Obitelj Evans #2✅

20. LEONARDO

Sjedim za volanom i vozim put Livingtona. To ne može biti. Bio sam tako siguran da ona nije djevica, da je ona žena baš za mene i onda ispadne da nije tako. Ne spavam s djevicama još od kad sam bio klinac. Dok sam gledao svoju majku kako pati zbog očevih udaraca. Gledao sam ju kako pati dok je spavao s njom, a ona to nije željela. Njeno tijelo bilo je prebačeno preko kauča, ona je plakala, molila i kumila ali on je nastavljao. Nisu znali da to gledam. Te sam ga noći još više zamrzio još više. Imao sam osam godina kad sam to gledao. Te noći nastao je Rafael. Ranije, kako sam čuo mamine priče, ona se uvijek čuvala i pila tablete kako ne bi ostala trudna. Kad je on to saznao, reagirao je tako i uspjelo mu je. Dobio je još jedno dijete. Da budem iskren, on se promijenio od tad, bio je neko vrijeme drugačiji i zaista smo i majka i ja pomislili da se promijenio. Da ga je Raf promijenio, ali ta promjena nije dugo trajala.

Kada sam odrastao obećao sam sam sebi da neću nikad spavati s djevicom. Ne želim ženama nanositi bol, na bilo koji način. Pogotovo ne u trenutcima kad one trebaju uživati. I onog trenutka kada sam zavolio ženu, po prvi put u svom životu, ona je bila djevica. Savjest me grize što sam ju ostavio tako, jadnu i golu na krevetu i samo otišao. Da nisam otišao sva moć i snaga mog uma ne bi me spriječila da učinim ono što sam želio. A tako bi prekršio svoje obećanje koje sam sam sebi dao prije dvanaest godina, kad sam prvi put poljubio ženu, koja nije bila moja majka. Volio sam svoju majku, bar dok sam bio dijete, a kasnije kad je počela piti, moja je ljubav bila sve manja i manja. Gledao sam ju kako grli bocu dok gleda stare obiteljske fotografije na kojima smo barem malo izgledali kao sretna obitelj. Kad bolje razmislim, ne sjećam se kad smo mi bili sretna obitelj, kod nas su uvijek bila neka sranja. Iako je majka bila kučka, dok nije pila bila je ona najbolja na svijetu. Od kad je otac završio u zatvoru ona nije bila trijezna. To me boljelo. Gledao sam Rafa kako je uvijek od svojih prijatelja skrivao majku i nije želio da oni saznaju s kim živi. Kad sam bio mlađi s majkom sam uvijek razgovarao o svojim problemima i ona me najbolje razumjela. Što bi dao da je ona sad tu i da mi kaže što da učinim da me podupre i podrži. Da upozna Kay i da mi kaže je li vrijedna onog što želim s njom, je li vrijedna kršenja obećanja i moje ljubavi kao što ja sad mislim da je. Želim da vidi koliko je posebna.

Vozim već dva sata put Livingtona i razmišljam o svemu što sam prošao s Kay. Ne želim si lagati, skrivam osjećaje koje gajim prema njoj već dugo, a ta istina isplivala je na površinu posljednjih tjedana dok smo kao bili prijatelji. Shvatio sam koliku sam potrebu imao da ju zagrlim, poljubim i kažem joj neke lijepe riječi.

Nisam želio ni pomisliti kako se ona sada osjeća. Koliko me njene sestre i njen brat mrze ako znaju što sam joj učinio. I nisam znao kad ću se vratiti. Nisam bio spreman pogledati ta dva prekrasna plava oka i u njima vidjeti tugu za koju sam ja zaslužan. Nije bila vrijedna suza. Ni jedna od njih, nije bila vrijedna da ju muškarac povrijedi. Dok sad o tome razmišljam, shvaćam da sam učinio još gore. Opet sam prekršio svoje obećanje. Povrijedio sam je, iako sam ju htio spasiti od toga. Učinio sam gore, od bilo kojeg udarca ili riječi koju sam joj mogao izreći. Bio sam isti kao on, ako čak ne i gori. Uništavam ono što volim, a ona to nije zaslužila. Siguran sam da smo u obrnutim situacijama, ona to meni nikad ne bi učinila.

Gledam kroz šofer šajbu i dvije mi suze klizi niz lice. Ona prva bila je za majku, čiju sam neprisutnost prvi put osjetio do njenog sprovoda, a druga je bila zbog Kay. Dok sam bio dijete, često sam plakao i majka mi je uvijek govorila da dok god ima suza znak je da postoje osjećaji. Nekoć sam mislio da ne znam voljeti, da me Bog lišio tog osjećaja. Ali izgleda, da sam samo sam sebe uvjerio u to.

Parkirao sam auto pred ulazom u moju rodnu kuću. Kuća je bila ista kao i prije skoro godinu dana, ali osjećaj koji sam imao u duši dok sam gledao u zarasle grane u majčinom vrtu, obuzela me tuga i pustoš koja je vladala. Nekih sat dva u danu kada bi majka tokom godine bila trijezna radila je u vrtu i to bi ju ispunjavalo. Vrt je uvijek bio prekrasan i nitko u gradu nije imao vrt kao naš.