Često sam se susreo sa razmišljanjem da se ljudi mijenjaju s vremenom, tako da ih iskustvo i sakupljene mudrosti "čine ozbiljnijim". Naime, djeca su viđena kao bezbrižna, smiju se, opčinjeni su svim, ne razmišljaju predaleko, uživaju u sadašnjosti, sve im je igra; odrasli su odgovorniji, planiraju, procjenjuju pažljivije, manje opčinjeni, namrgođeniji, "mudriji", "ozbiljniji".
Zar nije to samo još jedna od mnogih generalizacija - pukih pokušaja da se razumije čovjek?
Pa zar nisu pojedina djeca isuviše zrela i mudra za svoje godine? Nisu li pametnija od mnogih odraslih koji traće sate raspravljajući o teorijama zavjere na Fejsbuk forumima? Ili od poznatih Jutjubera koji prave drame zarad dodatnih pregleda jer su neki klinci iskucali "hejt" komentare na Instagramu? Ili od političara koji žive od varanja i poigravanja s ljudima?
Pa zar pojedini ljudi ne postaju "neozbiljniji" kako stare? I sam sebe uhvatim kako se "opuštam": što više saznajem i učim o čovjeku, i što više gledam događaje oko sebe, sve se više i smijem. A kako da se oduprem nagonu? Svijet mi izgleda komičniji nego ranije, ljudske mane zanimljivije, nevolje i spletke koje stvaramo besmislenije.
Možda je vedrina prosto moj način odbrane od razočaranja? Posljednji pokušaj da zadržim ideale koji me čine "djetinjastim"?
YOU ARE READING
Zbirka misli 5
RandomI, konačno, nova zbirka je tu. Nastavljam po starom običaju. Zapisi, opisi, unutrašnje bitke, kritike i komentari o svačemu, eksperimenti u pisanju... Sve će da bude ovdje.
