Odveo me je na neko mjesto usred Getvardijske šume, kako se nazivalo veliko područje zelenila nalik zemaljskom drveću iako je to "drveće" bilo više usporedivo sa mahovinom koja je "drvoliko" rasla posvuda i nečemu nalik visokoj paprati. Ondje, usred nekog golemog nazovi proplanka, u naizgled vječno maglovitoj poljani nalazile su se četiri zgrade čudnovate arhitekture. Nešto me ponukalo da pomislim kako je bolnica u koju sam išla posjetiti Olena bila građena po uzoru na te neobične zelene građevine koje kao da su nalik kakvim nezemaljskim čudnovatim glavama koje stoje na stupovima, a sa strane tih "glava" bili su urezani veliki krugovi, poput očiju.
Činilo se kao da nas same zgrade promatraju dok smo ulazili u jednu od njih. Ta je bila najniža od ostalih i gotovo je ličila na glavu nekog bića koje je bilo teško imenovati.
Olen mi je rekao da ondje rade ljudi koji su sposobni pronaći Hali. Putem me ispitivao o Hali, o tome gdje ide, s kim se druži, kakava je karaktera. Rekla sam mu sve što znam, sve što sam mislila da bi moglo pomoći. Čak sam spomenula i Silthu, Halina izmišljenog prijatelja.
"Hali je vrlo šutljiva djevojčica, ali inače i odgovorna. Ponekad je odgovornija i od Avara. Nikad prije nije nestala na tako dugo i uvijek se vraćala do podneva."
"Taj Siltha? Što znaš o njemu?"
"Hali je usamljena, vrlo usamljena. Avar se uspio zbližiti s Olganskom djecom i naći si društvo, ali ne i Hali. Ona je previše povučena. Zato je izmislila sebi prijatelja za igru."
"Koliko si sigurna u to da je Siltha izmišljen?"
Bilo je to tako čudno pitanje. Zar je Olen sumnjao u moje riječi. Zar je mislio da lažem?
"Sigurna sam, naravno da sam sigurna. Nekoliko puta nam ga je pokazivala." Evo, mama, Siltha je tu, pored mene, zar ga ne vidiš?", govorila bi mi. Zar ga ne bih vidjela da je bio stvaran?" upitala sam ga.
Olen je na to samo smrknuto zašutio. Ta njegova smrknutost me najviše zabrinjavala.
U toj stranoj zgradi u koju smo ušli dočekali su nas neki njegovi, pretpostavljam, prijatelji. Pozdravili su ga tako blisko i bili su tako sretni zbog njegova povratka da sam pomislila da ipak možda ima nekakvu obitelj.
"Dea, ovo su moji suborci. Ovo mjesto na koje sam te doveo bilo je tajno sjedište otpora dok smo oslobađali Olgu. Ovo mjesto je još uvijek tajno i voljeli bismo da tako i ostane."
Olen me pogledao pogledom koji mi je jasno govorio da me doveo ovdje s povjerenjem za koje se nada da neću iznevjeriti. Zar je još uvijek sumnjao da sam možebiti kakav špijun?
"Naravno da neću nikome spominjati da sam bila ovdje. Molim vas samo da mi pomognete pronaći kćer."
Na te moje riječi nastala je šutnja, a prisutni su se međusobno ozbiljno pogledali. Onako, kao da znaju nešto...
Osjetila sam knedlu u grlu.
"Vi... znate nešto? O Hali? Jeste li je pronašli?"
Jedna od prisutnih osoba, neka visoka žena srednjih godina duge kose svezane u punđu izgledajući nekako staromodno, strogo je pogledala Olena.
Njemu kao da je taj pogled sve govorio.
Olen uperi svoje zlatno-smeđe oči, boje hrastova lišća u mene i pogledom punim onog što sam smjesta prepoznala kao sažaljenje mi reče: "Dođi, moramo razgovarati."
Presjeklo me u struku, kao da me netko prepolovio i izbio mi sav dah iz pluća.
"Ne!" rekla sam oštro, oštrije nego što sam namjeravala. "Hali... moja mala djevojčica je živa! Da mi se nisi usudio reći drugačije" zaprijetila sam.
Ne bih to mogla podnijeti. Ne mogu izgubiti Hali. Ne mogu izgubiti svoju djecu. Sve ću podnijeti. Sve.... štogod... samo ne to.
"Dea..." započeo je ponovno Olen. "Zbilja moramo razgovarati. Molim te pođi sa mnom..."