– Osiris – utjelovljenje pravde i prava. Otkupitelj grijeha i milosrdni sudac mrtvih u zagrobnom životu, koji odobrava život i kažnjava sve koji ga ugrožavaju. – pogleda me, pa baci mobitel na krevet. – I pitaš se otkuda to ime? To je upravo ono što jesi, ono što činiš. Tko god te tako nazvao nije pogriješio.
– Pa, nisam baš milosrdni sudac mrtvih, kod mene obično bagra ima samo dvije presude. Smrt i patnja za života.
– Mnogi su ipak osjetili tu milost i nisu se rastali od života.
– Rijetki su takvi. I dobili su to samo zbog onih koje su imale milosti prema njima. Iako su patile toliko dugo njihovom krivnjom ipak nisu dopustile da krepaju. Što se mene tiče svaki od njih zaslužuje smrt. Istina, ja nisam onaj koji odlučuje tko treba živjeti, tko ne, ali prihvatio sam svoje grijehe i živim s njima. I umrijet ću s njima, jer se ne kajem ni za jedan. Jedino što mi je žao jeste to da sam dvije noći došao k tebi s krvlju na svojim rukama. Nisi zaslužila da te diram, a opet sam tako pohlepno dotakao svaki komadić tvog tijela. Prljavim rukama.
– Uprljane su za pravdu i meni to ni malo ne smeta. Dugo sam sanjala da me ove ruke dodiruju, od kada sam taj dodir prvi put osjetila na svom tijelu, na svojim obrazima. Kada si pokušao da mi sastaviš pocijepanu odjeću da ne budem izložena onako ranjiva. Sada, kada ih osjećam svuda po svom tijelu, pronalazim u njima mir, utjehu, zaštitu. To što radiš nije za osudu, znaš to i sam. Ja te ne osuđujem, niti jedna žrtva koju si spasio te osuđuje, Emeraude ti je zahvalna, Cole također. Rekao si da jedan od tvojih zaštitara zna tko si i da je rekao čuvati tvoju tajnu. Nemaš izgovora Eon. Nemaš zbog čega da misliš da ne trebaš...
– Večeras su me umalo uhvatili – kažem i prekinem je.
– To se sigurno ne bi dogodilo. Nema šanse.
– Vjerojatno ne bi, ali ono što je rekla Olive... Ne znam tako odzvanja u mojoj glavi svo vrijeme.
– Što je rekla?
– Ovaj te svijet treba više od ičega! – ona se pridigne, pa se nasmiješi.
– Istina je. Rekla je ono što sve mi mislimo. I to neka ti bude stalno u glavi. Trebamo te. Ovaj grad te treba, ovaj svijet te treba. Trebalo bi te klonirati da se mene pita, ali to još ne možemo. Ipak, postoji nešto što možemo učiniti.
– Što?
– Čuj, razmišljala sam, nakon što sam vidjela danas da možemo više postići ako surađujemo.
– Ne razumijem.
– Eon, zašto ne bi dopustio da ti pomognemo?
– Da mi pomognete? Tko to točno?
– Ja, Cole, ne znam možda tvoji dečki iz osiguranja. Ne možeš biti svugdje u isto vrijeme, a mnogo je onih kojima treba pomoć. Možemo se udružiti i raditi svi skupa. Policija dugo lovi Osirisa, oni vjeruju da je to jedan čovjek.
– Pa i jeste.
– Jeste, ali ako ti se još netko pridruži, ne znam mislila sam možda... – samo zašutim na trenutak dok mi se u glavi slažu misli. Ne mogu da vjerujem da čujem ovo što govori. Majko sada sam sasvim siguran da si ti negdje s nebesa poslala ovu ženu u moj život. Poslala si je da me obuzme cijelog, da me spasi od mene samog, da me sastavi i ujedno rastavi. Da presloži sve moje nepravilno složene komade i napravi od mene cjelinu. Prihvatila je sve što jesam tako jednostavno, tako raširenih ruku, utabala mi teren kod Ester, razgovarala s njom o mogućnosti da je blizu netko njezin, potegla sve svoje veze da nesretnu Grace izvuče iz sanatorija, a ništa ja to od nje nisam tražio. I kada sam je pitao zbog čega je sve to učinila rekla je da želi pomoći, da osjeća da mora i da joj nije teško učiniti ništa za onoga kojeg voli. VOLI! Nakon toga više nisam imao ni riječi ni kontrole zgrabio sam je i pokidao sve s nje. Uvukao sam se u svaku, pa i najsitniju poru njenog bića i svega mi ne želim nikada izaći. A, prije samo koji dan srao sam o tome kako neću dopustiti da mi se približi, neću dozvoliti da se išta dogodi između nas. Koji sam kreten udario bih se po sred face. To je nešto što je ne mogu kontrolirati. Nitko ne može. Mogu se boriti, pokušati oteti, ali kada viša sila sebi nešto zacrta deset puta je gora i odlučnija u nakani da to ostvari od tvrdoglavog magarca poput mene. I svjestan sam ovoga što je rekla, ne mogu da kažem da nisam puno puta razmišljao o tome da uključim ekipu u neke stvari, baš zbog svega tog sranja sa murijom, ali ja sam uvijek bio skriven i takav moram ostati. Ne mogu sebe izložiti pred svima, iako znam da moji dečki nikada ne bi izdali ono što jesam i što činim. Jednostavno ne mogu. Za sada. Ali, čuvši da se ista ideja mota njezinom lijepom glavom, stjerala mi je mozak u muda, jer nema te sile na svijetu koja mi može tvrditi da ova žena koju držim u rukama nije moja druga polovica. Ona jedna, jedina koja će biti posljednja. Ona koju ću željeti i voljeti dok ne krepam. Ona koja me dopunjuje, koja prihvaća sve moje vrline i mane i prigrlila je sve što dolazi u paketu s ovim seksi tijelom. Želim samo da je ljubim dok ne padnem u ovaj krevet izmoren i upropašten. Zato ništa ne odgovorim nego samo krenem da ostvarujem ono što želim.
– Eon... Što... – promrmlja dok hvata zrak.
– Volim te! Jebeno te volim i kraj!
****
– Dobro je, sada je sve dobro. – kaže dok me hvata za ruku. Izlazimo iz sobe u kojoj je ležala otkako je spašena iz mučilišta. Tri dana su prošla i trebalo bi joj još malo odmora, ali insistira da iziđe van što prije i riješi pitanje Grace. Kada je rekla da je dala krv analizu nakon što ju je posjetila Reini Roden, bio sam u isto vrijeme i sretan i sjeban. Volio bih više od ičega da je ona Ester Mason, da je djevojčica koju Eon traži toliko dugo. Ona za kojom mu srce čezne, jedino što mu je ostalo od voljene majke. Ali, postoji i mogućnost da ona to nije, i da tuga iznova oboja te ionako uvijek tužne oči. Do nedavno nije znala ništa, nije tragala, nije znala otkuda krenuti. Danas zna da postoji mogućnost da pronađe nekoga njezine krvi i da dođe u dodir sa svojim porijeklom. Zato se bojim onoga što donosi današnji dan. Bojim se rezultata koji samo što nisu stigli, onoga što u njima piše i iskreno svega što slijedi nakon toga. Znam da će Eon biti prvi obaviješten o dospijeću nalaza i zato sada odmah vodim Em u sanatorij, jer njezinoj majci svaki je minut važan. Preuzeli su je drugi liječnici, ona je sada dobro zbrinuta, uzima nove lijekove, i osjeća se bolje. Pomalo jest nestabilna i ima epizode, ali liječnici kažu da kad iziđe odande i smjeste je u odgovarajući objekt sve će krenuti na bolje i prognoziraju da bi se Grace mogla oporaviti narednih mjeseci. Naravno posljedica na njezin mozak i psihu će biti, ali bar više neće živjeti negdje između sna i jave oduzeta od svijeta. Em mi nervozno steže ruku dok se vozimo i približavamo sanatoriju. Držim je dok ulazimo, udaraju je osjećanja, bol, vidim da guta suze. Znam da joj je ovo teško, ali postoji nada da će sve biti bolje i to je ono što je gura naprijed, kroz hodnik, dok sam ja pored nje čvrsto stisnut, a Reini s druge strane sa osmijehom i ohrabrenjem na licu. Otvori vrata sobe, Em klecnu koljena. Majka joj je ondje, sjedi u fotelji, u rukama joj je šalica čaja. Na stoliću pored nje još je jedna spremna za njezinu kći.
– Cole ostani s njima, samo sjedni ovdje, u kut. Njih dvije moraju razgovarati. – poslušam Reini, poljubim Em i pustim je naprijed. Sporim koracima priđe majci, pa klekne ispred nje. Iz plavih se mora njezinih očiju izlijevaju suze.
– Majko? – tiho progovori. Grace je pogleda kao da nije sigurna da li sanja ili je stvarnost. Da li je ona zaista tu? – Majko to sam ja Emeraude. – ruka koja ne drži šalicu nježno se spusti na Emin obraz. Usna Grace Willis zadrhti poput lastavice na vjetru.
– Emeraude? Kćeri? To si ti? To si zbilja ti? Ne umišljam?
– Ne umišljaš majko tu sam. Konačno sam tu. Tako mi je žao mama. Trebala sam ti doći mnogo ranije, mnogo. Oprosti mi.– srce mi se steže dok gledam kako se Em raspada od bola, kako krivi sebe što nije majci došla ranije, što je cijelo vrijeme vjerovala u pogrešnu istinu.
– Moja ljepotice! Moja zvijezdo! Ovdje si. Tu si milo moje ne sanjam! – Em se primakne još bliže, Grace ostavi šalicu pa cijelim svojim sitnim, krhkim tijelom zagrli svoju kćer. Emini jecaji me ubijaju, ali znam da mora da se isplače da bi bila bolje, da suze isperu iz nje svu bol koju osjeća.
– Bit ćeš dobro. Bit ćeš dobro mama. Nikada te više neće povrijediti. Ni tebe ni mene. Taj prokleti čovjek dobio je što je zaslužio.
– Činio je grozote kćeri, Bog će ga kazniti za sve.
– Ne Bog mama, ti i ja ćemo ga kazniti. Ozdravit ćeš, oporaviti se od svega što ti je činio, a onda ćemo se pobrinuti da istrune iza rešetaka kao biljka u kakvu je tebe pretvorio. Bog nas je već pogledao Grace Willis, Bog koji živi za pravdu, spasio je nas obje. – Grace je gleda, ne zna o čemu ona govori. – Moramo razgovarati mama. O svemu. O toliko toga – ustane pa sjedne u stolac pored Grace ne puštajući joj ruku. – Mama, jesu li ti doktori rekli što ti se događalo zadnjih godina? Jesi li uspjela shvatiti nešto od toga? – ona kimne – Pomoći ću ti. Izvest ćemo te odavde i brinuti se za tebe. Ozdravit ćeš i opet ćemo biti obitelj. Ti i ja, Cole i... Majko postoji mogućnost da je netko iz moje obitelji ovdje, blizu mene. Netko, ne znam tko.
– Ja sam tvoja majka Emeraude, ja te volim, moja si kćer.
– Jesam mama, tvoja sam, za drugu majku ne znam, ali možda, ako je živa... Samo želim da znaš... – Grace zajeca – Ništa se neće promijeniti. Voljet ću te isto. Uvijek isto. Ti si mi sve dala, ti si mi jedina majka.
– Ti si svjetlo mog života Em, ne ostavljaj me više u tami.
– Nikada više majko. Nikada. – Em je opet zagrli, moj mobitel zavibrira. Poruka od Eona.
– Nalazi su kod mene. Možeš li dovesti Em u klub?