Rejčel je već bila ovde, Luk je sedeo nedaleko pored nje sa kockom u ruci a mene je čekala kafa na stolu.

- Leo – ustala je i zagrlila me.

- Ćao Rejčel.

- Ćao Noa – zagrlila je i njega.

- Zdravo gospođo Haris.

- On govori – pogledala je u mene sa osmehom.

- Da – kažem jednostavno.

- Noa hoćeš li da se igraš malo?

- Ja se ne igram – kaže mi.

- Nešto što te interesuje ovde?

- Tata ovde nikad nije bilo ničeg interesantnog.

- Kako si onda . . . provodio vreme ovde?

- Računao sam – kaže mi.

- Šta onda želiš da radiš?

- Mogu da radim na projektu, u rancu mi je – pokazao mi je ranac na svojim leđima.

- U redu.

- Biću za su sesednim stolom – ostavio nas je same.

- On . . . to je Noa zar ne? – Rejčel je zabezeknuta.

- Imam mnogo toga da ti ispričam – kažem tiho.

. . .

- Wau . . . mislim . . . kako nam je to promaklo? – Rejčel gleda u Nou.

- Izgleda da deca sa autizmom i deca sa visokim IQ-om imaju dosta zajedničkih karakteristika, jedna od njih je slaba socijalizacija i povlačenje u sebe.

- I ta žena je tek tako znala da je Noa genije?

- Da, upoznali su se igrajući šah u biblioteci.

- A mi smo mislili da samo beznačajno pomera figure.

- Da.

- Kako ste se povezali? Sigurno je bilo teško.

- Iskreno jeste, ali srećom Noa se povezao sa Atea, njih dvoje imaju svoj svet i ona ga mnogo bolje razume nego ja. Kad je sa njom kao da je . . .

- Svoj na svome, razumem te. Genije! – stavila je ruku preko moje.

- Tako sam srećna zbog vas dvojice, zaista jesam. Ne poznajem oca koji se toliko trudio oko svog sina, obično su majke te koje su osuđene da provode vreme sa svojom decom koja im nikad neće reći koliko ih vole.

- Rejčel, hvala ti i ne poričem da se rodio od kad sam saznao ko je u stvari moj sin ali to ne znači da sam zaboravio sve ovo – okrenem se oko nas. Ne možeš zaboraviti neprospavane noći, razmišljanje o tome kako će tvoje dete sa posebnim potrebama živeti sutra kada tebe više ne bude, onog osećaja kad razgovaraš sa detetom a u stvari razgovaraš sam sa sobom, bes koji osećaš u sebi a nemaš ga na kome iskalili i onaj osećaj kad znaš da ne možeš ništa učiniti za svoje dete. To se nikad ne zaboravlja.

- I tu sam za tebe i dalje.

- Hvala ti Leo, to mi puno znači – nasmešila mi se.

Rejčel je zaista divna žena, posvetila je život sinu, njen bivši suprug joj pomaže finansijski ali on novcem zamenjuje osećaj krivice. Ne provodi puno vremena sa klincem zato sve plaća. Rejčel kaže da su bili nekad srećni ali kada su saznali da je Luka autističan i šta ih sve očekuje počeli su da pucaju, nisu bili tu jedno za drugo, imali su različite stavove o Lukinom životu i razveli su se. Njegov otac je smatrao da je detetu mesto u ustanovi koja će biti prilagođena detetu a Rejčel je smatrala da će se ona najbolje brinuti o njemu. I ja sam bio suočen sa ovom dilemom. Mišljenja sam da ništa ne može zameniti roditelja jer niko ne voli dete kao majka ili otac ali sa druge strane niko ne može bolje razumete dete sa autizmom od osobe koja je stručna za to. Ustanove za decu sa posebnim potrebama su opremljene za sve situacije ali ja sam nekako uvek smatrao da se roditelji teše stručnošću tih institucija i važećeg mišnjenja da su one najbolje rešenje za vaše dete jer ostavljaju svoje dete u ruke stranca, dete za koje se ne mogu sami brinuti.

Ne znam kakvu bih odluku doneo da je Noa bio drugačiji, ali on nije bio histeričan, nije ispuštao nikakve neartikulisane zvukove, nija imao napade samo je bio povučen, danas znam da on nikad nije ni bio bolestan ali tada sam bio očajan. Da, bio sam u dilemi jer nisam bio siguran da li sam ja najbolji izbor za moje dete ali uvek kad bih ga pogledao ta dilema bi nestalaja, jednostavno on je moj sin, nije imao nikog drugog osim mene i ukoliko bih ga i ja napustio ostao bi sam a ja nikad ne bih to učinio svom detetu, zato su institucije otpale jer na kraju krajeva niko ne želi više dobrog za mog sina od mene.

Razgovor i susret sa Rejčel podsetili su me na moje kanstantne brige, na život koji je nekad bio moj. Danas se zahvalim u sebi Atei jer da nije bilo te žene ja bih i danas sedeo u onog igraonici, lupao glavu i pitao se dokle više? I zašto ja?

Daljina među namaWhere stories live. Discover now