Stockholm Syndrome

14. Poglavlje

Anna

Probudila sam se dosta rano. Masona nije bilo u sobi, a ja nisam imala pametnijeg posla nego blejat u strop sobe.

Baš me zanima kada mi je uspio pobjeći, a da ga ja nisam čula.

Nakon dosta dugog ležanja u krevetu i gledanja nekog glupog dokumentarca o lavovima, uopće nije bio zanimljiv i previše su hvalili te životinje, uhvatilo me pišanje.

Ustala sam se i ušla u kupaonicu. Okej. Sada moram zavirit u wc školjku. Nema mi druge. Uzela sam wc papir u ruke i podigla dasku. Dočekala me užasna scena. Školjka je bila odvratna. Vjerujem da nije prana od kada su napravili ovaj motel.

Bacam papir u nju ostavljajući sve tako. Mičem se iz kupaonice i sine mi ideja da upitam jezivog dedu za wc. Vrata su na moju sreću bila otključana. Zar mi je Mason vjerovao?

Izlazim van i na parkingu zatičem - pa ništa. Nema ni mrtve duše, kamoli žive.
Polako dolazim do glavnih vrata i kucam. Na glasno 'naprijed' otvaram vrata i susrećem se sa jezivim dedom.

"Ispričavam se na smetnji, mogu li koristiti vaš wc?", deda me gledao kao da sam pala sa Marsa.

"A vaš wc je potrgan ili?", nastavi listati novine.

"Ne. Samo nije čist. Nigdje nisam vidjela četku da ga malo sredim pa sam pomislila doći ovdje.", objasnim svoju situaciju na što dobijem samo kratak smijeh.

"Ni ovdje nećeš imati sreće.", klimnem glavom i zatvorim vrata iza sebe.

Ovaj put na parkingu me dočeka drugačija situacija.

Mason je parkirao auto i stajao naslonjen na njega dok me promatrao. Polako sam mu prišla, a njegova ruka je odmah uhvatila moju nadlakticu.

Nadvio se iznad mene kao div i iskreno uplašio me sa svojim izrazom lica. Bio je ljut.

"Gdje si bila?!", zareži na mene dok mi se unosi u lice.

"Bila sam kod onog dede.", pokušam izvući ruku, ali njegov stisak je prejak.

"Da nikad više nisi izlazila iz sobe bez mojeg dopuštenja. Jesi mu šta rekla?!"

"Nisam Masone! Pusti me! Boli!", pokušaji izmicanja i odgurivanja mi ne uspijevaju.

"Pusti ju Masone. Tako se muškarci ne ponašaju prema damama.", ženski glas prekine sve između nas.

Oboje pogledamo plavušu koja stoji par koraka od nas, a kraj nje su dva visoka muškarca u odijelima. Plavuša.

Ovaj put je imala visoke traperice i bijelu košuljicu koja je bila malo prozirna. Odmah sam primjetila crni čipkasti grudnjak.

Da ju prvi put vidim rekla bih da je jako zgodna žena. Hvala Bogu nije prvi put.

Mason se udalji od mene, ali trenutno ja želim njegovu blizinu. Nisam se osjećala ugodno kraj nje. Niti dva diva kraj nje.

"Stef, nisam te očekivao.", Mason započne, ali ga ona odmah ukori pogledom.

Kakav utjecaj ima na njega...

"Znam da me nisi očekivao!", zareži, ali sve to prekrije osmijehom.

"Šef očekuje svoje milijune natrag!", promatra me dok govori.

Osjećam se neugodno ispred njih svih. Doslovno sam gola. Imala sam samo Masonovu majicu na sebi, još uvijek nisam imala odjeću. Ovo je bilo jedino što sam mogla nositi, osim one odvratne haljine.

"Nemam ih kod sebe.", Mason se opravdava.

Zauzima onaj svoj stav. Prekriži ruke i uspravi se.