Terasa sa pogledom na more

2.

"Bože, koliko si mi falio" jedva sam izgovarala riječi od jačine njegovog zagrljaja 

"A tek ti meni, sunce moje" prošaputao mi je u kosu 

Kada sam se napokon odvojila od njega ugledala sam Unu i Sašu kako čekaju svoj red na zagrljaje. Istom jačinom zagrlila sam i Sašu. Do sada nisam ni znala da sam ih ovoliko poželjela. Poznati miris ispunio je moj nos, uvijek su mirisali na sol i maslinovo ulje, a to je definitivno bio najljepši miris na svijetu. 

"Gdje je Ivan?" upitao je Saša nakon što smo se napokon odvojili jedni od drugih i sjeli 

"Ne mora ni doći" promumljala je Una

Dino ju je zbunjeno pogledao "Rekao mi je da ubrzo stiže, mora nešto obaviti" odgovorio je Saši 

"Uno jesi li uredu ?" Saša ju je upitao direktno, vjerujem da je želio saznati odgovor na ovo pitanje prije nego se Ivan pojavi

Una je nabacila lažni osmijeh na lice "Naravno, tu sam, šta mi više u životu treba" odgovorila je

"Znaš na šta mislim" Saša nije odustajao

"Ne znam jesam li uredu, pitaj me to nakon što se on pojavi"

"Nije ni on uredu"

"Nemoj ga ni pokušavati opravdati, Saša. Prošla je godina dana, a on se nikada nije sjetio pitati kako sam i da li sam živa, uopće" Una je gotovo vikala, ljutito

"Neću ga opravdavati, ali ti si odabrala da se vratiš u Bosnu. On mjesecima nakon toga nije bio uredu, svi smo se bojali za njega." 

Una je otvorila usta kako bi mu odgovorila, ali je zastala i pogled joj se izgubio negdje u daljini. Pogledala sam u pravcu u kojem je gledala i ugledala ga kako ide prema nama. Bio je poprilično daleko, ali uvijek bih prepoznala taj hod. Kao da je cijeli svijet njegov. Ivan. 

"Diši, smiri se, diši" tiho sam rekla Uni

Pogledala me prestrašeno, kao da joj život od ovoga ovisi. Znala sam da joj ne mogu pomoći, morala se susresti s njim. Bilo to danas ili za par dana. Morat će razgovarati u nekom trenutku. 

Čim nam se približio ustala sam sa svoje stolice i skočila na njega. Ovaj mali kreten mi je definitivno najviše falio. Dok me držao u naručju primaknuo je usne do mog uha i tiho rekao 'šta da joj kažem?' znala sam da misli na Unu, ali nisam imala pojma šta da mu kažem. 

"Pokušaj sa izvini" rekla sam mu dok sam se odmicala od njega

Dok sam se vraća na svoje mjesto posmatrala sam šta će se desiti. Una je uvijek govorila kako će ga udariti prvom prilikom kada ga vidi ili kako uopće neće razgovarati sa njim, a sada je stajala nasuprot njemu i samo ga gledala. Kunem se, mogla sam osjetiti koliko joj jako srce kuca, bilo je tako glasno. 

Ivan je napravio korak naprijed kako bi se pozdravio sa prijateljima i prišao joj još bliže. Stao je ispred nje i povukao je u svoj zagrljaj prije nego se uspjela odmaknuti. Vidjela sam kada je naslonio svoju glavu na njeno rame i iskreno se nadala da me poslušao. Možda jedno 'izvini' neće sve popraviti, ali dobro je za početak. 

Nakon što nam je i Ivan pridružio na kafi proveli smo tri sata u prepričavanju svega što nam se desilo. Iako smo se čuli svaki dan, neke stvari su bolje zvučale kada bi ih ispričali uživo. Ostatak dana smo proveli na plaži kupajući se, igrajući karti i praveći planove kako provesti noć. 

"Ko su djevojke koje su bile sinoć s vama?" upitala sam ih, znala sam da to Unu najviše zanima

"Ma nemam pojma, neke iz Zagreba, nismo ih se mogli riješiti" Dino je odgovorio