Obitelj Evans #2✅

18. LEONARDO

„Hajde Kay, što si tako spora" upitao sam ju dok smo se zajedno penjali na planinu.

Od kad smo se jednoglasno dogovorili da ćemo biti prijatelji svoje odnose izgrađujemo odlaskom na razne izlete i pustolovine kako bi zapravo jedno drugom odvratili pozornost od privlačnosti i svemu što se osjeća između nas.

„Previše si brz, kako misliš da te uhvatim?" upitala je zadihano.

„Nije ti dovoljno dobra kondicija kad samo ležiš ili kod Tonyja u stanu čuvaš malce."

„Oprosti treneru što se nisam oglasila na tvoje molbe da zajedno vježbamo u teretani. Nisam od toga, srušila bi se, pala bi i onda bi mi se rugao do kraja života."

„Ja uopće nisam tip koji bi se nekom rugao do kraja života." Zadirkivao sam je.

„Da, da kako ne, uvjerila sam se u to kroz ovih par mjeseci."

Već smo dva tjedna izdržali bez svađa i prepirki. Kao pravi najbolji prijatelji, ali to naravno nikad nećemo biti. Bar ja ne gledam na nju tako. Svaki trenutak kad dobijem priliku zuriti u njene grudi ili stražnjicu nikako ne propuštam.

„Hajde bucko, još malo i stigli smo na vrh."

„Nisam bucko, ali sam jako gladna."

Istina je da je bila sve osim bucka, ali malo se nadebljala posljednjih mjeseci zbog toga što zaista mnogo uči i piše uz sve to diplomski rad. Još dva mjeseca i gotovi smo. Zanima me što će tad biti s nama. Ja zasigurno odlazim u Kenington i neću se vraćati ovamo ni u London. Za tim baš i nemam potrebe. Raf će valjda ostati kod ujaka i ujine, mislim da unatoč svemu nisam sposoban voditi računa o njemu. I naravno, svakako je sigurnije da bude s njima.

Promatrao sam Kayino lice dok se penjala uz planinu. Danas je bila izrazito lijepa i bez šminke. Njeno lice je imalo prekrasan ten, a oči su joj sjajile na neki čudan način. U pogledu joj se dalo zaključiti da je sretna. Ne znam je li to zbog mene ili njenog života, ali opet sam se i sam smatrao dio njega pa se nadam da sam i ja malo zaslužan.

Večeras izlazi s nekim dečkom na večeru. Ovo je prvi put od kad smo podnijeli sporazum o prijateljstvu i da budem iskren, malo sam ljubomoran. Malo više zapravo. Ne želim razmišljati o njoj kako sjedi za stolom s nekim drugim i kako dopušta da je dodiruje, ako ju ni ja sam pošteno nisam dodirnuo. Imamo nekakvu vrstu prijateljskog zagrljaja koji traje toliko kratko da se prije oslobodimo jedno drugog nego budemo u zagrljaju. Tako je kao lakše za oboje.

Ne znam što pokušavamo spriječiti ili zaustaviti, ako je nešto neophodno na to jednostavno ne možemo utjecati. Ali, dao sam nam vremena. Nadam se da će biti nešto između nas dok ne odem, jer jednom kad odem neću se više vračati. Želim započeti novi život kao diplomirani ekonomist. Ostaviti sve dijelove prošlosti iza sebe i svoj razvratni život srezati u korijenu. Nisam bio s ženom od mojih poljubaca s Kay i vraški sam napaljen iz dana u dan. Svoj problem riješim pod tušem, ali to nije ono što mi treba. To što mi treba mi je itekako zabranjeno. Ne znam je li to neki osjećaj privlačnosti koji će nakon nekog trena nestati ili ću imati potrebu za nečim više.

„Jest ćemo čim se popneš, hajdee!"

„Ja sam mrtva, ne znam kako ću biti u mogućnosti funkcionirati večeras na dejtu."

„Onda nemoj ići."

„Naravno da ću ići. To mi je prilika. Ian je zaista zgodan i razuman dečko. Hanna me upoznala s njim još prije pa sam ipak odlučila dati mu šansu."

„Glupost. Zaista misliš da će ti se samo tako svidjeti?"

„Pa da, uostalom on dolazi u Oxford samo da bi mi izašli tako da..."