Jedino njen🔚

14.

– Mala, jebote kako sam te poželio! – ljubi mi čelo i gleda me tim srnećim očima, zaboravio sam i na cure i na Marišku i gdje sam i tko sam. Samo njeno lice vidim, samo nju pod rukama osjećam.

– Zabavljaš se doktore Kruniću, ha? – cimne glavom na cure, a ja složim facu.

– Još ste tu? – Mare ih potjera– 'Ajde iš tamo kokoši. Šetnja.

– Cure, hvala vam što ste svratile. Ono, sorry, ali stvari su se promijenile. Dokotor Kurvić je sada samo doktor Krunić.– Lana se nasmije i stegne mi ruku

– Šteta Doco, šteta. Velika šteta za nas cure. Doktorice Lano, ti si prava sretnica.

– Znam, znam. – cure se okrenu i krenu svojim putem, Mare namigne. Izvučem ženi stolicu, pa sjedne kraj mene. Zalepim se za nju kao čičak. Pojedeš govno Damjane i pojedeš svoje planove. To ti možeš da planiraš dok je ne vidiš. Čim je vidiš zaboraviš i svoje ime, a kud što drugo. 

– Može kavu Marina i hvala ti što mi čuvaš čovjeka od napasti.

– Uvijek doktorka, uvijek! –ode Mare, a ja kao pašče. Ljubim joj jednu pa drugu ruku, steglo me u grlu, znam da trebam nešto reći, ali ne znam što.

– Jesi li dobro Damjane?

– Ne baš.

– Što se dogodilo?

– Uvijek neko sranje srećo moja.

– Čuj, Damjane... Maloprije sam išla na sistematski s Tihanom i ... Dok sam čekala sjedila sam s jednim čovjekom. Pričao je o tome kako ima dva sina kojima nije bio dobar otac i kako je loš i tako gluposti neke. Dala sam mu ljudski savjet da se ispriča svojoj djeci što je činio to što jest i ono, čisto da olakša savjest prije nego ode nebu pod oblake.

– Nešto mi poznata situacija.

– Pa, zamisli mog iznenađenja kada ga je sestra nazvala gospodinom Krunićem.

– Ajd u tri materine.– Isuse, pa samo mi je ovo trebalo – Vidjela si... Vidjela si Željka?

– Da. Bio je izenađen kada je čuo moje ime. Damjane, zna li tvoj otac za nas?

– Jebo ga pas! – stegnem šaku. Morao je baš na nju da nabasa. Valjda joj nije ništa rekao, ako je zucnuo zube ću mu rivom prošetati.

 – Što ga nisi stjerala u materinu?

– Da sam ga vidjela kada sam izišla svašta bih mu rekla Damjane. Znao si da je tu?

– Znao sam. Pa, nije ni otišao nakon što smo se vidjeli. Jučer sam ga video.

– Žao mi je mali. Zbilja jeste. Vjerujem da ti nije lako. Koji mu je vrag,  on umire?

– Ima rak. I još malo vremena.

– Ne znam da li da kažem da mi je žao, ili da ne kažem.

– Osjećaš li sažaljenje prema njemu Lano?

– Ne znam. Čovjek je, jebi ga.

– Loš čovjek.

– Istina.

– Pusti ga k vragu. Tamo svakako ide uskoro. Neću da razmišljam o njemu sada. Ti si tu. Želim razmišljati o tebi.

– Neću kavu s tobom Damjane.

– Zašto?

– Nisam za kavu. Više sam za jednu veliku šalicu tebe. – joj sve ti jebem. Eto! A, lijepo sam rekao, kava u sred grada, bez seksa, samo kava, da je gledam, da ne diram, da izduram metlu u dupetu, ali ne možeš. Sve od stol udari odole kada ona to kaže, pa kako da ga sad spustim matero mila. – Damjane, što nije u redu? Zar me nisi poželio?