Memoari s Olge

VII.

Prokleto je biti bespomoćan. Zbilja se trudim ne pokazati koliko me gubitak nogu pogodio. Kako mi se duh urušio i kako me guši iz nutrine neki zatomljeni urlik kojeg se ne usudim ispustiti jer bih time pokazao slabost, slabost koja u ovom trenutku nije bila opcija. Čak i ako imam ove kibernetske proteze koje su tako dobro povezane s mojim živčanim sustavom da ih gotovo osjećam kao svoje ipak sam i dalje pola osobe. Kao da više nisam onaj koji sam bio. Kao da sam sada netko drugi...

Ona me treba, a ja nisam više svoj. Onaj koji sam bio nekoć. Mogu li joj pomoći? Jesam li joj koristan?

Znam zašto me povela kući sa sobom. Nisam glup ni naivan. Željela se odužiti za to što sam ih doveo na Olgu. Željela je raščistiti račune, izravnati dug; brinuti se o meni dok se ne oporavim tako da me jednog dana može pogledati u oči i reći kako smo sad slobodni ići svatko svojim putem.

Znao sam to. Željela me se riješiti, ali tako da ju ne grize savjest ili da se ne osjeća dužnom. Nije mi vjerovala, bojala me se, ali ipak me je trebala.

Njeno dijete je nestalo. Njena kćer. Vidio sam je samo jednom na vjenčanju. Bila je tad jako malena i vrlo sramežljiva. Stalno je zabijala glavu u majčino rame odbijajući me pogledati.

Dječak... Avar, gledao me s prijezirom od prvog dana. To se ni sad nije promijenilo. Čak ni kad je saznao istinu o meni.

Okupio sam svoju ekipu. Tragamo za malenom. Koristim kibernetske noge više nego što bih trebao. Možda se kasnije zbog toga neću moći služiti pravima nakon operacije. Nije važno. Ako je Olga bila vrijedna mojih nogu, onda je i život jedne djevojčice jednako vrijedan.