23

10.7K 680 35
                                    

Leo

- Hvala ti – ljubim ruku Atei.

- Zašto?

- Zato što si bila divna prema Rejčel – mislio sam da će biti oštra ali način na koji je razgovarala sa njom je bio odličan.

- Samo sam bila iskrena. Teško je podizati takvo dete.

- Jeste ali ona nema drugi izbor.

- Ima Leo, uskoro će shvatiti da ne može sve sama, to dete raste.

- Dakle ti si za institucije?

- Institucije postoje sa razlogom. Možda ovo deluje hladno ali roditelji se mogu izboriti sa lakšim oblicima mentalnih bolesti sa onim težim ne mogu.

- Razumem šta želiš da kažeš ali to je njeno dete i odluka je njena.

- Nije racionalna.

- Ona voli to dete, to nije racionalno.

- Ljudi su često zaslepljeni ljubavlju ne vide stvari na pravi način, na primer ona ne shvata da će čuvanje takvog deteta biti sve teže i teže a ona će biti sve slabija i slabija. Zaslepljena je ljubavlju koju oseća prema detetu i ne shavata potencijalnu opasnost kako za dete tako i za nju.

- Majka je, kad si roditelj ne postoji ništa važnije od deteta, ja Nou nikad ne bih poslao u neku instituciju.

- Ti i ja gledam o drugačije na ovaj problem, ja gledam racionalno a ti roditeljski.

- Ne možemo se uvek slagati u svemu zar ne?

- Ne možemo. Žao mi je.

- Atea ne moraš da se izvinjavaš zbog svog stava, odrasli smo ljudi i poštujem tvoje mišljenja.

- Mislila sam da će ti možda smetati, pretpostavljam da ti je ona žena prijateljica.

- Jeste, ona je neko sa kim sam mogao da razgovaram i neko ko me je razumeo kad sam mislio da je Noa autističan.

- Razumem ali ti moraš da razumeš i Nou.

- Šta da ga razumem? – sad sam ja zbunjen.

- To dete je imalo napad koji će svakog trenutka prerasti u epilepsiju i Noa ne bi trebalo to da gleda. Možda više ne bi trebalo da se viđaju.

- Hoćeš da kažeš da bi trebalo da joj okrenem leđa zato što joj je sin imao napad? – naljutio sam se.

- Neću tako da se ponašam, to nije u redu.

- Zašto se ljutiš?

- Rekla si mi da ne treba da se viđam sa njom – nije valjda toliko hladna? Znam kako se Rejčel oseća.

- Rekla sam da deca ne treba da se viđaju, ne vi.

- Atea moj sin je bio . . . .

- Nije. Noa nikad nije bio autističan i shvatam da si se povezao sa ljudima koji imaju decu sa tim problemom i razumem da verovatno misliš da ja smatram da treba izbegavati takve ljude i njihovu decu ali nije tako.

Udahnuo sam da se smirim.

- Nego kako je?

- Možda ne zvuči fer za tu žena ali ti si sada na drugoj strani, tvoje dete nije bolesno ali njeno jeste i to nije lakši oblik. Gledaš na ovu situaciju kao njen prijatelj a trebalo bi da gledaš kao roditelj. Noa možda jeste prepametan za svoje godine ali on je još uvek dete, to dete Luk ga plaši, to dete ima napade i ispoljava agresiju, može se dogoditi da se vas dvoje zapričate ili da ona ne može da ga obuzda šta onda? Treba li Noa da ima traume? Ili možda da fizički bude povređen? Znam da nije fer ali autizam se ne može izlečiti i koliko god psiholozi pričali bajke agresivno dete je uvek potencijalna opasnost za sebe i druge.

Napravila je pauzu a ja sam počeo da razmišljam o njenim rečima.

- Znam da nisam rodila Nou ali kao tvoja partnerka i njegov mentor u obavezi sam da se pobrinem za njegovo dobro. Ukoliko osporavaš to moje pravo bojim se da naša veza neće imati budućnost. Razmisli o ovome – rekla je ozbiljno i izašla iz spavaće sobe.

Ona možda nije Noina majka, niti roditelj ali ovo je bio govor majke.

. . .

- Pročitao sam da je ovo klasik – Noa pojačava ton.

- To je film koji obiluje događajima koji su u stvarnom životu teško izodljivi.

- Ali su mogući?

- Da, mada čisto sumnjam da bi tebe otac zaboravio u kući. Jedinac si.

Gledam kako se Noa i Atea smeju i raspravljaju o filmu "Sam u kući". Čekaj malo . . .

- Odakle vam taj film? – pitam.

Oboje se okreću.

- Pronašao sam u garažu puno kaseta u kutiji na kojoj je pisalo "Ne bacaj".

- Znaš šta su kasete? I kako si pustio ovo?

- Presnimio sam sve filmove koje imaš na dvd a onda sam ih ubacio u kompjuter.

- I ti umeš to da uradiš? – zašto se čudim.

- Naravno.

- Rekla sam mu da je mogao jednostavno da skine te filmove sa interneta – Atea se smeje.

- Gde je tu zabava? – Noa se smeje.

Ovo je zabava za mog sina!

- Mogu li da vam se pridružim?

- Naravno – Atea se pomera.

- Odakle vam kokice? – pitam.

- Marta nam je donela – Noa odgovara.

- Dakle gledaćemo prvi deo "Sam u kući"?

- Da, rešili smo da budemo malo normalni - Noa odgovara.

- Malo?

- Video sam triler, znam kolike su šanse da se detetu dogode onakve stvari za Božić.

- Naravno da znaš. Moramo da razgovaram – šapnem Atei.

- Jesi doneo odluku?

- Da.

- I?

- Treba da se venčamo.

- Ne verujem u brak – rekla je hladno i okrenula glavu ka tv-u.

- Molim? – kažem glasnije.

- Ne verujem u brak – ponavlja.

- Znači kada te zaprosim odbićeš me? – e sad sam ljut.

- Ne, pristaću.

- Ali upravo si rekla da ne veruješ u brak – ne kapiram.

- Ne, ali verujem u tebe i ukoliko želiš da se udam za tebe udaću se – slegnula je ramenima.

- Znači li to da ćeš mi biti mama? – Noa je pita.

- Ukoliko želiš.

- Želim. Hoćeš li uzeti naše prezime?

- Ne verujem, izgradila sam karijeru na mom prezimenu. Ali vi možete uzeti moje ili pored mog mogu dodati vaše.

- Kad dobijam prvog brata ili sestru?

- Kad želiš?

- Za sledeći rođendan – Noa odgovara ko iz topa.

- Može. Mogu li ja bebi dati ime?

- Naravno – Atea kaže sigurno.

- Tata svaka čast – Noa mi kaže sa osmehom i okreće se ka tv-u.

Svako iole normalan bi pomislio da je ovo nenormalan razgovor a ja? Ja samo uzmem kokice i posvetim se filmu, ipak je to "Sam u kući".

Daljina među namaOù les histoires vivent. Découvrez maintenant