-Rekao sam ti. Ja sam u tebi. Ja sam u svima,ali ti-ti si samo moja. Prepusti mi se i odvest ću te do svetog grala moći. Samo se prepusti-prepusti se zlu.
Budilica je još jednom zazvonila otkrivajući izmućenim i bolnim očima novi svanuli dan. Violet se probudila oblivena znojem.
Znala je. Život je nepredvidljiv. Kada prepustiš silama svemira da kroje tvoju sudbinu,postaješ marioneta nevidljivih i,nadasve, nepredvidivih sila.Možda je ponekad i bolje tako.No, ona je bila snažna žena, odlučna da u svakom aspektu svog života bude svoja vodilja i da zdravim razumom upravlja svime pa čak i silama svemira.No, otkako je prije mjesec dana proživjela napad u mračnoj ulici, nočne more osvojile su svaki njen san proganjajući ju iznova svaki put kada bi, makar na minutu zaklopila oči.Taj glas,pogled, toliko slični njenim,ali popraćeni mržnjom. Svaki put isti govor- Samo mi se prepusti-prepusti se zlu.
Sada nije imala vremena za ponovno analiziranje sna. Čekao ju je dug dan. Ali njeno tijelo odbijalo je svaku poslušnost. Prvo mora svratiti do sveučilišta gdje predaje kliničku psihologiju,a zatim do policijske postaje na savjetovanje oko slučaja nestalog muškarca. Ništa što prije nije radila s mnogo elana,gomilajući što više obaveza koje bi joj okupirale dan. Kada napokon završi, moći će se posvetiti svom istraživanju za knjigu o serijskim ubojstvima iz 21.stoljeća.
„Ma hajde,Violet,možeš ti to.", rekla je naglas,onako,u prazno i ustala iz udobnog, toplog kreveta.Odmaknula je sa svog golog tijela mehan prekrivač omotan u bijelu tkaninu toplu od nje same. Dotaknuvši stopalima pod, odmah osjeti hladnoću listopadske večeri koja je ostala zarobljena među zidovima njenog stana. Pogledavši još jednom na sat, shvatila je da će zakasniti te se na brzinu počela spremati. Trčala je stanom rukom zapevši za teglu sa orhidejom koja se u komadićima rasula po tamno smeđem parketu. Nije imala vremena čistiti nered, ali njen pogled ostao je fokusiran na neurednoj hrpi zemlje i biljci koja je razbijala monotoniju smeđeg poda. Zvono obližnje crkve otkucavalo je puni sat i prenulo ju iz delirija.
Cijelo je predavanje riješila mehanički pričajući činjenice na primjeru Theodorea Roberta Bundya, poznatijeg kao Ted Bundy, kojeg je,još za vrijeme studiranja, istražila do najsitnijih, poznatih detalja. Njena ljubav prema serijskim ubojstvima započela je još u srednjoškolskim danima zbog mnogobrojnih pročitanih kriminalističkih romana. Privlačio ju je mističan um svakog pojedinog ubojice, njihova preciznost i tajnovitost. Kako oduzeti toliko života zbog,samo njima, poznate pokretačke sile.
Kada je upisala studij psihologije i zagrebla ispod površine, shvatila je kolike predispozicije i sama ima da postane psihopat. Njena sreća ležala je u posvojiteljima kojima je dodjeljena nakon što su je spasili od roditelja zlostavljača. Zanimljivo je kako se nije sjećala nikakvih pojedinosti iz tog vremena. Njen je um to pospremio u skrivenu ladicu nedostižnih sjećanja. Što bi li samo Freud mogao reći na to.? Bi li, da je rođena u nekom drugom stoljeću, bila predmet promatranja znanstvenika i liječnika ili nitko ne bi obraćao pozornost na nju tako malu jedinku u masi svjetine pokošene raznim problemima. Bi li uopće imala drugu priliku za život nakon smrti roditelja?
-Prepusti mi se-prepusti se zlu.-Glas iz njenih noćnih mora prene ju iz udubljenosti u misli te shvati kako sjedi ispred policijske postaje u parkiranom automobilu. Udubljena u meka kožna sjedala svog novog bmw-a, promatrala je uniformirane predstavnike zakona kako se vrzmaju oko stanice bezbrižno kao da je sav kriminal ovoga svijeta nestao zajedno s njenim pojedinim sjećanjima. Na njenu sreću,savjetovanje je prošlo brzo te je još brže izašla pokupivši zaostalu papirologiju i krenula kući.
