Skitnice

1. Poglavlje

Uhvatila je ravnotežu u posljednji tren. Čizme su joj bile potpuno mokre od vode koja je pljuskala preko njenih nogu i kamena na kojemu je stajala. Skočila je snažno se odgurnuvši do kamena i doskočila na meko tlo. Osvrnula se iza sebe. Iako nije vidjela nikoga, jasno je mogla čuti teške korake kako joj se približavaju neoprezno stavši na suho granje. Popravila je torbu na ramenu i potrčala dalje. Nastojala je biti što tiša i ne osvrtati se dok je jurila šumom. Uskoro je ostala bez daha i počela se zaustavljati. Osluhnula je šumu, ali nije čula ništa osim svog glasnog disanja i cvrkuta ptica. Duboko je udahnula nekoliko puta, a onda je sjela na hrpu lišća pod velikim hrastom. Izvadila je komad kruha iz torbe i zagrizla.

-Ondje je! - začula je hrapav, muški glas, niti sekundu kasnije.

Brzo se ustala te načulila uši poput životinje. Koliko je mogla razaznati, trojica su joj bili za petama, a imali su i psa. Ne mogu vjerovati, pozvao je pojačanje radi komada kruha i tri jabuke, pomislila je istovremeno prebacujući torbu preko ramena, a oda se opet dala u trk. Iako je dan bio prohladan bila je gotovo mokra od trčanja. Inače je voljela trčati, ali trčati dok si gladan nije nimalo ugodno. Pokušala je ne misliti na umor i glad, već se skoncentrirati na stazu kojom je trčala. Da nemaju psa skrenula bi s puta i nestala, ali ovako, pas će je nanjušiti gdje god da pođe. Uskoro je počela posrtati, ali i dalje je uporno nastavljala dalje. Sljedeći tren ispustila je krik. Čvrsto je primila torbu i sklopila oči kada je osjetila da je nešto vuče prema gore, a krik joj se jednostavno razlio iz grla. Kada se prestala njihati, pogledala je oko sebe. Visjela je na drvetu, dobrih dva metra od zemlje, okrenuta naglavačke.

Sjajno, sad sam upala i u zamku, ljutito je pomislila gledajući svoju lijevu nogu čvrsto stegnutu užetom.

- Nanjušio ju je! – bio je to jedan od one trojice.

- Hajde, slijedi psa! – povikao je drugi.

Sad sam gotova.

Pokušala se osloboditi, ali to joj je samo zadalo bol u nozi. Odlučila je biti tiho i nadala se da je neće primijetiti. Imala je pravo, bilo ih je troje. Stajali su točno ispod nje i gledali psa koji je njuškao jedno te isto mjesto.

- Zar ti je pas lud, već pet minuta stoji na istom mjestu? – upitao je muškarac crne kose.

- Ne, s njim je sve u redu. Vjerojatno je izgubio trag – odgovorio je drugi, nešto mlađi od njega, ali nevjerojatno sličan, očigledno njegov brat.

- Prokleta cura, svaki tjedan mi nešto ukrade! – zarežao je kroza zube treći, najstariji muškarac.

- Počni bolje paziti na stvari ili nabavi psa čuvara – odgovorio je crnokosi muškarac te povukao brata i psa za sobom.

- Prokletstvo! – opsovao je stari i pljunuo na zemlju, a zatim je i on pošao za njima.

Sva sreća da su previše glupi da se sjete pogledati gore, pomislila je odahnuvši od olakšanja.

Kada je bila sigurna da su dovoljno odmakli i da se neće vraćati, torbu je bacila na tlo. Pokušala je izvaditi nož iz čizme, ali nije ga mogla doseći. Svaki trzaj nogom zadavao joj je novu bol. Pustila se i ostala tako visjeti nekoliko trenutaka. Pogledala je prema grani na kojoj je visjela te prestrašeno kriknula.

- Tiho, smiri se, inače će se vratiti – prošaptao je mladić koji je stajao na grani iznad nje. Primila se rukama za glavu i kroz nekoliko trenutaka umirila.

- Spusti me odavde! – zapovjedila je gledajući ravno u njegove plave oči.

Mladić se nasmiješio: - Zašto, dugo nisam imao ovako dobar ulov.