- Je li slobodno? - ženski glas me trgne iz misli u koje sam upala. Kao da sam spavala, a zapravo nisam, mozak mi je u stanju oporavka i na trenutke odlebdim negdje ni tamo ni amo. Proviri iza vrata, pa korakne unutra. - Emeraude, mogu li ući? - ne poznajem je, mogla bi biti neka od sestara, pa samo kimnem.
- Uđite, ne spavam. - ona priđe s osmijehom i pruži mi ruku.
- Ja sam Reini Roden, radim u sanatoriju i brinem za tvoju majku, Grace. Došla sam razgovarati o njoj. Mislim, ako nije dobro vrijeme, ako ti je potreban odmor doći ću drugi put. - pridignem se i pokažem joj na stolicu.
- Ne, u redu je. Sjednite slobodno.
- Jesi li dobro? Bolje?
- Jesam. Vidim upoznati ste s mojim stanjem.
- Ne moraš da mi persiraš tu sam samo dvije, tri godine starija od tebe, u redu je. I poznajem te. Ono osjećam kao da te poznajem. Zbog ljudi koji nas spajaju.
- A, to su?
- Pa, tvoja majka, detektiv Barnes i Eon Mason.
- Poznaješ Colea i Eona?
- Da, poznajem i nakon razgovora s jednim od njih dvojice jasno je da nas četvero imamo zajednički cilj, a to je izvući Grace iz sanatorija.
- Imaš svu moju pažnju Rieni. Dok me Greg držao zatvorenu priznao mi je da moja majka zapravo nije bolesna i da je ondje njegovom krivnjom ili zaslugom. On ju je trovao svo ovo vrijeme. Učinio je to da bi se pobrinuo da ona nikada ne progovori o zločinima koje je činio. Mislio je da siguran sve dok se Cole nije pojavio u mom životu i raskrinkao tog gada. Dalje vjerujem da znaš priču i sve što se dogodilo.
- Eon mi je prenio ono što je Cole njemu. Razgovarali ste o tome da Grace na bilo koji način izvučemo i vratimo u neko normalno stanje koliko- toliko. Liječnik koji je surađivao sa Mackeenom je isto govno kao i on, i jutros sam ga prijavila u policiju. Zbog zlostavljanja žena, zbog toga što je sve ove godine davao Grace pogrešne lijekove i tako je držao u stanju neke moždane kome. Priveli su ga na ispitivanje, dokazi će isplivati Em, a on više neće prići tvojoj majci to je sigurno. Razgovarala sam i sa liječnicima iz ove bolnice, baš maloprije; spremni su pregledati Grace i pomoći u odvikavanju od lijekova s kojima je trovana toliko dugo. Vidi, Emeraude, ja nisam znala. Kriva sam jer nisam posumnjala. Kada sam ja počela raditi ondje Grace je bila tamo već godinu dana. Samo sam nastavila da se brinem o njoj umjesto druge sestre. Nastavila sam joj davati propisanu terapiju jer u njezinom kartonu za navedeno stanje daju se takvi lijekovi. Nisam provjeravala njezine prijašnje nalaze, niti kopala po kartonima. Oni su u vlasništvu liječnika čiji je ona pacijent. Krivo mi je. Da sam posumnjala, da sam znala, vjeruj mi da bih odreagirala ranije.
- Nisi mogla znati. On se pobrinuo za sve. Da nitko ništa ne zna i ne pita.
- Sada znam i savjest mi nalaže da pomoći moram. Znam da joj mnogo značiš i da joj nedostaješ. Kada je najviše u tom svom svijetu jedino je priča o tebi može povratiti. Kada te spomenem, ona se smiješi, traži te, priča o nekim prošlim vremenima. Kada si bila malena i slično. Grace zna, sjeća se. Ona je još uvijek tamo negdje zarobljena u tijelu. Ti si Emeraude jedina koja može doprijeti do nje i zato si ti najvažniji lijek za nju. - suze mi se prvo skupljaju u grlu, a zatim samo pronađu put uzvodno i izbiju van iz mojih očiju. Boli, tako jako boli kada znam da je moja majka živa zakopana unutar svog tijela, unutar svoje psihe. A, ja sam tri godine odbijala da je posjetim, jer sam vjerovala da je sama to od sebe napravila. Kako sam mogla, zašto sam to sebi dozvolila? Znam da me ona nije donijela na ovaj svijet, ali othranila me. Školovala, voljela, brinula se o meni. Pogriješila sam i okrenula se svom životu, a nju ostavila postrani. Kajem se.
- Učinit ću što god mogu Reini. Reci mi što da radim?
- Ti si jedina koja može dati dozvole za sve što će se u budućnosti događati sa Grace. Želimo je spasiti, zar ne? - kimnem. - Onda ću krenuti ovim liječničkim putem, Cole neka krene pravnim, a ti se oporavi i budi spremna svoju majku ponovno vratiti u život.
- Zašto to činiš za ženu koja nije ništa tvoje? - pitam, a ona duboko uzdahne.
- Mnogo je razloga Emeraude. Radim s Grace zadnje tri godine i osjećam se odgovornom što nisam primijetila na vrijeme što se s njom zapravo događa. Radila sam svoj posao onako kako mi je rečeno. Grace je žrtva. I ja sam bila. Ti si. Obje ste žrtve tog prokletog čovjeka. Ja sam spašena od istog čovjeka koji je spasio tebe.
- Eon?
- Eon. Do prije dan, dva on je za mene bio Eon Mason, a zapravo je onaj koji me spasio zla.
- Osiris! - kažem, a ona kimne potvrdno. - Obje nas je spasio isti čovjek.
- I ne samo nas. Mnogo drugih žena duguje mu svoje živote. A, ja... Sranje, ja ga volim. Razumiješ? Zavoljela sam ga one noći kada me spasio, tragala za njim dugo vremena, a kada sam saznala njegov pravi identitet... Ne znam, kao da ga volim još više. Eon, Cole, ti i ja, vjeruj mi povezani smo na nekim višim razinama i sve mi se čini da nas je sve nekako spojila sudbina. Nisam baš netko tko vjeruje u sve to, ali sada kada znam neke stvari... - iskreno ne znam o čemu ona govori, pa samo potvrdim. - Smijem li te pitati nešto... intimno? - o, k vragu!
- Pitaj.
- Da li bi voljela naći nekoga od svoje prave obitelji i saznati što se dogodilo s njima, pa si ostavljena u domu za nezbrinutu djecu, odakle te Grace uzela? Jesi li ikada pokušala saznati?
- Ne. Mislim, nisam ih tražila. Jednostavno sam odrastala misleći da me nisu željeli i da su me zato ostavili. Usvojena djeca su većinom ogorčena na svoju prošlost koju ne poznaju, puni smo kompleksa i uvijek smatramo da smo bezvrijedni dok su nas rođeni roditelji odbacili.
- Em, odrasla si žena sada, jasno ti je da je to skroz pogrešno mišljenje?!
- Jeste. Zadnjih godina preispitujem sebe i ono što sam vjerovala, i da, željela sam ih potražiti, ali od kuda krenuti. Ja ne znam ništa, apsolutno ništa o tome tko sam bila prije nego sam postala Emeraude Mackeen. Da li sam se zbilja tako zvala, imam li žive roditelje, braće, sestre. Odakle sam uopće došla? Greg nikada nije htio reći, čak ni kada me mučio, Grace je znala odakle me uzela, ali vjerujem da se sada ne sjeća.
- Sjeća se.
- Što?
- Grace zna odakle te uzela. Ona zna sve o tebi mila. Ti si njena čista svijest.
- Misliš da bi kada bi ozdravila mogla da mi kaže nešto o mom životu prije nje?
- Ne znam koliko zna o tome kako si živjela prije nje, ali da zna od kuda te uzela to zna.
- I to nije mnogo, ali bar bih mogla krenuti od nekud. - ona priđe, pa mi dodirne ruku. U njezinim krupnim očima kunem se ugledam neku iskru svjetlosti.
- Što kada bih ti rekla da postoji netko tko zna? Netko tko ti može reći odakle si potekla.
- Kako?
- Ne želim biti ona koja će ti otkriti detalje, ali pitam te da li bi voljela znati? I da li bi htjela dati pristanak za uzorak DNK?- skoro da sam iskočila iz kreveta nakon ovoga.
- Čekaj, uzorak za DNK? Zašto? Znaš li možda nekoga... Ne razumijem, poznaješ nekoga od moje obitelji?
- Još nismo sasvim sigurni, ali voljela bih kada bi pristala na analizu krvi. Voljela bih da nađeš... pa dio sebe. I da taj dio konačno nađe tebe.
- Ne razumijem uopće što govoriš, ali da! Dat ću što god treba. Ako postoji netko tko je možda moje krvi želim da znam. Molim te želim da je upoznam.
- Njega.
- Njega? - znači muškarac je. O Bože moj, trese mi se cijelo tijelo. Ova se žena samo pojavila ovdje i okrenula mi svijet naglavačke.
- Moram da idem. Kada ti dođu sestre zamoli ih da ti uzmu krv za analizu ili što već treba. Kada budemo sigurni... pa saznat ćeš sve.
- Ne možeš me sada ostaviti ovdje da visim ovako u neznanju. Moraš mi reći sve.
- Ubrzo. Ti se samo oporavi, čeka nas borba iz koje ćemo nadam se svi skupa izaći kao pobjednici i nakon toga živjeti sretno.
- Eon Mason je zaslužio ženu poput tebe. On je onaj koji se bori za bolji svijet, ali ni ti ne zaostaješ za njim.
- Hvala ti. Vidimo se ubrzo. - iziđe van i zatvori vrata. Upadnem nazad u krevet dok mi srce udara divljački. Ona zna. Poznaje nekoga moga. Imam nekoga. Bože, kako je ovo moguće? Tolike godine sam provela u neznanju, cijeli svoj život, a sada u samo jednom danu sve se mijenja? Moja će majka ozdraviti, dobri ljudi će se pobrinuti za to, spašena sam, živa i imam šansu pronaći nekoga svoga. Hvala ti Bože, hvala ti na tom daru, hvala ti na tom čovjeku. Na Eonu, Osirisu, kako god se zvao i tko god bio.
*****
- Doći ću - kažem i upalim cigaretu. Kod tebe sam za nekih pola sata. Želiš da uzmem neku večeru?
- Ne treba, napravila sam. I napravila sam još toliko toga danas, želim sve da ti ispričam. - čime sam zaslužio ovu ženu?
- Moram još nešto riješiti i dolazim - prekinem vezu, strpam mobitel u unutarnji džep. Krenem pješice kroz park. Mrak se uhvatio i na mjestima gdje je pregorjela žarulja u lampama osjetim kako me štipa za obraze. Navučem kapuljaču više na glavu. Sve ovo s jebenim Mackeenom odvuklo me od onoga što sa započeo, izgubio sam i previše vremena i samo se nadam da neće biti kasno. U kući na kraju parka, u ulici prepunoj zelenila, jednoj od najljepših u gradu živi teta iz vrtića. Lijepa, mila teta koja često vidim s prozora ureda kako svu dječicu podjednako tretira, kako ih uči, pomaže, daruje osmijehe i tople zagrljaje. Teta imena Olive, vitka tijela, iako niska, duge kose, spletene u kiku koja uvijek pada preko desnog ramena. Dječica uvijek oko nje skakuću više nego oko drugih teta, a ona uvijek za svako od njih ima osmijeh na licu. Kada se vrata vrtića zatvore lijepa teta Olive ovim se parkom vraća svojoj kući, uništena, ne napornim danom, nego onim što je čeka na mjestu gdje bi trebala biti najsigurnija i potpuno zaštićena. Sav sjaj u njezinim očima koji stvore djeca preko dana, navečer zamijeni crna zavjesa straha, drhtaji joj obuzmu tijelo, jer vjerujem nikad ne zna što će je dočekati kada kroči nogom unutra, pod krov. A, ondje uvijek čeka isto zlo. Čisto, prokleto zlo utjelovljeno u jednom čovjeku. Čovjeku kojem je rekla Da, čovjeku koji je obećao da će je čuvati i braniti od svega i svih, u zdravlju i bolesti, u bogatstvu i siromaštvu. Čovjeku s kojim je planirala provesti život, stvoriti topli dom i obitelj. Imala je lijepa teta Olive planove za sretan život, ali kada je prošla idila medenog mjeseca, vrag se javio u svom izvornom obliku. Ljubomora koju do tada nije pokazivao preuzela je trulo srce njezina supruga, i udarci po tijelu lijepe Olive padali su poput pljuskova svakodnevno. Ponašao se prema njoj kao da je posjeduje, kao da je ona kriva što je lijepa, mila i dobra i zbog toga plijeni poglede drugih muškaraca. Pokušala je sakriti sve to, ali oči nikada lažu. U njezinim očima je cijela njena istina, cijela njena bol. Ali, večeras je tome kraj. Nikada više taj gad neće dići ruku na tetu Olive. Nikada. Makar morao da ih iskinem iz njegova trupa, spriječit ću tog gada da joj opet naudi. Video sam kako je očajna lica danas krenula kući s posla i rekao sam sebi da je to posljednji put. Privučem se kući, svjetla u dnevnoj sobi i kuhinji su upaljena. Ona stoji pored štednjaka, miješa nešto u loncu, a iz druge prostorije dolazi čudovište. Hvata je oko struka i ljubi po vratu. Nimalo nježno, jer on jeste zvijer i to ne krije. Ne želi to. Na njezinu licu to je jasno kao dan. Ne želi da je se divljački steže, da joj ti poljupci ostavljaju tragove zuba po vratu, ne želi da je na silu uzima, ni sada ni nikada. U sebi se moli da prestane, da je netko spase, mogu jasno u svojoj glavi čuti njene vapaje i molitve. Okreće se prema njemu i vjerujem govori da stane, iako ne čujem vani vidim po njezinim usnama i njegovoj faci koja se mrači.
- Kurvo! - vikne glasno i to odzvoni kroz noć. Udarac dođe brzo i silovito, odbaci je na štednjak, poruši lonac i sve iz njega izlije se po kuhinji. Ona vrisne, a kada se pridigne vidim da joj je dlan završio na vreloj ringli. Proklet bio! Hvata je za kosu i udara po trbuhu, rebrima i nogama. Ona ga odgurne nekako i izleti van kroz kuhinjska vrata. Preskočim živicu i izletim pred nju, dok i taj gad posrće preko stuba.
- Ne boj se! - kažem, uhvatim za ruku i gurnem iza leđa. - Samo ostani iz mene, ne plaši se više.
- Pomozi mi, molim te! - tuga u njezinu glasu srce mi kida. On se zajuri i stane ispred mene. - samo se na sekundu okrenem prema njoj.
- Zato i jesam tu. Sigurna si, ovo završava ovdje i sada.
- Tko si ti? Gubi se odavde gade! - ne odgovorim samo zamahnem i udarac ga odbaci na travnjak. Ona se povuče malo nazad. Pređem razdaljinu između nas u dva koraka, podignem sa zemlje držeći ga za majicu.
- Pratim te već dugo sotonski okotu. Samo sam čekao dan kada ću te otpratiti s ovog svijeta i poslati tvom tvorcu osobno. Mislim da bi se i on posramio tvoga zla gnjido jedna.
- Ubit ću te tko god da si pseto! - sav se upljuvao dok nemoćno mlatara nogama. Drži me za ruke, izgleda kao one vješalice u Pacovoj mesari. Komad natrulog mesa koji visi od gore.
- Pun mi je kurac gadova poput tebe. Uništavate sve lijepo i vrijedno što ima ovaj svijet. Pogledaj je smrade! - okrenem ga prema njoj. Ona uplakana steže opečenu ruku dok suze kaplju niz obraze i ostavljaju crne tragove razmazane maskare. - Nisi je zaslužio! Nisi zaslužio anđela kojeg ti je nebo poslalo. Uništio si je. Tijelo joj ne pamti nježnost, a puno je nje. Ono što si joj uzimao, otimao, ona je nesebično pružala djeci oko sebe. Ti si prokletstvo koje ju je zadesilo, a željela je samo ljubav i sretan život. Sada ćeš iskijati za svaku njenu suzu, svaku bol, a svaki udarac koji si joj zadao osjetit ćeš na svom tijelu. - on me pljune iako mi ne vidi lice ispod kapuljače. Udarim glavom o njegovu, pukne koža iznad oka, glava mu krene u nazad. Nogom me udari u koljeno, pa sad si totalno mrtav. Sapletem ga i oborim na zemlju. Brani se, za divno čudo bolje od ostalih prokletnika njegova soja, ali ne znači mu to puno baš. Njen jecaj spusti zastore na mojim očima i kada se to desi, ja više ne mogu stati. Nema šanse da će se obraniti ma koliko se trudio. Udarac jedan za drugim padaju po njemu, čujem krkljanje koje dopire iz njegova grla. Davi se u krvi.
- Prija li ti to? Voliš li kako se osjećaš? Ni ona nije voljela, ni ona to nije željela, ali si je udarao bez milosti. Nikada više gade, čuješ li me?! Nikada je više nećeš taknuti. - Zategnem ruku, sasvim je jasno da je ovo konačan udarac koji će ga rastati od života. Oči su mu otečene i krv se sliva po njima, ali pokušava da me vidi. Onda osjetim njezine prste na ruci koja će ga poslati ondje gdje će provesti vječnost.
- Nemoj - samo tiho kaže. - Nemoj ga ubiti. Nije zaslužio da ga nosiš na duši.
- Nemam problem sa onima koji mi leže na duši. Sve su to gmazovi koji nisu zaslužili živjeti.
- Oni nisu, ali ti jesi. Jednoga dana možda će te progoniti, ne mora i ovaj vrag da te opsjeda.
- Ako ga ostavim u životu opet će te tući.
- Otići ću. Pobjeći ću daleko odavde.
- Trebala si to učiniti ranije.
- Voljela sam ga. Vjerovala da će se vratiti na staro... Nisam mogla, nisam imala snage.
- A, sada imaš?
- Imam, zato što znam da nisam sama. Došao si. Molila sam Boga da te pošalje i došao si. Tko god bio ispod te kapuljače za mene si anđeo i spasitelji i dugujem ti život. Znam da postoji netko tko se brine za nas nesretne i to mi ovog trena daje snagu nezamislivih razmjera. Nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti.
- Ne trebam zahvalu. Samo počni novi život. Daleko od ovoga, budi sretna, zaslužuješ to. - svjetla rotacija zabljesnu mi u očima. Jebeno sranje! K vragu netko je zvao muriju.
- Stoj! Stani gdje jesi, policija! - pridignem se, njen uplakani pogled me dočeka pun zahvalnosti.
- Idi, bježi, trči i ne okreći se.
- Što će biti s tobom?
- Bit ću dobro zahvaljujući tebi. Bježi, ne daj da te uhvate, ovaj te svijet treba više od ičega. - stegne mi ruku, uzvratim, a kada čujem da su koraci policajaca blizu preskočim ogradu i krenem trčati u noć.