OŽILJAK (završena)

Osveta je jelo koje se servira hladno

Svaka ti čast Mihael... zapljeskao si je u mislima. Ne zaljubiš se cijeli život i onda se uspiješ zacopati u bratovu zaručnicu. Baš se znaš usrećiti bijedniče! Oči su mu se suzile... Ali mora li činjenica da ona voli njegova brata značiti da makar i na čas ne bi mogla dignuti njegovo... raspoloženje.

Skrenuo je svoj smrknuti pogled s nje na brata, čija je pažnja već bila usmjerena na njega, nišanio ga je baš poput svoje zaručnice dok ga je druga djevojka promatrala sa strahom u očima. Osjećao se poput vuka ulovljenog u krvoločnom pohodu. Stjeran u kut. Hm... nije li to bila poprilično nesvakidašnja situacija za njega...

„Shvaćam, ne volim biti u centru pažnje... njegov uzdah bio je dostojan Oscara dok je izgovarao laž, centar pažnje bio mu je omiljena lokacija... zapravo mu je tlaka bila nositi se sa svim tim kaosom oko sebe...zato ću se sada povući... okrenuo se prema Marijani, pomilovavši je po licu... ispričavam se što nisam uspio uzvratiti zagrljaj, sljedeći put kada osjetiš potrebu slobodno mi se javi...

ostavivši nesretnu djevojku razjapljenih usta, na peti se okrenuo prema bratu... a vi se slobodno pravite kao da me nikada nije ni bilo... potapšao je Danijela po ramenu za koje predmet njegove žudnje nije bio nakačen... siguran sam da tebi to neće predstavljati problem... braco."

Njegov brat i on odavno nisu bili bliski kao prije... srce bi mu još uvijek preskočilo nekoliko otkucaja svaki put kada bi se sjetio požara koji je uništio sve nevino u njemu, ali ako ga je sjećanje dobro služilo, a opijati mu još nisu u tolikoj mjeri izjeli mozak nisu se ni mrzili ... ali od zadnjeg susreta prošlo je poprilično puno vremena i stvari su se očito promijenile.

Iznerviran njegovim ponašanjem i odbojnosti kojom ga je počastila njegova djevojka, napustio je neprijateljski nastrojenu trojku sa figom u džepu. Bilo je situacija kada je postupao nepravedno, bilo je i onih kada je znao popustiti, istini za volju te su bile rijetke, ali sada je, više no ikad bio raspoložen zaigrati prljavo... napipavši kutiju u džepu nacerio se... ni doza nikotina mu neće biti na odmet.

Sandra je obujmila dlanove svoje prijateljice koji su još uvijek nervozno drhturili i privukla je u svoj zagrljaj. „ – Oprosti, nisam te stigla upozoriti..." Marijana se na njezino iznenađenje zahihotala. „- Bože Sandra, moraš mi zabraniti piće, pod - hit -no. Alkohol od mene čini zvijer. Zapravo sam samo htjela zagrliti Danijela pošto sada napokon možemo reći da smo prijatelji, ni u snu nisam očekivala... ludilo..."

smijeh ju je ponovno obuzeo u tolikoj mjeri da se sada tresla, a kada se napokon primirila krenula je prema Danijelu i zbog njegovoga natmurenog izraza lica u zadnji čas ustuknula od izgleda, ipak nesuđenog zagrljaja „Danijel, oprosti, nisam htjela izazvati razmirice između tebe i brata. On doista nije nizašto kriv i ne bih željela..."

„ – Nema potrebe za isprikom, prekinuo ju je i potapšao po ramenu, to nije jedini razlog konflikta između nas dvojice. Ljubavi, obratio se Sandri primaknuvši je sebi i utisnuvši joj poljubac u čelo, odvedi prijateljicu doma i pripazi na nju. Mihaela i mene čeka dug i naporan razgovor, moramo razjasniti neke... stvari." Nije mogla ne primijetiti trenutak u kojem mu je čeljust zaigrala no odlučila je ne povećavati komentarom njegov ionako već opipljiv bijes.

„ – U redu mrgude, kako god želiš, nazovi me kasnije, dobro?" Upitno je podignula obrve u očekivanju odgovora. Nježan poljubac kojim je potom okrznuo vrh njezinog nosa, učinio je da zaboravi kakav se kaos trenutno odvijao oko nje. Kimnuo je u znak potvrdnog odgovora na njezino pitanje.

„ – Znaš da ću učiniti sve što poželiš, ali unatoč tome što bih više od svega na svijetu htio da si sada kraj mene i što imam osjećaj da će mi se srce raspuknuti na dva djela od same pomisli na ono što ti moram reći, naređujem ti da odeš odavde... odmah Sandra!"