MIRIS TIŠINE

NA OLUJI

Mjesec je razlio
svoje srebro
tu
na moje ruke
i pretvorih se
nenadano
ni iz čega
u paučinastu,
srebrnastu nit.
K sebi te zovem
daleki,
spuštenih vjeđa
prepunih sjete.
Dozivam minule dane
sjećanju,
prilaziš mi
šapatom kroz mrak
i razgaljuješ um
svojim postojanjem
u hladnoći noći.
Vadim leptirova krila
iz ladice sjećanja
krhka i nježna
paučini nalik,
jedva dodirom
spuštam ih na dlan,
oprezno
da ih vrijeme
čekanja,
to dugo vrijeme
jedvačekanja
ne slomi na oluji
uobičajeno grube
svakodnevice.