Ibrahim Derlez

Sjedim prekrštenih ruku glavom zabijenom u njedra u staroj, oronuloj kući u kojoj godinama niko nije živio, gdje mi i najstarije uspomene postaju toliko stvarne da osjetim svaki dašak sreće koji je prošao kroz moje grudi. Pokušavam da odagnam misli od prošlosti iako bi mi svaki ćošak vraćao po koju bezbojnu sliku. Kroz djetinjstvo doživio sam mnogo više bola, odrastao sam bez majke, nikad nisam osjetio tu ljubav koja bi napravila od mene drugačijeg čovjeka nego što sam danas. Sve sam to proživio baš u ovoj kući i zbog toga sam ga pozvao, neka dođe i riješićemo sve, ovaj put za sva vremena.

Tog pokvarenog pijanca sam smatrao najboljim prijateljem, a on mi je uzvraćao batinama koje sam Bog zna kako  preživio. Pobjegao sam od njega prije petnaest godina, ovaj put neću, došao sam ovdje da mu kažem sve, da konačno stanemo lice u lice kao odrasli ljudi i da, ne znam, ne znam kako će završiti. Koliko god da sam ga mrzio, nedostajao mi je neobjašnjivo, nedostajala mi je njegova ljubav koju mi je istini za volju pružao na kapaljku. Jedino što mi je ostalo od njega je nož sa srebrno izrezbarenom drškom koji sam ukrao one noći kad je pijan mahao s njim iznad moje glave i govorio da će  isjeći čovjeka koji mu je naglasio da ne prilazi blizu njegove djece. Priznajem nije ni njega život mazio, ali mogao je bar jednom da me prizna kao nekoga svog, to bi mi ispunilo sav jaz u grudima. Zajedno smo mogli sve, pokoriti svijet ako treba, bio sam siguran u to. Evo, nek sad kaže, ti si moj i oduvijek si bio moj, sve ću mu oprostiti, svaku pogrešnu riječ koja me je boljela jače od dželatskog biča. Nadam se da se bar malo promijenio, pitam se kako izgleda, da li još uvijek nosi dronjke iz kojih je izbijao smrad alkohola i duhanskog dima. Sjećam se njegovih na vrhovima požutjelih brkova koji su mu prekrivali gornju usnu. Smijao bi se rijetko, nosio je sumornu, obješenu facu koja se grčila i crvenila u trenucima kad bih napravio neku gestu koja mu nije odgovarala. Smatrao sam da je negdje u dubini duše dobar čovjek i da će baš danas pokazati da u njemu postoji bar zera dobra.

Možda je problem u meni, nisam nikada bio zlatno dijete. Dane sam provodio s lokalnim dripcima s kojima sam probao sve, skrivali bismo se po napuštenim kućama i ubrzo smo s trave prešli na sve što nam se nudilo ali jedno nikad nisam, mrzio sam alkohol, mrzio sam njegov miris, izluđivao me je. Često bi mi govorio da sam isti majka, tvrdoglav i nedokazan. Želja da ne postanem ni blizu onoga što je on mi nije dopustila da završim kao ovisnik. Sada živim sasvim normalan život daleko od ovog ustajalog gradića ali etoopet sam se vratio u nadi da se nešto promijenilo. Često bih znao pobjeći od kuće u kolibu koju sam izgradio u šumici nedaleko od grada. To je bilo moje sigurno mjesto, davalo mi je mir, daleko od očiju punih prezira jer sam njegov sin. Vraćao bih se nakon izvjesnog vremena, a kući bi me čekalo njegovo smušeno, crveno lice i remen koji bi pucao preko mojih butina, leđa, a nerijetko i preko lica. Iako sam svaki put znao šta me čeka u povratku, vrijedilo je svake minute provedene u sigurnosti kolibe.

U glavi mi se motaju raznorazni scenariji našeg ponovnog susreta. Prije nekoliko mjeseci iz pristiglog voza kojim svakodnevno idem na posao izašao je mladić s dvije putničke torbe u rukama, bacivši ih sav nasmijan pritrčao je u zagrljaj svom ocu. U tom trenutku osjetio sam neobjašnjivu bol koju nikad prije nisam iskusio čak niti pod neprekidnim fijukanjem ispucalog remena. Niz obraze su mi se skortljale dvije teške suze. Zna dadolazim, poslao sam mu pismo s tačnim datumom mog dolazka. Pisma su bile rijetki trenuci kad bih se ispod njegovih brkova ukazao red lijepo poredanih tamnožutih zuba. Volio ih je, prije bi ih često dobijao od brata koji je živio na drugom kraju kontinenta. Možda se i ne pojavi, meni u inat jer sam ga tako...

Misao mi prekide zvuk koraka ispred blago otvorenih ulaznih vrata.
- Evo ga – rekoh tiho sebi.
Ustadoh, zategnuh odijelo koje sam oblačio samo za posebne događaje i usmjerih pogled ka širom otvorenim vratima koja su vodila iz hodnika u dnevni boravak.
Njegovi koraci su odjekivali kroz kuću, a svaki za sebe je bio dug kao godina.
Kroz vrata sigurnim korakom uđe stasit  čovjek u poznim godinama i uputi mi ispitivački pogled dok je lijevom rukom skidao lijepi crni šešir. Jedva ga prepoznah, to je on. Lice mu više nije bilo sumorno, a dugačke i neuredne  zamijenili su lijepo uređeni brkovi koji su jedva prelazili usnu. Izgledao je tako drugačije, uglađeno, to nije bio on, ovo je sasvim novi čovjek.
- Oče – drhtavim glasom mu se obratih.
Približi se na dva koraka od mene, pogleda me blijedoplavim očima iz kojih je izbijala sva ljudska muka, pruži desnu ruku i reče:
- Sine, proljepšao si se, isti si majka.
- Ti si drugačiji oče, šta se desilo? – upitah ga dok mi se šaka stapala s njegovom.
- Život nas odvede na puteve na kojima se nikad nismo mogli zamisliti..
- Onaj isti život koji si mi upropastio – nenadano izustih.
- Sami smo krojači svoje sreće..
- Prestani, prestani! – iz petnih žila vrisnuh.
- Ko si ti? Zar si zaboravio sve, zar si zaboravio šta si mi učinio, jel' misliš da će te uglancano odijelo  i par ofucanih rečenica spasiti grijehova prošlosti? Ja nisam zaboravio oče. Sjećam se svake riječi, svakog udarca. Znaš li  koliko sam noći proveo uplakan bez komada hljeba dok si zadnje pare trošio na alkohol i kurve? Jel mi i majka  kurva bila?
Sva težina očeve ruke spusti se na moj obraz. Ispred mene zaigra cijelo turobno djetinjstvo. Ključao sam, nisam želio ništa pogrešno uraditi, ipak mi je on otac, moja čast mi nije dozvoljavala.
- Tvoja majka nije bila kurva – reče posve mirnim glasom.
-Gdje je? – upitah.
-Ne znam, nakon tvog rođenja me je ostavila s tobom i otišla – reče.
- Lažeš.
- Ne bih ti lagao, znam da sam ti svojim postupcima i lažima mnogo bola nanio izrekao  ali o tome te nikad ne bih lagao. Nisam se ja promijenio, isti sam čovjek sa malo više novca koji nisam pošteno zaradio. Pomozi da budem bolji, vjerujem da još nije kasno. Sine, molim te, ostani ovdje, živimo zajedno...
-Ti si lud – prekidoh ga.
- Jesam, mnogo mi nedostaješ,  olakšaj mi muke u ovim starim danima – reče plašljivo dok je rukom prelazio još uvijek mi bolnu stranu lica.

Duboko u sebi sam znao da ovim mukama kraj mora doći. Nisam znao kako dalje, gledao sam ga u pomalo suzne oči ne vjerujući mu nijednu izgovorenu riječ. Možda mu i trebam oprostiti, biti bolji čovjek od njega, dokazati drugima da ja nisam on. Spustio je desnu ruku s lica na rame, a  lijevu podiže na drugo rame. Nisam ga mogao gledati. U isto vrijeme u grudima su mi se borile ljubav i mržnja. Rukama me povuče prema sebi u zagrljaj, glava do glave, a njegove ruke čvrsto se zaustaviše na mojim leđima. Nije više smrdio na alkohol i duhan, pitao sam se da li je ovo samo igra kako bi me pridobio nazad. Zatvorio sam oči, lijevu ruku sam stavio na njegov potiljak, duboko uzdahnuo i tom trenutku osjetih očev hropac. Tijelo mu je počelo kliziti niz moje, a stisak na leđima je slabio.
- Sine – čuo sam kako mu je s usana prelazilo.
- Oprosti mi- rekoh zatvorenih očiju s usnama na njegovom desnom uhu.
Pustio sam ga i sa zvukom tupog udarca tijela od patos otvorih oči. Ispred mene se nalazio čovjek iz čijih  je grudi virila krvava srebrna drška njegovog noža.
Zateturah nazad, sjedoh na stari kauč, spustih krvave ruke niz koljena i pustih uzdah koji je ličio na olakšanje.
Bio sam svjestan onoga što sam uradio, znao sam šta me čeka. U meni je pobijedila mržnja.
Ljubav rijetko pobjeđuje jer zahtjeva konstantno opraštanje, a oprostiti još nezaliječene rane nisam mogao. Možda nikad nisam trebao buditi uspomene, stare mirise i istinsku bol.

- Danas sam ja, Muharem Đerlez, ubio čovjeka – rekoh  glasno slušajući zadnje izdisaje Ibrahima Đerleza.