– Pričaj mi. – kaže, pa se ugnijezdi ispod moje ruke. Vani je već odavno svanulo, grad je budan, budni smo i mi. Prošlo je mnogo vremena otkako sam sa ženom ležao ovako, milujući joj kožu, u tišini, ne razmišljajući o ničemu drugom osim o tome koliko me to sretnim čini. Sada ležim ovdje s njom u svojim rukama, nakon što sam se svojski potrudio da se cijeli, do zadnjeg svog komadića zavučem u svaku poru te iste kože koju dodirujem prstima i uživam u svakom dodiru. – Pričaj mi o onome što se dogodilo noćas. Ne mogu vjerovati da će taj luđak konačno pred lice pravde. I Emeraude bi trebala da ga svojim iskazom zakopa toliko duboko da nikada više ne vidi svjetlo dana.
– Mislim da on i ovako i onako više dana vidjeti neće.
– Policija će prevrnuti zemlju da nađu onoga koji je Mackeena predao pravdi.
– Naravno da hoće. Umjesto da su prevrtali zemlju da njega nađu, prevrtat će je da nađu onoga koji ga je umjesto njih našao. Jer, naravno nitko u ovom gradu ne bi trebao biti nadmoćniji od jebene policije.
– Ima li kakve šanse da te otkriju?
– Ne vjerujem. I nije me briga. Ona je sigurna i to je najvažnije.
– Em?
– Da. – stavi svoj topli dan na moja prsa. Udahnem duboko, ne vjerujem da ću ovo uraditi, ali nešto iz mene želi da joj kažem. Želim da podijelim taj dio svog života s njom, kako s nikim osim Cola nisam. – Jedan od mojih ljudi, Luigi... On zna. Zna tko sam i zna da smo Osiris i ja jedna osoba. Rekao mi je to. Noćas.
– Zbilja?
– Da. I ne, ne znam kako je saznao, s njim provodim puno manje vremena nego sa Colom, nešto se sigurno moralo dogoditi, da je otkrio istinu.
– Vjeruješ li mu?
– Vjerujem. L. je dobar čovjek, odan je. Godinama je uz mene, on me ne bi odao. Na kraju krajeva svi mi se borimo za istu stvar, samo što sam ja... Da, ja sam se oteo kontroli, ali to sam što sam, nikada se neću promijeniti.
– Ja ne želim da se mijenjaš Eon. Želim s tobom priliku za nešto više i nikada ne bih tražila da se mijenjaš. Već sam ti rekla na sastancima na koje idem... Ti si Bog. Svaka žena koja je ondje došla nije imala ništa loše da kaže o svom spasiocu. Učinio si toliko toga za sve njih. Spasao ih propasti, batina, smrti.
– Moj otac je tukao moju majku – jednostavno iziđe van iz mene. – Bio je nasilnik i alkos. Kada je ostala trudna s mojom sestrom nije to mogao podnijeti. Jednom ju je istukao, ali je njezin doktor to prijavio policiji i od tada su nam često dolazili u kuću. Plašio sam se, nisam znao zbog čega dolaze, a dolazili su provjeravati da li se pridržava zabrane. Kada je rodila samo su jebeno prestali dolaziti. Napustili su je, a njemu dali odvezane ruke. Mrzio je Ester, mrzio je mene, nju, vjerujem da je mrzio i samog sebe, ali bio je prevelika pizda da bi sebi naudio, pa se iskaljivao na njoj. Ester je imala malo više od godinu dana kada je jedne noći toliko prebio moju majku, da mislim da nije više bilo mjesta na njoj koje nije krvarilo. – riječi mi već zapinju u grlu, dok mi te slike tako prokleto žive lete pred očima. Ona se stegne još više uz mene. – Uzeo sam veliki nož iz kuhinje i ubo ga. Iznenadilo ga – kažem, a ona se pridigne i pogleda me u oči. – Ponovio sam to još par puta, sve dok nije pao na pod i dok se iz njega nije razlila krv kao iz moje majke.
– Ubio si oca? Čekaj ti si...
– Imao sam osam godina. Znao sam da moram nekako da ga zaustavim i učinio sam to. Nije mi žao Reini. Nikada mi nije bilo žao. Moja je majka umrla dok sam njezinu glavu držao u svojim rukama. Sve mi je uzeo. Jedino biće na svijetu koje me voljelo. Jedino što sam imao. Majku i sestru. Policija i socijalna su došli da ne povjeruješ brzinom munje. Ljudi koji nikada nisu priskočili u pomoć dok je pravio sranje po stanu i tukao je, sada su kada je gad bio mrtav odlučili da budu uzorni susjedi i pozovu muriju. Ester i ja završili smo u sirotištu, rekli su da sam još dijete i da mi ne mogu suditi za njegovu smrt, kada napunim dovoljno godina to će se možda dogoditi. Nisam ostao ondje da bih to dočekao. Pobjegao sam kada sam imao šesnaest. Lutao gradovima, radio svašta, ono škole što sam tamo završio bilo je sve od mog obrazovanja. Odrastao sam na ulici, ondje gdje se zlo svakodnevno šeta ispred očiju koje ga žele vidjeti. Gledao sam ga u svom domu, u domu za nezbrinutu djecu, na ulicama dok sam odrastao, a kada sam odrastao dovoljno nisam ga više mogao samo gledati. Morao sam ga spriječiti na sve moguće načine. Žene su uvijek slabo zaštićene bilo gdje, ne samo ovdje. Nasilje se događa svuda, a reagira se na njega tek kada bude zaista kasno. Nisam to mogao dopustiti. Nisam mogao gledati kako se sranja događaju oko mene i samo ne činiti ništa.
– Mnoge su ti žrtve zahvalne na tome.
– Djevojka koju je Mackeen držao zatvorenu... Moja sestra Ester uzeta je iz sirotišta vrlo brzo nakon našeg dolaska ondje. Nikada nisam saznao gdje je i tko ju je posvojio. Tražio sam je svih ovih godina. Ester Mason nestala je bez traga. Nema je. Znam da je nije posvojio nitko izdaleka, sirotište je poslovalo samo na području grada i okolnih mjesta. Morala je biti ovdje negdje, ali nije. Jednostavno nije. Osnovao sam zaštitarsku tvrtku, spasio Coleovu agenciju od propasti i prispojio je mojoj, dao mu slobodne ruke da traga za njom i...
– Našao ju je? – pita, ja se nasmijem na to. Bože, kako je to sjebano.
– Jeste. Ali nije to znao.
– Kako misliš nije znao?
– Bio sam klinac i moja sestrica je kratko bila sa mnom, ali još uvijek je duboko u moju memoriju urezano to malo, nevino lišce. I te oči. Tužne, najtužnije oči koje postoje. Po njima bih je svuda prepoznao.
– O, Eon, žao mi je.
– Kada mi je Cole otkrio zbog čega tako očajnički traga za Osirisom, u meni se rodio tračak nade. Emeraude, djevojka koju C. voli, ista ona koju je Mackeen zlostavljao... Cole je rekao da ima velike, krupne, plave oči. Najtužnije na svijetu. Čak i kada je najsretnija, njezine oči su tužne. – ona pokrije usta rukom.
– Ona je...
– Kada sam vidio njezinu sliku Reini... Bio sam siguran. Zbog toga sam tako napadao na Grace da mi kaže odakle Em kod nje. Uzeta je iz tog sirotišta. Ona ju je uzela. Kada sam je noćas video, kada me dodirnula, nemam više sumnje. To je ona. Emeraude Mackeen je Ester Mason. Ona je moja sestra.
– Oh, Eon... Ali, moraš uraditi test, moraš biti siguran...
– Krv je najpouzdaniji test Reini. Zov krvi i srce koje osjeća svoje. Ja, koji osjećam da sam našao taj dio sebe koji mi fali cijelog života, ja sam najpouzdaniji test.
– Sretna sam zbog tebe Mason, ali moraš biti potpuno siguran, ako želiš Barnesu i Em reći da ste...
– Obitelj? Reći ću im, ali neka se prvo malo oporave od svega. A, ti i ja ćemo za to vrijeme pokušati spasiti Grace Mackeen od daljnje propasti.
– Kako to misliš?
– Greg je trovao Grace svo ovo vrijeme. On i onaj jebeni doktor su je držali u tom komatoznom stanju. Sasvim sam siguran da je to zbog onoga što Grace zna o tom manijaku. Pobrinuo se da ona nikada ne progovori. Moraš doći do njezinih kartona, sad će biti lakše dok je prokleti doktor na oporavku, siguran sam da neće baš poletjeti na posao onako ugruvan. Iskoristi to. Moramo je izvući i spasiti što se da. Emeraude je imala majku, odrasla je s njom, Cole je rekao da ne voli da je spominje, sigurno zato što je boli. Ona je imala ono što nam je oboma oduzeto, a ako postoji i najmanja šansa da joj vratim makar nju, učinit ću to. Ona ne zna za drugu majku osim Grace, a Grace ju je voljela.
– Eon Mason, jesi li ti uopće stvaran? Koliko pažnje i ljubavi ima u tebi prema ženskom rodu?
– Nije tako sa svima. Nisam ja baš tako divan.
– Ne, nisi divan, ti si prokleto savršen.
– Reini, shvaćaš da se nikada neću promijeniti? Da ću uvijek biti ovo što sam sada?
– Jesam li tražila da se mijenjaš?
– Biti uz mene znači izlagati se riziku da...
– Spremna sam riskirati Mason.
– Zašto? Kako?
– Ne pitaj. Nema odgovora. Zaljubila sam se u duha, u zamišljenog lika, u heroja koji me spasio. Sada, baš ovog trenutka dok sve ovo pričaš, zaljubila sam se u tebe. U Eona Masona, u sve što jesi. Nemoj mi to uzeti. Trebam te, baš kako ti trebaš mene. Naš je susret bio sudbina. Netko se pobrinuo da se pronađemo. Ti i ja, izgubljene duše. Ti nemaš nikoga, nemam ni ja. Možda je tvoja majka željela da nađeš nekoga uz koga ćeš moći biti to što jesi i imati sretan život. Možda su moji roditelji pomogli da ne budem više sama na ovom svijetu, da nađem nekoga u koga ću vjerovati, nekoga za koga ću znati da me nikada neće povrijediti i da će brinuti da uvijek budem sretna i sigurna. Ti sada više nisi sam, ako je Emeraude zaista tvoja sestra, imaš barem nekoga od obitelji. Ja nemam nikoga.
– Imaš mene. Rekla si da me želiš.
– Želim.
– Onda me imaš, jer nikada ne bih nikome radije pripadao nego tebi.