Nastavak priče "Obećanje".
Kada je još bio dječak zakleo se da će pomagati ženama. Kada je njegova majka oboljela od raka s njom je prolazio sve muke i patnje te bolesti, da bi kada je dovoljno odrastao ispunio svoje obećanje. Danas je on doktor g...
– Hoćeš zvati brata? – a, jebote zaboravih na njega ovog trena
– Hoću, hoću. – utipkam maloga pa zovnem – Mali gdje si?
– Hej, evo me u gradu i nećeš vjerovati na koga sam naletio.
– Ma i da je Papa Franjo i Scarlet Johanson nije me briga. Dođi u kliniku, nalazi su gotovi. Hoću da budeš tamo mali sa mnom, ok.
– Doći ću, i Damjane...
– Moram ići mali, nemoj da me zadržavaš. – prekinem vezu, strpam mobitel u džep, i gas prema klinici.
Da sam na takmičenju u brzom hodanju bio bih prvak koliko gazim od auta do ulaza. Uletim i odmah ugledam Nadicu na hodniku.
– Sestro slatka, davaj! – ni bok, ni pomoz' Bog. Ona se nasmije, pruži ruku kroz šalter i dohvati kuvertu. Držim dok mi ruka drhti. U tom ulaze Kiki i da ne povjeruješ sa sobom vodi govno od čovjeka. Stegnem šaku pa i omotnicu zgužvam
– Kristijane...
– Nisi mi dao da završim. Htio sam ti reći da je sa mnom. – Maksim već staje ispred mene, kao da misli da ću napasti ovo ništa od čovjeka, a on digne pogled prema meni.
– Došao sam s Kristijanom, jer želim čuti što kažu nalazi. To je moje pravo Damjane. Moram znati istinu. Otvori da vidimo što kažu. – sklopim oči na tren da se skuliram
– Da, Damjane! Otvori. I ja ih želim čuti! – mozak mi napravi salto u glavi na zvuk njenog glasa. Isuse moj i Bože. Okrenem se, a ona stoji tu skrštenih ruku i cupka nogom. Tihana stoji pored nje i sleže ramenima. Lijepa je kao anđeo moja Lana, tako je prokleto lijepa da amnezija za sve ostalo nastupa istog trena. Povratim se, a zrak je toliko nabijen i zagušljiv da bi se nožem mogao sjeći. Nitko ne diše. Svega mi nitko ni zvuk ne ispušta.
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
– Lano? Što... – ona priđe, pa ruku u kojoj držim omotnicu poklopi svojom
– Znam sve Damjane. Ne moraš više da se patiš. Ne moraš da se pretvaraš da ... Jebi ga. Znam da si samo htio da manje patimo. Oboje. A, to nažalost nije bilo moguće. Sve ovo jeste bolno, ali dani bez tebe gori su od sve te boli. Što god rekli ti nalazi, to neće promijeniti ovo što osjećam prema tebi. Volim te, razumiješ. To ništa nikada neće promijeniti. Bio ti moj brat ili ne bio ja te volim i jebat ga.
– Lano, ako je istina... Kako si saznala?
– Nije bitno, bitno je da sam tu. Pogledaj Damjane svi su tu. Ljudi koji te vole i koje ti voliš. Ljudi koji su s tobom prošli svašta, i nažalost onaj koji je totalno nepoželjan u ovom društvu, ali taj će me već čuti.– pogleda preko mog ramena, i znam točno u koga gleda.
– Lano, žao mi je. Nisam te htio povrijediti, morao sam se maknuti od tebe, dok ne budem znao... – ona me samo ušutka kratkim poljupčićem
– Sve mi je jasno. Ti si najbolji čovjek kojeg sam imala prilike upoznati u životu. Da su bar svi tako obzirni prema ženama svijet bi bio čarobno mjesto. Čuda Bog čini kada dijete jednog onakvog čovjeka ispadne zlata vrijedno. – pogledam u Maksu, a on kimne glavom. Tihana priđe pa se stisne uz njega. Njena ruka drži moju i pola omotnice.
