- Ti si znao - kaže i priđe na korak od mene. - Znao si da ova žena trpi nasilje, a ja nisam imala pojma. Sram me je. Živi dva kata ispod mene - ne odgovorim ništa. - Jesi li ga... Jesi li oslobodio ovu napaćenu dušu patnje? - kimnem potvrdno, ona uzvrati isto tako. - Znam da to nije u redu, da nije ispravno, ali ne mogu reći da mi je žao tog gada. Tko god on bio i kakav god razlog imao za to što je činio nije zaslužio ništa bolje od onoga što mu se dogodilo - oćutim opet. - Tražila sam te. Tražim te od noći kada si me spasio. Zašto si samo otišao, zašto si me samo ostavio i nestao bez traga? Nisam stigla ni da ti kažem hvala. Nisam stigla da te pogledam, da ti vidim lice. - korakne sasvim blizu, ja ustuknem.
- Bila si na sigurnom - progovorim ne zato što želim, nego zato što moram. - To je dovoljno.
- Željela sam da znaš da koliko sam ti zahvalna. Da znaš što si učinio za mene. Znaš li da si...
- Znam. Nisam mogao dozvoliti da ti naudi. Isto kao ni ovoj ženi, kao nijednoj drugoj. Točka. Nema dalje. Bilo je, prošlo je. Nadam se da ti se to više nikada neće ponoviti.
- Mislila sam da te više neću vidjeti. Tražila sam te posvuda. Ti si kao duh. I sada... Sada si ovdje, molim te ostani. Želim da...
- To se neće dogoditi. Prestani me tražiti, prestani što god da činiš.
- Želim znati tko si. - digne ruku koja krene prema mom licu, uzmaknem još korak nazad.
- Ne.
- Ne mogu prestati misliti na tebe. Nešto me vuče, nešto što ne mogu da opišem. Molim te...
- Ne trebaš u svojoj blizini nekoga poput mene. Samo idi unutra i nastavi sa svojim životom Reini.
- Znaš moje ime? Naravno da znaš. Vjerujem da znaš imena svih žena koje si spasio.
- Ne. Ne znam. Nijedno osim tvog - osmijeh pređe preko tih punih usana. Prokletstvo Eon, hajde sve joj sad reci kretenu. Reci joj da misliš na nju dvadeset osam sati dnevno, da je uhodiš svakog prokletog dana. Da znaš gdje je, s kim je što radi; ma hajde majmune sve joj reci jer kako tvoja jezičina kreće da plete ima da joj ispričaš o njoj što ni sama jadna ne zna. - Idi Reini, bolje je za tebe. Zaboravi da postojim, nisam ja tu da bi se družio. Tu sam da očistim zlo iz ovog grada. - okrenem se da pođem, osjetim da je krenula i ona.
- I ja sam ti zahvalna zbog toga. I ne zamjeram ti. Ne mislim da si loš jer si ubio te ljude. To nisu ljudi, to su sotone. Ti si poseban... Osiris. - kako to kaže natjera me da okrenem glavu prema njoj.
- Znaš li tko je bio Osiris malena?
- Znam. I ti nisi takav, ti...
- Odustani! Samo se makni. Prestani da tražiš, što god imaš u svojoj glavi drugačije je u stvarnosti. Puno drugačije. Ti si predivan, nježan leptir, ja sam nasilnik koji ubija nasilnike. Vidiš kako to zvuči?
- Ti si spasitelj, izbavitelj. Ti nas štitiš, imaš dušu, to te razlikuje od mnogih drugih. Ono što radiš, radiš za dobrobit žena u ovome gradu. Policija ne čini ništa, nitko osim tebe ne čini ništa. Vjerujem da si u svojoj borbi usamljen i otuđen od svijeta; ne trebaš biti. Ti si junak. Znam da se kriješ jer policija bi te privela istog trena da znaju tko si. Nije njih briga što si ubistvima spasio nebrojeno ženskih života, oni ne dozvoljavaju da civili uzimaju pravdu u svoje ruke, to je tako opće poznato.
- Što želiš od mene ženo pobogu? - stegnem šake u džepovima trenerke, kad je ona blizu ja kao da nisam ja nego neka pizda, neki šonjo koji bi sad pišao tu po pločniku zbog svega što izlazi iz njenih usta.
- Želim biti blizu tebe.
- Ne želiš.
- Želim!
- Živi svoj život ženo!
- Ti si postao prokleto veliki dio tog života i ja ne mogu da se vratim nazad u svakodnevnicu više! - Isuse i Marijo. Ostanem stajati okrenut leđima od nje.
- Ništa nisam učinio da bi ti okrenuo život.
- Samo si ga spasio od gašenja. - osjetim njene prste na leđima i toplinu koja se razlije njima. - Znam da sam vjerojatno prolupala od svega, ali molim te dopusti mi makar nekada da te vidim. Ovako, u tami, zadovoljit ću se i time. - prokletstvo ženo, uništit ćeš me.
- Žao mi je. Nisam ja dobar za tebe, niti bilo koga drugog. - konačno uprem snagu u noge i krenem brzim koracima do prve mračne ulice. - K vragu! Jebeno sve k vragu! - izvadim paketić cigareta iz džepa, pripalim i pustim da mi dim opustoši pluća. - Kad bi samo znala koliko želim biti blizu tebe. Koliko želim da te budem vrijedan. Da mogu bez krvi na svojim rukama da te dodirnem, da dopustim sebi da imam nekoga poput tebe. Možda uništavam i ubijam za dobrobit slabijih, ali ja sam to što jesam. Ubica! I svakog dana mogu da očekujem da me netko otkrije i da završim sa minimalno deset doživotnih. Ne trebam biti blizu tebe, leptirice. Koliko god to želio, to se neće ostvariti.
* * * * *
- Samo sipaj J.C. - pružim praznu čašu ispred sebe gurajući je po klizavom šanku. Koja je po redu ni ne brojim. Kako drugačije isprati mozak nego zalijevati ga alkoholom sve dok se ne udavi u njemu. Trebam ovo. Trebam alkohol da mi zamuti vid, da zamuti njen lik i riječi u mojoj glavi. Nikada nisam osjetio ništa slično prema nekoj ženi, nikada nisam osjetio nemoć u udovima kada mi se primaknu. Osjetio sam nebrojeno ženskih tijela pored sebe, ispod sebe i posvuda, ali nijedna od njih nikada nije moje tijelo dovela u ovakvo stanje kao ona. Što mi radi i kako joj to uspijeva? Ne želim... lažem, želim biti blizu, želim biti s njom, želim joj držati šarena krila svojim grubim, prljavim rukama. Želim, ali ne smijem. Nije u redu. Moja se sudbina zna unaprijed i nijedna, pogotovo moja leptirica ne zaslužuje da me ima pored sebe takvog.
- Šefe, je l' to neko očajničko veče, a ja nisam obaviješten? - J.C. nalije u čašu.
- O čemu ti to?
- Pa C. pije u separeu već par sati. Ne da nikome da mu priđe, samo loče bez čaše. Direkt flaša Šefe. Eno toliko je komiran da mislim da ću morati da ga iznesem ili van, ili iza u skladište i zaključam ga dok se ne otrijezni. A, i ti si Šefe krenuo njegovim putem. Što je to s vama dečkima večeras? - izvijem vrat pa u mračnom separeu zaista vidim Colea. Zagrlio je flašu, oborio glavu, totalna koma.
- Otkad je ovdje?
- Od šest. - pogledam na sat skoro je ponoć. Kako je još uvijek živ svega mu?! - Ne brini za njega riješit ću ga ja. - ustanem i proguram se kroz masu pa sjednem pored njega.
- Koji kurac? Ne možeš sjesti ovdje! Zauzeto je!
- C. to sam ja. Eon. Koji se moj događa? Što ti je pobogu čovječe?
- Eon. K vragu, samo si mi ti falio! Koji kurac radiš ovdje? Zašto nisi negdje... pa bilo gdje drugdje?
- Ne bi vjerovao i meni je večer za oduzeti se.
- Ma hajde. A, što je tebi?
- Toliko toga.
- Ja želim umrijeti.
- Ma ne želiš.
- O, da. Želim. - nasloni glavu na moje rame. Pijan je kao zemlja, tijelo mu se zatrese od jecaja. - Nisam ni zašto E. Ja sam promašen slučaj. Ne mogu joj pomoći. Ne mogu je spasiti. Umrijet će. Ubit će je, sve zbog mene.
- Čekaj C. o čemu pričaš? Što to govoriš? - mislim da sam se u trenu otrijeznio i da je sav onaj alkohol koji sam popio samo ispario iz mene.
- Zajebao sam E. Sve sam usrao. Oprosti mi. Radio sam ti iza leđa i zato sad ispaštam kao nitko. Sve mi je uzeo. Ubija me. Ubijajući nju, ja umirem. Polagano, bolno, nemoćan. - pridigne se i uhvati me za majicu. Oči su mu krvave toliko da se i u ovoj polutami žare od crvenila. - Trebam ga Eon. Moram ga naći. On je moj spas. Naš spas. Ako ga ne nađem ona će umrijeti. I ja ću umrijeti. Shvaćaš li E.? Trebam ga.
- Koga trebaš C.?
- Osirisa. Samo mi on može pomoći. Samo on može spasiti ženu koju volim. - u srce mi se zabode šiljak toliko oštar da prokrvarim iznutra istog trena. Sranje Cole. Jebeno sranje.
Evo ga, deo 4. Kako vam se čini do sada? Hvala što pratite!