Terasa sa pogledom na more

7.

"Pijan si Vedrane. Ne želim te i ne sanjam o tebi, vjeruj mi." 

Naglo se odmaknuo od mene i zamalo pao sa stolice. "A koga želiš ? Onog malog debila s kojim objavljuješ slike ? Svog najboljeg prijatelja koji te sigurno jebe kad god stigne ? Koliko njih te već imalo ? Znaš li broj? " otrovne riječi izlazile su iz njegovih usta tolikom brzinom kao da je već imao spreman govor i samo čekao da ga upotrijebi.

Nisam imala snage ni da ga udarim, a znam da sam trebala. Ustala sam i krenula ka izlazu. Nisam imala pojma o kome priča, ali nije me to boljelo. Boljelo me to što misli da sam kurva. Da sam bila s nekim. A ne zna da nikada nikome nisam dopustila ni da me dodirne na pogrešan način. Uvijek sam, glupavo, vjerovala da će moj prvi put biti s njim. 

"Stani. Stani. " vikao je za mnom toliko glasno da sam mislila da će i moje roditelje u zgradi pored probuditi "stani jebote!" 

Koliko god da sam žurila znala sam da nisam brža od njega, nije prošla ni minuta a već sam osjetila kako me njegove velike ruke grle oko struka. Stresla sam se od tog dodira, ali jedino što sam željela je pobjeći kući kako ne bi mogao vidjeti suze na mojih obrazima. Nisam htjela da zna koliko su me boljele njegove riječi. 

Nije se pomicao, a od jačine zagrljala ni ja se nisam mogla pomjeriti ni milimetar. Disao je glasno i teško u moju kosu i s vremena na vrijeme bi me poljubio. "Izvini" rekao je napokon. 

"Izvini, jeboga, znaš kakav sam. Nisam mislio tako." i dalje se nisam pomjerala niti pričala bilo šta. Nisam mu imala što reći. "Marice, molim te. Pijan sam i hoću te pored sebe, nemoj ići" 

"Problem je što me hoćeš pored sebe samo kada si pijan" napokon sam rekla ono što sam čuvala u sebi godinama. 

"Samo tada imam hrabrosti to priznati" rekao je toliko tiho da sam ga htjela natjerati da ponovi, ali sam znala da to ne bi uradio.  "imaš li nekoga?" upitao je

"Kako to misliš nekoga ? Momka?" okrenula sam se prema njemu 

Gledao me pravo u oči "Da, imaš li momka?" izgledao je kao da mu cijeli život ovisi o mom odgovoru.

Naravno da nisam imala nikoga, on je već tada jedini kojem sam se nadala "i da imam to nije tvoja stvar" , ali nije baš morao znati da sam toliko jadna. 

"Kako to misliš nije moja stvar?" ponovo je vikao

"A zašto bi bila tvoja stvar ? Šta smo ti i ja ? Ko sam ja tebi pa da ti je bitno da li imam nekoga?" 

"Ti si moja, Marice."  mislim da u tom trenutku nisam disala. To je bio prvi put da je Vedran nešto tako rekao. 

********

Iz misli me trznuo dječiji smijeh u hodniku. Obrisala sam suze i umila se, a zatim odlučila sići u baštu da vidim da li su nam roditelji tamo. 

Već dok sam silazila niz stepenice čula sam smijeh i osjetila veliko olakšanje. Ponekad je vrijeme provedeno sa porodicom jedini način da se osjećaš bolje. Znala sam da će me oni oraspoložiti. Tata je pržio ribu na roštilju i pio pivo sa Uninim tatom dok su razgovarali o nekoj večerašnjoj utakmici. A mame su gledale neke slike na mobitelu i umirale od smijeha. Kada sam im se približila vidjela sam da gledaju naše stare slike iz ove iste bašte. 

"Ćao dušo, otkud ti?" upitala me mama dok mi je izmicala stolicu kako bih sjela pored nje 

"Gdje ti je Una?" već sam počela razmišljati što da slažem, zašto ja nisam sa Unom i našim prijateljima, kada se na vratima pojavio Vedran. Ozbiljnog i hladnog lica kao i uvijek.

"Znaš, ne bi te ubilo da se ponekad nasmiješ" zezao se njegov tata, ali Vedran je i na to ostao ravnodušan. Nije me nijednom pogledao otkako je ušao, a ja sam se trudila da izbjegavam gledati u njegovom pravcu. Bila sam strašno ljuta na njega. 

"Marine, da li bi ti ikada dozvolio Mariji da bude u vezi momkom iz Srbije?" odjednom je upitao mog tatu. Srce mi je prestalo kucati. Uši su mi počele zujati. Neće me valjda izdati. Ne mogu da vjerujem da je ovo upravo rekao. 

Pogledala sam uplašeno u tatu, bojeći se njegovog odgovora, iako faktički ja i nisam imala momka, ali znala sam kakvo je njegovo mišljenje o svemu tome. "Otkud ti to ?" zbunjeno je upitao moj tata

Vedran se zločesto nasmiješio "Onako pitam, nešto sam razmišljao danas o tim vezama i različitim vjerama." 

"Mislim da bi meni jedino bilo bitno da je Marija sretna." na iznenađenje svih nas, odgovorio je moj tata. 

Pogledala sam u Vedrana kojem se donja vilica pomjerala, a to je radio samo onda kada je bio jako ljut. Bacio je komad masline koju je jeo i ljutito rekao "Pa mislim da bi prvo trebao provjeriti s kakvim momcima ona provodi vrijeme pa onda tako pričati"  a zatim brzim korakom napustio baštu.

Količinu svog bijesa i ljutnje u tom trenutku ne mogu opisati. Skočila sam na stolice i krenula za njim, čula sam roditelje kako me pitaju šta se dešava, ali nisam imala vremena za njih. Samo sam htjela tom debilu lupiti šamar i reći mu da me ostavi napokon na miru. Nisam imala vremena ni živaca više za njegove igrice. 

Pratila sam ga sve do njegove sobe kada mi je maestralno zalupio vrata pred nosem. Počela sam lupati na vrata, nisam htjela odustati od svog nauma, ali on se pravio kao da ne postojim. Nakon što su ljudi već počeli izlaziti iz svojih soba da vide što se to dešava u hodniku, otvorio je vrata i povukao me unutra. 

Zapahnuo me njegov miris čim sam kročila u sobu i na trenutak sam zaboravila zašto sam tu. Razgledala sam po sobi, tačno je onakva kakvom je se sjećam. Samo jednom mi je dozvolio da uđem tu, one noći kada me prvi put poljubio mrtav pijan na vratima svoje sobe. 

"Šta hoćeš Marija?" u stvarnost me vratio njegov glas. Marija. Nikada me ne zove tako. 

"Šta ti hoćeš od mene Vedrane, otkud ti pravo da pominješ moj odnos sa Kikijem mom tati?"

"Kiki? Šta ti je on neki pas ? I izgleda kao takav" pokušavao me isprovocirati

"A šta tebe briga kako ja njega zovem ? Imam pravo svog momka zvati onako kako ja hoću" izletilo mi je. Koji vražiji momak Marija, o čemu pričaš..

"Momak ? " rekao je iznenađeno 

"Nije tvoja stvar Vedrane, shvati već jednom. Vodimo ovaj razgovor milioniti put." 

"Jest moja stvar, jebem ti. Koji jebeni momak ? Da li te poljubio ? Je li te .. dirao?" rekao je, kao da se boji mog odgovora

"O čemu pričaš ? I da me poljubio ili kako ti kažeš dirao, to je između nas"

"Reci mi Marija. Da li je ? Da li su njegove ruke bile na tvom tijelu ? Ako jesu, kunem ti se, ubit ću ga. "  ton njegovog glasa se smanjivao dok je izgovarao zadnje riječi i dok mi se približavao. Sada je već bio preblizu. Osjetila sam njegovo ubrzano disanje i vreli dah. 

"Odgovori mi, da li je. Moram znati, Marice. Jesu li njegove ruke bile ovdje?" spustio je ruke na moje obraze "ili ovdje" pomicao ih je prema mom vratu "a ovdje?" kada je spustio ruke na moj stomak osjetila sam kako mi se želudac okreće i kako se svi leptirići svijeta bude u meni. 

"A šta ako jeste?" uplašeno sam upitala, naravno da nije, ali sam htjela znati što bi Vedran uradio u tom slučaju. 

"Jeste?" u samo jednom potezu me podigao i bacio na krevet, i u sekundi se našao iznad mene "Ako jeste, ruke ću mu kasnije slomiti, sada te želim očistiti od njegovih prljavih dodira" dok je to govorio spuštao je usne na sva ona mjesta gdje me maloprije toga dirao prstima. 

U sobi je bila upaljena klima, ali ja sam mislila da ću izgoriti od vreline njegovih dodira i topline njegovih usana. Ljubio me po vratu i polahko se spuštao prema mojim grudima. Znala sam da trebam to prekinuti, ali nisam imala snage. Samo sam htjela da taj osjećaj traje zauvijek.