Proveo sam ostatak dana družeći se s obitelji, dok je djed isijavao iz sebe očaj zbog mog stanja, možda i više nego ja sam. Ipak, bio je pun ohrabrujućih riječi i uvjeren da ću svoj problem riješiti i prekinuti tu kletvu čim nađem dobru ženu, podrazumijevajući naravno da će to biti veoma brzo.
Vratio sam se kući i večer proveo ispred kompjutera guglajući sve moguće vrste magije, uroka, kletvi i mogućnosti poništenja nekih od njih. Ima nekog načina, ali većinom je nemoguće. U nekim slučajevima trebalo bi da pomuzem svraku i isčupam pero sa dupeta izumrle vrste orla ili donesem ljuske jaja dinosaura ne bih li sve to odnio nekom tamo šamanu da pokuša rasčiniti ono što je na mene bačeno. Sranje živo. Odbijam vjerovati da se to dogodilo! Odbijam. Ma što djed rekao, ma što ja osjećao nema šanse da me u dvadeset i prvom stoljeću urekla neka Putnica. Svašta! Gluposti. Ne budem lijen ukucam šifru u televizor, otključam programe za odrasle pa još i pojačam. Gledam ovu pornjavu, a osjećam se kao da gledam Discovery kanal i emisiju o razmnožavanju morskih puževa, toliko mi izaziva emociju. Pogled između nogu izaziva suze, ali očito je da ništa ne mogu uraditi. Ne, ne želim izići večeras, želim ostati ovdje, past u komu na ovom trosjedu i ne probuditi se uopće više. Ugasim televizor i prevučem pokrivač preko glave.
- Jebeno sranje!
* * *
Zvuk alarma me digao iz sna u kojem sam se baš kao i na javi mučio sa nemogućnosti uživanja u tijelu neke zanosne crnke. Nekako sam se onim sitnim dijelom sebe ponadao da je jučerašnji dan zapravo bio neka isto tako noćna mora, ali osjećaj u gaćama razbudio me totalno. Ili još više bacio nazad u krevet da pokrijem glavu jastukom i ostanem tako.
- O pa dobro jutro naj seksi psihiću u gradu! Kako je prošao vikend? - Cassie sa širokim osmijehom na licu dočeka me u ordinaciji.
- Jedan dio dobro, drugi dio pakao - krenem ka uredu, ona ustane pa krene za mnom.
- Što pakao? Što se dogodilo?
- Ništa. Jednostavno nije bilo baš... dobro.
- Mom šoku nema kraja.
- Kako si se ti provela?
- Premorena sam, ali u isto vrijeme napunjenih baterija. Je li to uopće moguće?
- Moguće je. Tijelo ti je možda fizički iscrpljeno, ali duša i psiha su ti totalno nahranjene. To je ljubav koju dobivaš od tvojih voljenih i koju ti njima pružaš. Znaš na što mislim?
- Da, znam. Nego reci mi, što je tebi sjebalo vikend?
- Mlohava kita - kažem, pa se sagnem ispod stola i uključim kompjuter. Kako dignem glavu umalo ne udarim u njenu bradu. Bukvalno se zalijepila za mene.
- Što. Si. Rekao? Mloh... ml...
- Da jebote Cassie, kita mi je umrla jučer ujutro, ok? - trepće u nevjerici.
- Umrla? Misliš... - pokaže savinut kažiprst.
- Da, upravo tako. Eto.
- Kako? Zašto? Jesi li bolestan?
- Nisam. Uklet sam.
- Što si?
- Uklet. Kresao sam Putnicu koju nisam htio odvesti kući, nisam je ispoštovao po njezinim zakonima i lijepo me kaznila svojim magičnim jezikom. - Ona me gleda i svakog trena će prasnuti u smijeh. - Hajde nasmij se mojoj muci, da riješimo to i da nastavimo s poslom.
- Jesi išao doktoru?
- David kaže da uzmem malo slobodnih dana, da se sredim.
- Dobra ideja. Trebao bi.
- Ne mogu. Imam pacijente kojima sam potreban.
- Trenutno si ti pacijent na odjelu za seksologiju. Trebaš se pobrinuti za sebe. I ne, ne vjerujem da si uklet budalo, samo si... pregorio. Što je previše, previše je, čak i za tvoje seksi tijelo. Nemoj mi reći da nisi nikada pomislio da će doći trenutak kada će ti drugar jednostavno reći NE, na sve tvoje želje?
- Naravno da nisam. Nisam ja neka sisa jebote ženo.
- Sisa ili ne, mališa je rekao da je dosta.
- Mališa? - dignem obrvu. - Čemu govor mržnje draga?
- Nisam vidjela, ne vjerujem u priče dok sama ne vidim, ali vjerujem da nikad i neću tako da za mene je Mališa.
- Mrzim te.
- Znam. I ja tebe. Zato ćeš lijepo, zbog te mržnje koju osjećam prema tebi da se pokupiš i da poslušaš savjet svog liječnika umjesto da vjeruješ da te urekla neka Ciganka. To ne postoji.
- Cassie svjesna si u kom gradu živimo?
- Ma zajebi to. Ovo je moderno doba. Nema toga, kraj. Miško ti se umorio i treba mu odmora. Kao i tebi. Hajde lijepo kupi prnje i marš kući.
- Imam pacijente.
- Prebacit ću ih za sljedeći tjedan. Ništa to nije problem. Njihove proklete muke će biti iste i za tjedan dana. Kuknjat će nad svojom nesretnom ljubavnom tragedijom isto kako bi i ovih dana, a ti ćeš im onda izliječen moći možda i pomoći svojim savjetima.
- Ja im uvijek pomognem.
- Aha, zvala je Meredith da se zahvali za najbolju noć u zadnjih deset godina koju si joj omogućio poslavši je u žigolo klub. - Slegnem ramenima.
- Pacijentica je zadovoljna. Izliječena, to je najbitnije.
- Sada pokušaj sebi dati neki savjet koji će ti kićuru dignuti iz mrtvih. Malo se sredi, odmori, idi na masažu, u spa, šetaj prirodom, znaš sve te relaksirajuće stvari.
- Seks me relaksira. Ne znam kada sam zadnji put negdje šetao, pobogu nisam ja za to.
- Pa promijeni nešto i kolega će ti biti zahvalan. Hajmo, kupi se i idi. Ja ću sve obaviti i zaključavam do idućeg ponedjeljka.
- Želiš ovaj odmor više od mene, ja sam ti samo izgovor Cassandrice.
- Naravno. Tvoja muka mi je došla kao šaka na oko. Aleks... Iskreno, mislim da bi trebao poslušati Davida. Ne brini, sve će se riješiti. Svako ponekad pregori, nisi ni ti izuzetak. - kliknem na miša, ugasim kompjuter, pokupim stvari i što ću. Krenem van, moja me medicinska sestra izbacila iz rođene ordinacije. - Javi mi kakvo je stanje ide li na bolje. I odmori.
*****
Vozim se prema parku, ok, pokušat ću evo da se prošećem kroz prirodu, popijem bez kofeinsku kavu, pojedem nešto normalno, eto da ne bude da nisam probao. Usporim pored bolnice i krajem oka spazim crvenokosu curicu. I da ne povjeruješ opet se raspravlja sa onim ološem. Skrenem na parking, parkiram, pa smislim plan za rasturanje ovbog kreleta jednom za zauvijek. Namjestim se, sredim, zategnem, pa joj priđem s leđa. Omotam ruke oko nje i naslonim bradu na njeno rame. Ona se iznenadi, ali njegova faca je za umrijeti.
- Hej ljubavi, oprosti što si čekala, zaglavio sam u saobraćaju - osjetim kako joj srce nabija, teško proguta, a majmun ispred nje pozeleni.
- O, ovaj... Aleks? Stigao si? - pametna je cura, prihvata igru isti tren.
- Ima li problema ovdje? - uspravim se pa stanem ispred nje. - Druže, šminka od moje šake ti još krasi lice, želiš li da ti je malo popravim? Što radiš ovdje i zašto progoniš moju curu?
- Tvoju curu? - pogleda u nju, ona korakne pored mene.
- Lia... Već si našla novog jebača?
- Hej, pazi kako razgovaraš s njom!
- Jebača? Aleks nije moj jebač, on je moj... zaručnik. A, ti si kako sam već rekla samo si prošlost, jedna crna mrlja u mom životu i kloni me se više. Ako te još jednom vidim da si mi u krugu od sto metara prijava ti ne gine. Samo se jebeno izgubi iz mog života.
- Zaručnik? Kada si se prije zaručila za ovog... Pedera?! - hvatam ga za majicu i dižem od zemlje. U očima mu je pakao.
- Nisam znao da pederi žive sa ženama i krešu ih, evo novost mi je ovo. Što je rekla moja... zaručnica? Je li bila jasna? Još samo jednom joj priđi ne da ću te našminkati, ima da te izlomim kao otvrdnuli perec, jesi me razumio? Gubi se sada i ne prilazi joj više. M'rš! - grubo ga spustim, on stegne zube, garant bi joj još nešto rekao, ali prešuti i samo ode niz ulicu. - Jesi dobro?
- Ovo je već drugi put Aleksandar Cline. Zbilja, srce mi je stalo kada si me zagrlio.
- Da, tako ja djelujem na žene. Odsjeku se odmah. - Klepne me po prsima.
- Što radiš ovdje?
- Išao sam prema parku i video sam da te gnjavi. Gnjavio te, nije li?
- Naporan je. Ne znam što više hoće. Neki ljudi jednostavno ne znaju da prihvate kraj. Nakon što je digao ruku na mene, čovjek je bukvalno umro za ovu gospojicu, ali eto on misli da može da se izvinjava i da će sve biti divota. Žao mi je druže, nema toga. I da nisi došao sigurno bih ga nabila nogom u jaja i odjebala odavde. Ali, sada kad misli da si moj... ono zaručnik, sada će odjebati i usput sačuvati jaja. I oprosti što sam te iskoristila. - Pogled na to lijepo lice otopi mi muku koja me okupirala. Ma mogu ti biti što god hoćeš mislim se, a onda se sjetim da sam hendikepiran i da bolje da ni ne mislim ništa, a kud govorim.
- A, ti, što radiš ovdje? I ne, ne brini za zaruke i mene su iznenadile, ali pozitivno. - Nasmije se pa odmahne glavom. Nogom prevrti neki kamenčić na zemlji i zagura ruke u zadnje džepove.
- Išla sam obići mamu.
- Kako je?
- Bolje. Pustit će je kući uskoro, samo će morati dolaziti na terapije i vjerojatno ću morati plaćati bolničarku da se brine o njoj. Jebem ti. - Osjetim žalost zbog toga, znam koliko to teško može biti.
- Želiš li prošetati sa mnom? Popiti kavu? - pogleda sa strane. - Hajde, park je tu odmah iza ugla. Možda i tebi treba malo da se stopiš s prirodom.
- Mogu, ali kratko, radim drugu danas.
- Imaš znači vremena za kavu. - Slegne ramenima pa joj ponudim ruku, ona prihvati, zavlačeći svoju pod moj savijeni lakat. Ne sjećam se da li sam ovo ikada uradio s nekom ženom, vjerojatno nisam, jer ako i jesam bio sam pijan i ne znam za to. Zađemo iza ugla, uzmem nam kavu od prodavca, pitam je želi li hot-dog ili nešto drugo sa štanda, kaže samo kavu. Šetnja s njom je tako lijepa i ugodna, dok priča o ludim pacijentima koje sreće na poslu i smijemo se skupa. Ne ostanem ni ja dužan za neku ludu priču, pričao bih sto dana, samo da mogu slušati zvuk njezina smijeha. Nakon skoro prehodanog kilometra oko parka, sjednemo na malu, drvenu klupu.
- Što je s tvojom majkom?
- Operirala je rak dojke, ali neke su se jebene kvrge opet vratile na drugoj strani. Liječe je, prate, pored svega došao je i taj moždani, nerijetko zna da se izgubi na trenutke. Teško mi je zbog nje. Ona je divna žena.
- Sigurno da jeste kada ima isto tako divnu kćer.
- Ma daj, što lupaš, ja nisam nimalo divna. Puna sam mana. Lijepa vanjština nekad krije pravo, malo zlo.
- Meni pričaš- kažem, pa pređem rukama po tijelu. - Ispod ove ljepote je pravi manijak.
- Ma nisi. Da jesi već bi se to pokazalo. Dobar si ti Čikice. Dobar. Koke sijeku vene za tobom. I kad smo kod koka, kako je prošlo sa lijepom kuštavicom?
- Bolje da ne znaš. Da ne spominjemo taj fijasko.
- Daj sereš! Što fijasko? Nije valjda muško?
- Nije. Putnica je.
- Ideš u tri lijepe materine Cline. Poševio si je i vratio se za šank? Ako nisi najebao, garant hoćeš. Znaš kakvi su njihovi običaji i ta sranja.
- Najebao sam. Ali, neću o tome s tobom.
- Jadniče jedno - njena ruka završi na mom bedru i osjetim kako mi vrelina prođe tijelom. Ona vrelina koju osjetiš kada ti muda zareže za nekom ženom želeći se isprazniti totalno. Udahnem duboko sav sretan i u isto vrijeme zbunjen i uzbuđen. Čak se i mrtvac malo trgne, osmijeh mi se razvuče licem.
- O, jebote ima nade!
- Što?
- Ništa, ništa. Oprosti, ja to nešto... ništa.
- Moram da idem. Bilo mi je lijepo Aleks, hvala ti. I hvala na spašavanju i na još jednoj kavi. I šetnji.
- Hvala tebi što budiš mrtvilo. - Smrkne obrve u znak pitanja. - Objasnit ću jednom. Sutra možda? Ako želiš na ručak?
- Ne mogu na ručak. Moram na posao. - E, jebi ga. - Ali, mogu na doručak - nasmiješi se i namigne.
- Zbilja? Htjela bi?
- Zašto ne? Lijepo je biti u tvom društvu.
- I u tvom. Vjeruj da jeste.
- Onda se vidimo sutra. Devet, može? Kod Riley u Marken street?
- Može Riley, imaju odlične doručke - nagne se i poljubi mi obraz. Da mi je netko rekao da će mi nešto ovakvo uljepšati dan, da ću se osjećati ovako lijepo od nevinog poljupca u obraz ne bih mu ni u ludilu vjerovao. Sada osjećam da se topim kao jebeni sladoled na suncu.
- Vidimo se. Budi dobar Doktore Čikice, pazi na sebe - namigne još jednom i ode niz stazu. Ostanem gledati za njom s osmijehom na usnama. Čovječe pa ova je žena totalna čarolija. Ako me ona ne izliječi nitko neće!