Ljubav jednog vampira

2.

Po prvi put nisam mogao ubiti nekoga. Em sam ostao bez obroka, em imam ljudsko biće u dvoru, em sam gladan.
Osjećam se kao slabić. Nisam mogao ubiti jednu djevojku. Običnu djevojku samo zato što nije vrištala i plakala. Zato što je pričala sa mnom, zato što sam prvi put nakon toliko vremena s nekim razgovarao. Njen osmijeh mi je svo vrijeme bio pred očima. Izmamio sam joj osmijeh, a ona je iz mene izmamila da progovorim, a pored toga još i da se nasmijem. Toliko godina se nisam ni nakašljao, a kamoli progovorio jednu jedinu riječ.
Toliko sam želio da se vratim u primaću sobu, da sjednem nedaleko od nje i da  nastavimo razgovor tamo gdje smo stali. Ali stali smo kod njenog zaručnika kojeg sam nemilosrdno pojeo neku noć.
Trebala se udati. Siguran sam da ne bi ovako razgovarala sa jednim vampirom da se udala. Žene se i ne smiju obraćati strancima, a kamoli pričati sa jednom krvopijom.
Uopšte nemam pojma šta bih sad trebao raditi. Imam ljudsko biće u dvoru!
Ustao sam sa stolice, te napustio svoju sobu. Sišao sam niz stepenice u donji hodnik. Prešao sam u lijevo krilo dvora te otvorio teška vrata primaće sobe.
Ležala je na starom kauču, skučena... otvorila je oči odmah me pogledavši.
Stajao sam kratko tako ispred nje, a onda sam prešao na fotelju gdje sam sinoć sjedio. Ustala je i sjela, povlačeći noge prema svome tijelu. Zijevnula je na neki način slatko, ali sam se potrudio da se ne nasmijem. Da, krećemo iz početka.

"Kako si?" Primjetio sam da ona nije namjeravala da progovori prva, te sam to ja uradio. Naravno da niko ne bi htio razgovarati s bićem koje ju je neku noć pokušalo ubiti. Naslonio sam se laktovima na koljena, iščekivajući da napokon čujem njen glas. Pogledala je u mene snenim očima:

"Rekla sam ti da me ne možeš preplašiti. Svako mora umrijeti, a ako ja moram umrijeti ovako, umrijeti ću. Prije ili kasnije svako umre, na ovaj ili onaj način. Sigurna sam da je ovaj način lakši od bola kojeg osjećaš kad boluješ kugu." Glas joj je bio miran i skoro nečujno tih. Svaku riječ je izgovorila sa ogromnim značenjem, a ja sam ju samo gledao.
Posmatrali smo jedno drugo neko vrijeme. Njena prljavo bijela spavaćica bila je izgužvana, trudila se da kosu namjesti tako što je prstima prolazila kroz nju, i uspijevalo joj je te se smeđa kosa ljepše spuštala nit njen vrat i ramena. Njen vrat... imao je modru crvenu boju, a ja sam istog trena prokleo sebe što sam joj to učinio.
Bila je lijepa. Iako nije gledala u mene neko vrijeme, i dalje sam gledao u njene zelene oči.

"Ponudio bih te hranom, ali siguran sam da ne jedeš ostatke ljudskog mesa." Počešao sam se po glavi te joj uputio nervozan osmijeh. Pogledala me je, a nedugo nakon toga pružila mi je maleni osmijeh.

"Upravu si, ne jedem." Onda se malo više nasmiješila a s njenim osmijehom proširio se i moj.

"Hajdemo u kuhinju. Možda nađemo nešto za tebe." Ustanen te joj pružim ruku. Na trenutak me pogleda upitno, a onda nasmiješeno stavi svoju ruku u moju, što je u sekundi navelo neke vibracije u moje tijelo te sam brzo istrgnuo svoju ruku. U čudu me je pogledala, a ja sam se osjećao sramotno.

"Oprosti, ja..."

"Uredu je, samo me povedi do kuhinje." Blagi osmijeh je zaigrao na njenom licu. Naravno da joj je ovo bilo smiješno. Ipak nije ona osramoćena nego ja. Nisam mogao da joj kao dami primim ruku i da je vodim. Kroz glavu mi je prošlo kako sam osuđen da ostanem sam, te da ne mogu jednu običnu djevojku držati za ruku.
Bilo me je sram i žalio sam sam sebe. Dok smo koračali prema kuhinji, shvatio sam šta sam rekao maloprije. 'Oprosti' ... ja sam joj se izvinio? Po prvi put sam se izvinio nekome, u ovom slučaju, slatkoj djevojčici koja mi je trebala za uvrnuti razgovor.

"Pa hajde da potražimo nešto." Oboje smo šarlatali po staroj prostranoj kuhinji. Ona nije imala pojma gdje je šta, a ja sam otvarao stare  prljave ormariće i pregledao visoke police. Zapravo, ona je svo vrijeme stajala, dok sam ja tražio obrok za nju, iako ni ja nisam jeo već par dana.
Napokon sam našao komad hljeba, koji nije izgledao baš friško i ukusno. Okrenuo sam se prema njoj razočaran.

"Ovo je sve što imam..."

"Nema veze, ni kod kuće nisam jela ništa bolje. Ako mogu još vode dobiti?" Slatko se nasmijala i uzela komad hljeba iz moje ruke.

Nasmijao sam se njenoj skromnosti. Sretno je zagrizla komad, a ja sam je s divljenjem gledao. Zaslađivala se starim komadom hljeba, dok ja to nisam mogao raditi sa ostacima mesa njenih prijatelja, zaručnika i ostalih seljana. Okrenuo sam se prema kuhinji kako bih joj natočio vode, a onda sam se ponovo zamislio. Ni kod kuće nije jela ništa bolje... U meni je zavladala neka vrsta tuge, stao sam sa sipanjem vode te sam se dlanovima naslonio na kuhinju. Živjela je teškim životom, a to je govorilo i stanje stare kolibe u kojoj je živjela, samo sam to ja tek sada shvatio. Okrenuo sam se prema njoj. U tišini je žvakala male komade tvrdog hljeba. Kada je shvatila da ju gledam, blago mi se nasmijala. Čak sam vidio kako je teško gutala one svoje male zalogaje, pa sam istog trena zgrabio čašu i pružio joj.
Maleno 'hvala' napusilo je  usta, a ja sam joj se nasmiješio.

Nije joj dugo trebalo da pojede, ali onda sam ja postao gladan. Iziritirano sam se počešao po ruci dok je nervoza u meni rasla. Tijelo mi se zatreslo zbog njene blizine te sam se brzo odmakao na drugi kraj stare kuhinje, trepnuo sam par puta zbog nadolazeće boje očiju dok me je gornja vilica peckala. Osjećam svaku kap njene krvi, a opet to ne mogu da učinim. Ispod oka sam ju pogledao. Čudno je gledala u mene, a znala je šta je u pitanju. Uzdahnula je, a mene je želja još više mamila njoj.

"Nemoj se suzdržavati." Tiho je prozborila, a prsa su mi zaigrala od želje kada mi se za korak približila.

"Zašto želiš da umreš?" Upitao sam promuklim glasom dok sam se trudio da ne gledam u nju i odvratim misli s njene tople krvi i mesa.

"Zato što sam ovdje radi toga." Napravila je dva velika koraka prema meni i zbog toga se sada nalazila tačno ispred mene. Pokušao sam da se odmaknem od nje te sam se nagnuo još više na kuhinju. Došlo mi je da zaplačem od silne želje, ali jednostavno ne mogu to da učinim.

"Samo... imam potrebu da te prije toga zagrlim." Oh moja majko, šta je to upravo rekla? Pogledao sam ju, polahko i oprezno je svoje male ruke približavala mome struku. Zažmirio sam boreći se sam sa sobom. Šta ako ne izdržim?
Zadrhtao sam kao prut, kada su njene ruke prolazile kraj obje strane mog struka. Boljelo me... Bolio me njen dodir kojeg nisam nikako mogao da uzvratim. A želio sam...
Polahko me je obgrlila rukama, a onda sam osjetio njeno tijelo uz svoje. Tresao sam se strašno dok sam osjećao njen dah. 
Ponovo sam osjetio glad. Nisam mogao više izdržati. Odgurnuo sam ju nakon čega je pala na pod. Svom brzinom koju sam imao izletio sam van iz kuhinje, nakon čega sam napustio dvorac. Našao sam se na brežuljku, te sam se hitro spustio niz šumu u maleno selo.

-----
Evoo gaa. Nadam se da vam se sviđa.
Ostavite svoj vote i iskreno mišljenje, prihvatam svaku vrstu komentara dakle slobodno napišite sta vam se ne sviđa, a šta sviđa.

❤❤❤❤