Osam mjeseci kasnije
– Ne moraš to činiti mama, ne moramo se pojaviti tamo danas. Svoje smo rekli. – Em staje ispred Grace, lijepa kao san u toj rozikastoj haljini u kojoj je trebala za dva, tri sata postati Colova žena. I baš su danas, na dan njihova vjenčanja zakazali suđenje prokletom Mackeenu i Grace želi prisustvovati. Iako je Em svoju izjavu davno dala, Grace nije smjela sve dok se ne oporavi dovoljno; to jest dok liječnici ne daju svoju dozvolu za to. Danas, osam mjeseci nakon što su je prestali trovati i nakon što je dobila adekvatnu pomoć normalnih liječnika, Grace Willis povratila je devedeset posto sebe. I baš zato ona želi prisustvovati Mackeenovom suđenju i ispričati svoju priču. Nema te sile koja će gada ovoga puta pustiti van, ali Grace osjeća da njezin glas treba da se čuje.
– Mila, danas je tvoj dan, ali je i moj. Nikada više neću ponoviti ono što moram da kažem danas ondje. Pred njim dok mu gledam u oči. Moram olakšati svoju dušu i zatvoriti to poglavlje života. Imam razloga da živim još uvijek, tebe, ovu novu obitelj, dosta sam živjela pod njegovim okovima, samo želim biti slobodna.
– Ako je to tvoja želja Grace, pomjerit ćemo matičara za koji sat kasnije – kažem i stegnem joj rame.
– Hvala ti Eon, sine što uvijek misliš na moje dobro.
– Čuvala si moju sestru sve ove godine, pobrinula si se da bude voljena, dugujem ti.
– Ne duguješ mi ništa. Ona je sretna što te ima i to je dovoljno.
– Ima nas oboje.
– Ima nas sve – Reini priđe, pa otpije malo vode. – A, imat će nas još više ubrzo. – privučem je sebi i obgrlim oko već velikog trbuha. Jebi ga, nije baš da sam u početcima naše veze mario za neke sigurnosti dok sam se noćima utapao u njenom tijelu, a sada čekamo jednu malu šmizlu da nas počasti svojim prisustvom svaki dan. Još malo i držat ću u rukama svoju kćer, razlog zbog kojeg ću se u budućnosti boriti još više i jače. Ona zbog koje ću pomjeriti granice svijeta ako treba, da nikada na svojoj koži ne osjeti zlo. Ona kojoj ću pružiti svu svoju ljubav, baš kao i njenoj majci, zraka sunca koja će svijetliti u tami sve dok postojim. Osjetit će očinsku ljubav kakvu ja nikada nisam osjetio, i imat će pored sebe svoju tetku, teču i baku Grace koja je već sada voli iako nije njezine krvi. Baš kako je voljela Ester i pružila joj sve što je mogla. Grace Willis žena je velikog srca koja nije mogla na svijet donijeti svoje rođeno dijete, ali kako je sama rekla na neki način je zahvalna Bogu za to. Da je izrodila potomke s Gregom tko zna što bi s njima bilo pored takvog oca. Sada Grace ima nas i mi imamo nju. Svi smo jedna obitelj i tako će ostati. S godinama će se obitelj širiti baš kao i ono što radimo, ono za što se borimo. Nikada ne bih mogao ni zamisliti da će se moj život toliko promijeniti, da ću u trenutku kada sam pred svoje ljude istupio sa cijelom istinom o sebi dobiti zahvalnost, odanost i podršku. Zakletva koju su sami sklepali i izrekli svakoga dan odzvanja u mojim ušima i znam da se moja majka negdje iz raja pobrinula za mene, za Ester, za sve ovo. Da me ona podržava u svemu što radim i da je ponosna na mene.
Na mojim je rukama prljave krvi više nego vode u jezeru i biti će je još. Znam da nisam onaj koji smije oduzeti život, da ja ne odlučujem o tome, ma koliko mislio da imam nešto Osirisovo u sebi. Ubijao udarcima jesam, ali to više ne radim. Moji su se ljudi uvukli u policiju i tako surađujemo na top razini bar u ovom gradu. Znam da im uvijek mogu vjerovati i kada riješimo gamad, oni počiste za nama. Ne ubijam, samo onesposobim dok ne dođu murjaci koji onda nastave dalje proces. Ni jedan od njih ne izlazi više van. Netko je morao poduzeti nešto kada već ova policija nije mogla, znala i umela. Oni sada samo vjeruju u to da su i dalje zakon u ovom gradu, ali pravi zakon su Dragonsi koji kao lešinari kruže gradom i čiste smeće s ulica dajući tako ženama šansu da žive u miru. Luigi se raspištoljio malo pa planira organizirati ophodnje i po obližnjim gradovima, što ću, dao sam mu svu slobodu, neka upravlja svime. Ja ću uskoro postati otac, planiram se malo primiriti, ali ulice nikako ne smiju ostati prazne.
– Možemo li krenuti Masone ili ćeš još lutati negdje po svojim mislima. Bole me noge i upiškit ću se ako ne krenemo odmah. – Reini me trgne, jebi ga zapao sam u misli, totalno između neba i zemlje ovih dana.
– Koliko vremena imamo? – pogledam na sat, dobro je sve ćemo stići. – Upadajte i vozimo u sudnicu, nakon toga pravac po matičara i na vjenčanje. I Grace... Što god da se dogodi ondje... Budi hrabra. Znaš da nisi sama, da nikada to nećeš biti. On je gotov, ne može te više povrijediti, ali ti njemu možeš vratiti za sve što je učinio.
– Bog je pravedan Eon. Pravda stigne kad–tad. – samo kimnem i pustim je da ode sa Em i Colom.
* * * ***
– Grace Willis! Prisežete li da ćete govoriti istinu i ništa osim istine, tako vam pomogao Bog?
– Prisežem. – skine ruku sa biblije i sjedne. Odvjetnik priđe pa pogleda u nju, a zatim se okrene i pogleda u sve nas. Oči nam prelaze s nje na ono restlo od čovjeka koji sjedi preko puta. Vilica mu stoji nakrivo iz nje idu sline po strani, pored njega je jedna sestra koja ga stalno briše maramicom. Pogled mu je pun zlobe, ali totalno je nemoćan da išta učini. Izgleda poput čovjeka koji je pretrpio težak moždani udar, jebi ga ne može bolje ni izgledati prošao mi je kroz šake. Nasmijem se na tu misao, jebeno sam govno, znam, ali nije me briga. Greg Mackeen nije bolje ni zaslužio. Nikada više neće izaći na slobodu, niti će nauditi ijednom djetetu.
– Gospođo Willis, promijenili ste svoje prezime nedavno i ostali samo na djevojačkom, zašto?
– Zato što ne želim da me ljudi na nikakav način povezuju sa manijakom koji sjedi u ovoj prostoriji.
– Vi tvrdite da ste svojim očima vidjeli... što točno?– Grace teško proguta, pogleda u Em, a zatim skrene pogled pravo u sotonu osobno.
– Istina, bilo je davno, ali da me ovaj vrag nije osudio na sanatorij bila bih izrekla sve to mnogo ranije. Tako bih možda spasila živote te djece, a ovako tko zna koliko ih je još patilo pod njim.
– Možete li nam reći što mislite da ste točno vidjeli?!
– Ne mislim odvjetniče! – Grace povisi ton. – Vidjela sam svojim zdravim očima. Ovo smeće ovdje, ovaj šljam od čovjeka... Silovao je djecu. – u sudnici nastane žamor, sudac udari čekićom i zatraži mir. – Nisam znala što se događa sa stanom koji smo imali na izlazu iz grada kada me bivša susjeda pitala da li smo ga iznajmili obitelji s djecom jer često čuje dječje glasove, ponekad plač i zapomaganje. Ja nisam ni imala ključeve tog stana, Greg je o svemu vodio računa. Otišla sam provjeriti i od domara tražila rezervni ključ. Kada sam ušla imala sam što i vidjeti. Nikada, dok god živim neću moći zaboraviti tu scenu. Možete li samo zamisliti, može li itko od vas zamisliti kako izgleda silovanje jedne djevojčice dok su druge dvije zavezane za zid bez ijednog komada odjeće na sebi, uplakane, pretučene, izgladnjele, osuđene gledati kako ovaj monstrum čini... Ne, ne možete! I da, od svega toga možda bih i sama prolupala i završila u sanatoriju, ali ovaj se prokletnik pobrinuo da se to dogodi odmah.
– Čekajte što želite reći zapravo? – sada bih ovom jebenom klaunu zavrnuo vrat. Dok sirota Grace prolazi pakao prisjećajući se najveće traume koju je ikada doživjela, ovaj smrad postavi pitanje koje zahtjeva batine.
– Toga se dana nisam vratila kući. Udario me i onesvijestio. Kada sam došla k sebi bila sam u nekom podrumu, svezana, a u tijelo mi je tekla neka tekućina. Bila sam dezorijentirana i totalno izgubljena. Rekao je da ću tu ostati dok ne krepam, nakon što sam mu rekla da će cijeli svijet saznati za sve to što sam vidjela. Od tada sam bila više bez svoje svijest nego svjesna, ali nekako me vratio kući. Trebao je na izbore i morala sam biti pokazana pored njega. Bila sam već luda, mom tijelu je trebalo to na što me navukao, mozak mi se mutio, bila sam ovisna sam Bog zna o čemu. Imala sam halucinacije, bila više mrtva nego živa, nesvjesna svijeta oko sebe. Zadnje čega se sjećam jeste da su me vezali, odveli od kuće i to je sve. Godine mraka su ostale iza mene, godine koje sam provela van svoje svijesti sve zbog toga što me on u suradnji sa doktorom Murphyem trovao. Uništio me, ali Bog me pogledao. Poslao je anđele da me nađu, spase i vrate u život.
– Imate li dokaze za ovo što tvrdi gospođa Willis, odvjetnice Truman? – sudac se obrati ženi koja zastupa Grace i Em.
– Naravno Gospodine, sve je ovdje. – pruži mu liječnički dosje, on baci pogled na ono što je ispisano i samo kimne.
– Gospođo Willis, možete odstupiti – kaže i vrati spis odvjetnici. – Ono što smo ovdje čuli upravo sada, samo je još jedan u nizu dokaza protiv Grega Mackeena. Izjave zlostavljanih djevojčica koje su pod zaštitom i više su nego dovoljne da ovog nečovjeka strpaju iza rešetaka na mnogo godina. Optužnica koju je podigla Emeraude Mackeen, i ovo vaše svjedočenje mislim da će ga zakopati još dublje.
– Gospodine sudac, molim vas ne možete tako razgovarati... – njegov odvjetnik se usprotivi.
– Tišina u mojoj sudnici! Ovo je moja kuća i mogu da razgovaram kako hoću. Greg Mackeen već je osuđen za gnjusne zločine koje je počinio i pobjegao je. Nakon toga počinio ih još, a otkrili su se i oni stari za koje se nije znalo. I zato... – samo digne čekić i udari njime o stol. – osuđujem ga na doživotnu robiju bez mogućnosti pomilovanja. U zatvoru sa maksimalnim osiguranjem bez daljnje mogućnosti za otvaranje i nadogradnju slučaja – tresne još jednom. – Slučaj zatvoren, vodite to đubre iz moje sudnice! – Em otvori ona mala vratanca pa pritrči i zagrli majku. Priđemo i mi taman na vrijeme da uhvatimo njegov zadnji pogled pun zlobe prije nego ga policajac izvede van.
– Uspjela si Grace, olakšala si dušu.
– Jesam mili, sad je bolje, sve je lakše. Idemo, bježimo iz ove noćne more, čeka nas vjenčanje. – pogledam u sudca i samo nakrivim glavu. Ne moraju svi da znaju da ga poznajem i da sam mu nećakinju spasio od tipa koji ju je pretukao prije nekoliko mjeseci. Donio sam je u rukama na njegov kućni prag jer je ona tako htjela. Molio je i kumio da mi vidi lice da zna kome je dužnik za života, pa sam mu učinio iznimku. Dobro je imati veze posvuda, a sudac Nemet jebena je vrsta čovjeka. Za pravdu bi poginuo, a to je ono što nas čini bliskima.
– Hajde brate idemo te vjenčati! – opalim Cola po ramenu pa ih potjeram van.
***
– Neću dužiti već smo uletjeli u termin drugom paru pa onda da postavim ta važna pitanja. – matičar pročisti grlo, pa krene. – Emeraude Ester Mason, uzimaš li za muža ovdje prisutnog Cola Brandona Barnesa? Obećavaš li da ćeš biti uz njega u zdravlju i bolesti, siromaštvu i bog...
– Uzimam! – ispali kao metak.
– Dobro, dobro, može i to, ne moram ni da završim, zašto bih, eto... – moroga, pa pogleda u Cola. – Uzimaš li ti Cole Brandon Barn...
– Uzimam!
– Pa pobogu mogu li bar završiti rečenicu? – matičar se pobuni uvrijeđen. Slegnem ramenima, od mene se kao kuma valjda očekuje da budem razuman, što znam. – Dobro može prstenje. – kaže, ja pružim, a Reini me stegne za ruku.
– K vragu Eon!
– Što je? – pogledam u nju, njezin je pogled uprt dolje. Spustim i ja svoj pa ugledam malenu lokvicu ispod njenih nogu.
– Jebem ti, pukao mi je vodenjak! – tutnem prstenje Colu u ruke.
– Što? Kako? Rano je! Ne možeš!
– Šuti, hajde samo šuti Mason, vjenčaj sestru i ne paničari.
– Reini moraš u bolnicu!
– Rekoh ne paničari, stići ću jebem mu! – gura mi ruku prema Colu, panika me zahvatila cijelog. Cole stavlja prsten na Emin prst, ona na njegov žurno udaraju poljubac.
– Ne žurite majku mu, hoću da gledam vjenčanje, ja volim vjenčanjaaaa... – Reini sad već cvili kao pašče.
– Proglašavam vas mužem i ženom. Možete potpisati ovdje i ovdje, kumovi ovdje... – potpisujemo svi žurno, Reini samo ostavi neki škrab jer je bol presječe baš u tom trenu.
– Zajebi ovo! – uzmem je u ruke i krenem van prema autu. – Čestitam vam ljepotani nađemo se poslije da pijemo do zore! – utrpam je u auto i pravac bolnica. Kakav dan sve ti jebem!
Mjesec dana kasnije
Gledam je kako spava tako predivna, savršena sa rozom trakicom u glavi. Po di koja dlaka, ali mamica je natrćila trakicu na glavu Elen–May Mason. Rođena malo ranije provela je neko vrijeme u bolnici, ali sada je kod kuće s nama, sa roditeljima koji pomno prate svaki njen pokret, svaki udah i izdah. Predivno stvorenje koje sam napravio sa ženom koju volim više od ičega zaokuplja svu moju pažnju svakog sata, svake minute. Jedva čekam da malo odraste da mogu da obaspem poljupcima i zagrljajima bez kraja. Sada je još nekako krhka i bojim se da je ne slomim ovim rukama koje nikada nisu držale tako maleno biće.
– Zbog tebe ću činiti i nemoguće malecka. I ti samo krhak leptir kao i tvoja majka, kao sve žene koje te okružuju, vole i maze. Budite uvijek takve. Kunem se da će postojati netko tko će čuvati vaša krila od loma. Moći ćete zauvijek slobodno da ih širite i da uljepšavate ovaj svijet svojim postojanjem. Leptiri poput vas treba da uživaju u slobodi, za to su stvoreni. Da svojom ljepotom bojaju ovaj svijet. Svatko tko pokuša da ih nagrdi završit će ne nagrđen maleno moje, završit će uništen poput korova kakav i jest. Ti ćeš uvijek imati ono što ja nikada nisam imao. Majku i oca koji će te štititi od svega. Koji će dati i zadnju kap krvi za tebe. Uvijek maleni moj leptiriću, zapamti, uvijek ćeš biti sigurna i moći ćeš letjeti slobodno. – nagnem se i poljubim njene rumene, mekane obraščiće. Ruke moga sunca vežu mi se oko struka, a usne se utisnu u moj vrat.
– L. je zvao. Kaže da moraš ići.
– Ako L. kaže, onda se mora. – okrenem se, uzmem njeno lice u dlanove i poljubim izvor života. – Obećavam da se vraćam do ponoći.
– Čekat ću te. Uvijek.
– Volim te leptiriću.
– I ja volim tebe. – navučem kapuljaču na glavu i krenem van. Iziđem i pustim hladan vjetar da me išiba po obrazima. Koraci me vode u noć kao i svih ovih godina. U noć, jer ja sam sjena, duh koji hoda, Bog koji žudi za pravdom. Osiris!
KRAJ
Dragi moji došli smo do kraja još jedne priče. Nadam se da ste se zabavili čitajući. Hvala svima na druženju! LY, Senka!