Nevjerovatno mi je kako ljudi lako zaboravljaju da su i ona "dobra djela" zapravo u svojoj srži sebična. Ne postoji apsolutna nesebičnost. Razmisli. Kad bih dao sitniš nekom prosjaku, "ja želim" da on preživi još jedan dan; kad bih pomogao kolegi na poslu, "ja želim" da budem kolegijalan; kad bih učestvovao u humanitarnim akcijama, "ja želim" da budem od koristi za nečiji život; kad bih usvajao dijete, "ja želim" da mu pružim preko potrebnu roditeljsku figuru; kad bih imao dijete, "ja želim" da ga pretvorim u dobrog čovjeka i nastavim porodično stablo; kad bih se na bilo koji način žrtvovao za voljenu osobu, "ja želim" da je vidim zdravu i srećnu; kad volim, "ja želim" tu osobu kraj sebe jer se s njom osjećam najbolje...
Sebičnost djela se jasno vidi kroz ponavljajuće "ja želim".
Dok nije destruktivna, sebičnost je "dobra" - ona nas čini živim.