom nazoveš tako, kunem ti se, jebat ću te tako jako dok nosiš samo te štikle koje zamišljam oko svog vrata od trenutka kada si ušla u kafic. Necu stati ptičice dok ne budeš mogla vise da stojiš na nogama."
Ako sam mislila da ima grešan jezik, sad je to potvrdio. Moram brzo da uzmem te papire. Brzo inače ću sagorjeti u ovom osjećaju. Vidjevši da neću ništa vise reci, zapravo mislim da je postao svjestan da nisam u stanju da mu dam repliku.
Pa rekao mi je istinu, njegov stan je zaista bio blizu plaze. Nije prošlo vise od pet minuta vožnje autom od plaze kada smo se parkirali ispred zgrade sa četiri sprata.
Stan mu je izgledao, pa muški. Jednostavan namještaj, gotovo sve u smeđoj boji, nešto njegovih slika na komodi. Pa ušla sam. Arture nadam se da znaš kakvu žrtvu podnosim.
"Ovaj možemo li nešto popiti?"
"Da razbiješ tremu? Ima flaša votke u kuhinji, posluzi se dok ja odem da skinem ovu majicu odvratne boje."
"Znaš ta boja ide idealno uz nadimak princeza."
"Zapravo ovo je uniforma kafića. Ima natpis koji očito nisi vidjela. Kada se vratim, planiram da ispunim svoje obećanje ptičice."
Brzo Ava, brzo inače si gotova. Gdje je ta flaša? Gotovo sam sve prosula kada sam pokušala da istresem prah za spavanje iz kesice koju mi je Artur dao. Nadam se da će od ovoga da zaspi prije nego sto i pokuša ispuniti svoje obećanje.
Siva trenerka, bez majice. Dobro, prizor za oci je očaravajući. Kunem se da mu se svaki trbušni misic ocrtao dok se kretao prema meni. Kao predator. Kao lav.
"Ptičice, mislim da ćeš upravo da imaš najbolji let u svom životu."
Ne cekavsi da on dođe do mene eksirala sam votku koju sam pripremila. Nadam se da će i on da prati moj postupak. Gorak okus je opustošio moje grlo. U momentu je sve postalo mutno. Kao da se stan okreće oko mene. Vidim dva Ariela.
Ne, ipak jednog. Onog koji mi se smije iza čaše votke. Šta se događa? Oslonila sam se o radni stol u kuhinji.
"Ariel šta je ovo?"
Gotovo kao da me gleda sa prezirom u ocima.
"Znaš ptičice, plan ti je bio skoro izvrstan. Šteta sto si samo pticica koju će ovaj lav da pojede."
Crnilo. Arture nisam uspjela.
_______________
Možda sam ovo malo ubrzala. Zapravo ovo poglavlje je planirano u Arielovoj perspektivi (vjerujte ta napisana verzija je kritična), ali mislila sam da će biti bolje iz Avine. Ona je ta koja je imala zadatak da zavede Ariela, sada je očito upala u svoju zamku. Bas onako kako je Eliot rekao.