Prljava igra

Part 1

„Mrzim ponedjeljke. Mrzim rano ustajanje i spremanje. Pogotovo mrzim svog natmurenog šefa koji mrzi ponedjeljke više od mene pa onda na nama istresa svoje nezadovoljstvo."
Zovem se Onelija Benson ali me svi zovu Nela. Jutro je hladno i kišovito. Kraj je novembra ali u ovom gradu snijeg ne planira da padne. Kiša ne prestaje da pada a moje auto je stalo na pola puta. Žurim ulicama do svog radnog mjesta bez kišobrana zaklonjena samo kapom. Mnogi bi zaustavili taxi, ali ne i ja. Već dvije sedmice pokušavam da skinem 3 kilograma koja sam dobila na 25-oj godišnjici svojih roditelja. Bilo je slavlje sa ogromnom količinom hrane. A ja sam slaba na ukusnu hranu. I tako, dok kiša sve jače i jače pada, ja žurim mokrim ulicama na posao gdje će me dočekati nervozni Tom, poznatiji kao moj šef. Novinar sam u jednoj od većih firmi u mom gradu. Ali do sada sam uradila samo par kraćih tekstova. Moj šef misli da još uvijek nisam spremna za veći izazov. Najviše raznosim kafe i kopiram papire. Zaposlena sam već 5 mjeseci, i najteži posao na koji sam bila poslana da uradim jeste da intervjuišem baku od 80 i nešto godina kada joj je mačka zapela na krovu. Na kraju taj članak nije ni objavljen. I, jesam li pomenula da mrzim svog šefa?
Dolazim tačno u 7:30 u zgradu gdje me dočekuje portir Nik sa vrućom kafom. Naš uobičajeni jutarnji ritual. Prvi je s kim sa se sprijateljila kada sam istom počela da radim a i potajno mislim da mu se malo sviđam. Ali on je za mene samo šaljivi Nik.

- Nela, gdje je danas zapelo auto? – govori Nik dok mi dodaje moju kafu

- Dva bloka od mog stana. Samo se zaustavio, ni naprijed ni nazad. Definitivno ću ga odvesti majstoru ako se bude htio pokrenuti.

- To sam ti ja rekao još prije 2 mjeseca.

- Nije lahko izdvojiti toliki novac za auto. Ali šta ću, morat ću. Je li već stigao? – govorim misleći na Toma

- Prije 10 minuta. I jutros je nešto baš dobre volje. Upitao me je kako sam jutros. Ili ću dobiti otkaz ili se stvarno nešto dogodilo.

- Idem unutra dok nije primjetio da kasnim 3 minuta. I hvala za kafu.

Unutra je jako toplo. Skidam kapu s glave i otpijam gutljaj jako dobre kafe. Moj radni stol se nalazi na prvom spratu. Tj.moj tim se tu nalazi. Ulazim na odjel i vidim da su već svi smješteni za svojim stolom i da vlada neka čudna atmosfera. Definitivno se nešto desilo.
Dok prolazim pored Tininog stola, primjećujem njen pogled, ali ništa ne govori. Stižem do svog stola, bacam torbu i jaknu na vješalicu i utapam se u svoju stolicu. Jedino što mi se sviđa na ovom poslu. Svi šute, ne znam šta im je. Uhvatim sada Jacobov pogled koji mi se nervozno nasmiješi. Vidim da Elton nešto kuca na tastaturi. Njega više ništa ne može iznenaditi. Čujem Toma kako u svojoj kancelariji razgovara s nekim. Pošto ne čujem drugu osobu, pretpostavljam da razgovara na mobitel. Ja šta ću, ispružim noge na malu stolicu koja se nalazi ispod mog stola i koju Tom ne može vidjeti i palim računar.
Računar ne uspjeva do kraja da se upali, kada iz kancelarije izliječe Tom sa širokim osmijehom i mobitelom u ruci.

- Imamo priču. Imamo dvije priče. Imamo dvije velike priče. I prvi smo koji ćemo ih objaviti. Zato se brzo bacite na posao dok i druge novine nisu nanjušile ovo. Eltone, ti ćeš biti glavni za ovo. Vodi ovaj tim umjesto mene pošto ja brzo moram otputovati.

- Šefe, izvini što pitam. A da nam kažete koje su to priče? – upita Tina

- A da da. Naravno. Ovako. Premijer Sten je nađen prije pola sata mrtav na podu svoje kancelarije i sve liči na ubistvo. Ovu sam informaciju dobio od jedne veze iz vlade. A druga priča je ta da je kidnapovan dvogodišnji sin naše predsjednice. Zato ja putujem u glavni grad a vi ćete ovdje spremiti ovu prvu priču. Nela i Jacob, ovo vam je prava prilika da se pokažete s obzirom da ste najnoviji ovdje. – s ovim riječima je završio, ušao u svoju kancelariju i zalupio vratima.
Okej, da vidimo. Imamo dvije super priče. Šef odlazi, bolja priča ostaje nama, i ovo mi je super prilika. Bila bi još bolja kada bi Elton šta rekao. Nije digao glavu s tastature čak ni dok je šef pričao. Čujem Tinu kako se nakašljava. Mislim da pokušava da dopre do Eltona. Eh do vraga.

- Pa Eltone, hoćeš li šta reći? –prekidam tišinu. Doprela sam do Eltona, digao je pogled i pogledao me pospanim očima. Kao da uopšte nije čuo ni riječ od onoga što je malo prije šef rekao. Uvijek je takav. Da li pokušava da nam kaže kako ga nije briga ni za šta, kako ne želi da bude ovdje i kako mrzi ovaj posao. Možda bi neko odmah i pomislio to, ali mi ga znamo i znamo koliko ustvari voli ovaj posao i koliko je predan svakom zadatku, pa čak i najmanjem.

- Pričat ćemo kada Tom ode. – i ušutio je. Vratio se svojoj tastaturi.