Kratke priče

Priča koja nije počela

Bijela prostorija, sterilan miris, pokrivena žena na krevetu, ljudi u mantilima sa duguljastim i igličastim alatkama - a, iznad njih, mali duh je lebdio i zbunjeno posmatrao.

Mali duh pojma nije imao šta se dešava. Zašto oni ljudi s rukavicama uguravaju metalne stvari u otvor njegove mame? Zar joj ne pričinjavaju bol? A izgleda mirno, kao da spava. Da joj nisu šta učinili?

Mali duh ne razumije. Nedavno se brćkao u bazenu, izvodio akrobacije ručicama i nogicama, zabavljao se šutiranjem mekanih zidova svoje svete prostorije. Odjednom, zidovi se počeše raspadati. Neki uljezi se približavaše. Hladni, oštri, zupčasti uljezi. Provalili su! Bol, užasna bol! Utrnulost.

Malom duhu je sve pocrnilo. Daljeg se ničeg ne sjeća, sem da ga je zatim zasijenila neka svjetlost. Osjećao je senzaciju uzdizanja. Okice mu se jednog trenutka otvoriše, i ugledaše neobični bijeli svijet.

Mali duh je htio da priđe mami. Ali nije mogao da je zagrli. Pustite mamu na miru! Prokleti bili, vi bijeli ljudi! Ali nije mogao da je odbrani. Kao da se opet brćka, koprcao se borbeno u vazduhu, ali uzalud. Prstićima je samo prolazio kroz predmete i bića.

Najveće iznenađenje ga je ipak tek čekalo: alatke izvadiše mrtvo tijelo, ili bolje reći patrljak od njegovog tijela, okupan u krvi. Odbaciše ga, sada beživotno parče mesa.

Šta se događa? Zašto je daleko od mame? Hoće da je zagrli, da je poljubi. Hoće da vrišti, ali niko ne čuje. Hoće da se probudi iz sna, ali već je budan.

Najgora pomisao ga je pogodila: mama ga ne želi? Nemoguće, ne! Svađe s tatom, mamine gorke suze kad god bi pomilovala stomak. Ne! Mama je tužna otkad je počela da miluje stomak: zbog njega, malog duha. Zar je mamina nesreća – on? Ne, ne! Ali mama je gutala čudne razarajuće pilule, i pričala često s doktorom, vođom operacije, čiji je glas malom duhu tako poznat – sve se poklapa. Mama ga ne voli.

Hoće da plače, ali suze mrtvima ne teku.

***

Malom duhu je, nakon par dana, sve bilo jasno. Mama je nastavila dalje, a on, koji nije čestito ni postojao, ostao je sam. Teška usamljenost ga je obuzela.

I ta priča, ta sudbina, nikad započeta sudbina, raspršila se u prašinu i uzdigla negdje gore, ka zagrljaju svemirske studeni. Jer gdje bi drugdje pronašao taj tako željeni zagrljaj?