daylight || short story

I'll have to leave soon

Dok su šetali pustim ulicama, jedino što je prekidalo tišinu bio je njihov tihi smijeh. Smijali su se bez posebnog razloga. Sama pomisao na onog drugog pokraj sebe tjerala je davno napuštene leptiriće u stomaku na buđenje. Kao posljedica, nastajao je tihi, iskreni smijeh.

-Jutros sam išla posjetiti baku. – Započela je nježnim glasom. – Obukla sam onu crvenu haljinu i sjetila se tebe.

Izmamila je smješak na njegovo lice. Znao je o kojoj crvenoj haljini priča. Volio ju je gledati u njoj.  Podsjećala ga je na doček prošle Nove godine.

-Minuta! – Povikala je i skočila mu u naručje, glasno se smijući.

-Jesi li sastavila popis želja za idući godinu? – Upitao ju je, stavivši joj pramen kose iza uha.

-Već znam što želim. – Kaže ona i još više privije svoje tijelo uz njegovo. – Biti s tobom. – Prošapće mu na uho zatvorenih očiju.

-Volio bih to. – Odgovori te spusti dugi poljubac na njezino golo rame.

-Deset! – Odjednom ona poskoči i pokaže prstom na ekran televizije gdje je počelo odbrojavanje.

-Devet. – Nastavi on, iako je tek prije nekoliko sati rekao da ne voli novogodišnja odbrojavanja.

-Osam. – Grace se zagleda u svjetljeći bor i njezin osmijeh postane još širi.

-Sedam. – Dan zakorači prema njoj i smjesti ruke na njezin struk.

-Šest. – Pogleda ga u oči, malo nagnuvši glavu.

-Pet. – Zatvorivši oči, približi joj se još više.

-Četiri. – Malo se odmakne, ne želeći upropastiti odbrojavanje iako je bilo očito da on želi upravo to.

-Tri. – Podsmjehne se, shvativši njezine namjere. Premjesti ruke malo dolje od čega ona poskoči.

-Dva. – Sada ni ona ne suzdrži smješak. Opusti se u njegovim rukama i približi se toliko da može osjetiti njegov dah na svom obrazu.

-Jedan. – Usne im se skoro dodiruju u čemu oboje neopisivo uživaju.

-Nula. – Poviče glas na televiziji.

-Sretna No- počne ona, ali je on prekine, pritisnuvši svoje usne na njezine, spojivši ih u dugom poljupcu kojim je završio staru godinu i započeo novu.

Sporim, nesigurnim koracima došli su do stijene. Velike stijene s koje bi znali skakati u more kada je bilo ljeto. Još uvijek ju držući za ruku, dovede ih do samog kraja i pogleda prema dolje. Ona se nasmješi i postane očito da su  se sjetili istog događaja.

„Hajde, Grace!“ Vikala je Tina iz vode, teško dišući. Skočila je u more prije pet minuta, a Grace je još uvijek stajala gore, ruku prekriženih na prsima i promatrala ju s malim smješkom na licu. Dan joj priđe s traga i iznenadi je, stavivši svoje tople dlanove na njezin struk.

„Skačemo zajedno.“ Prošapće joj na uho, lagano ga dodirnuvši usnama.

„Ubit ćemo se.“ Kaže, bez posebnog straha u glasu. Kao i obično unjegovom društvu, ne može se uozbiljiti ni na trenutak.

„Pa, barem ću umrijeti s tobom.“ Odgovori joj on i jednom rukom svuče majicu preko glave. Trenutak sačeka, a onda udahne punim plućima, i učini korak naprijed, još uvijek ju čvrsto držući uz sebe.

„Još uvijek se bojiš skakati odavdje sama?“ Upita ju, primjetivši kako zamišljeno promatra tamnu vodu ispod sebe.

„Malo.“ Prizna mu. On učini korak prema njoj i stavi ruke na njezin struk, baš kao što je običavao nekada. Volio je nalaziti joj se tako blizu.