Sastavi Me

Prolog

,,Dečki, ovo je zadnje što smo učinili zajedno. Odlazim sutra." Saopćim vijesti svojoj ekipi u jednom od naših skrovišta. Ovo je ono najlošije od svih. Stara smrdljiva zgrada okružena travom koja će se uskoro pretvoriti u šumu. Trebalo mi je skoro sat vremena pješice od grada do ove šumetine po zemljanom putu samo da kažem jednu rečenicu i vratim se natrag i ponovno hodam sat vremena. Barem je to bio moj plan. (Reći rečenicu, ne hodati). Kao da to nije bilo dovoljno pa su se uz sve to odlučili pridružiti i komarci i ostale bube i bagude koje su odlučile da je danas baš dobar dan mene nervirati.  E pa krivo ste odlučile. Potpuno ljut, u pokušaju da ih otjeram, sam se nokautirao šakom u facu i sam sebi zadao masnicu.  Danas nije moj dan.  Očito. Ovaj puta sam Lexi ostavio kod kuće jer se danas poprilično umorila. Kako i ne bi kada smo izašli u šest sati i nismo se vratili do deset. Zapravo sam je htio povesti, ali kada sam je pozvao i izvukao povodac samo je isplazila jezik i okrenula se na leđa dajući mi znak da je ostavim na miru. Tako da jesam. Za masnicu dečki ništa ne pitaju. Kada ne bih imao masnicu, e to bi onda bilo čudno.

Nakon što javim svoju odluku dva mamlaza me samo gledaju otvorenih usta. Pazite, uletjeti će vam muha.  Poželim reći pa se sjetim da imam 28 godina,  a ne osam.

,,Odlaziš sada? Nisam još pretvorili naš plan u djelo. Mislio sam da smo imali dogovor! Ne možeš samo tako otići usred svega." Prvi propriča Andreo, moj najbolji prijatelj, a i najbolji suradnik. Znamo se od pelena, prošli smo dobre i loše trenutke zajedno i on je definitivno najbolji radnik od svih koji su prošli kroz ovu skupinu. Bio i ostao.
Usprkos svemu tome, ne mogu mu dopustiti da tako razgovara samnom pa ga upozorim, ,,Spusti glas." Smireno kažem. Andreo posluša i spusti glavu gledajući dolje. Tenisicom vrti kamen po tlu očito posramljen.

,,Zašto odlaziš?" Sada me upita Maksim. Na njegovo pitanje pak ne želim odgovoriti.
,,Nećemo o tome razgovarati. Jedino što trebate znati jeste da idem izvan grada."

,,To je sve što ćeš nam reći? Nakon svega?!" Ponovno se javi Maksim prilično ljutit. Otpuhnem u njegovom smjeru ponovno mu ne odgovarajući na pitanje.

"Tenesa je otišla, zar sada i ti?" Andreo zakorači u mome smjeru. Stisnem zube od ljutnje na spomen moje sestre i mrko ga pogledam.

"Slušaj," obratim mu se, pokušavajući ostati smiren, a ne prepustiti se želji i uzeti najbliži komad metala kako bi mu odrubio glavu, "Cijeli smisao ove bande se vrtio oko moje sestre. Zbog nje smo ju osnovali, sada kada nje nema, nema smisla nastavljati. Nas trojica ne činimo bandu. Guardianes de la Rosa više ne postoje. To je to." Pljesnem dlanovima nakon što sam, nadam se, uspješno sve objasnio.

Njihj dvojica stoje nasuprot mene ubijajući me pogledom. Vjerujem da imaju želju koju sam i ja imao prije koju sekundu, ali vrlo dobro znaju da ako takvo što i pokušaju ne piše im se dobro.

,,Ne mogu vjerovati da odlaziš. Kako ćemo nastaviti bez tebe?" Andreo prihvati situaciju i stavi mi ruku na rame kao znak podrške. Kimnem u njegovom smjeru, zadovoljan kako je ovo ispalo.

,,Idemo nešto pojesti?" Upita Maksim.

,,Naravno! Pozdraviti ćemo se kako treba! Zar ne?" Andreo se okrene u mome smjeru.

Uputim mu tužan osmijeh, "Znate što dečki, trebao bih krenuti, a vi idite jesti." Poguram ih.

Okrenem se i krenem u smjeru svoga auta.

,,Što ćemo mi sada?" Čujemo Maksimov glas iza leđa upućen Andreu.

Zatim čujem Andrea kako puhće, a onda vikne, "Čuvaj se, Diablo!"