Ne znam znate li ovu neobičnu priču, ali ću vam je svejedno ispričati. Priča i nije toliko neobična koliko njezin glavni lik.
A glavni lik je naizgled običan mačak. Obične visine, žutkastosmeđe boje, sa svijetlije i tamnije smeđim mrljama. Ali kao što znamo izgled ponekad vara. Taj mačak bio je drugačiji, on nije mijaukao, kao običan mačak. Nego je lajao. Kao pas.
Taj mačak, još dok je bio mačić otišao je od doma. Nitko ne zna kako, nitko ne zna kada, nitko ne zna ni je li pobjegao ili su ga izbacili, nitko ne zna ni je li se rodio lajući ili je lajati naučio na ulici.
Ali ono što se zna je da ga je jedne noći, šetajući se ulicama ispod zvjezdanog neba srela djevojčica. Tamnosmeđe kose, kao njegove mrlje, tamnih očiju kao i njegove i velikog osmijeha. „Hej maleni", rekla je: „ Što ti radiš ovdje sam?". Mačak ju je pogledao, ona je prva koja ga je primjetila nakon dosta vremena.
,,Vuf!" obratio joj se. Pogledala ga je i nasmiješila se: „Ma vidi ti to, mačak koji laje!" Uzela ga je u naručje i odnijela niz ulicu dok ih je osvjetljava svjetlost noćne svjetiljke.
„Ja sam Erika. A ti... Ti si Vučko. Može? Vučko ti baš pristaje!", pričala je s mačićem na putu prema kući. Njemu se ime svidjelo pa je potvrdno zalajao.
Kada su stigli do male kuće u predgrađu Vučko je napokon, ispod ono malo svijetla što je bilo mogao bolje vidjeti svoju novu prijateljicu. Ne zaboravimo da mačke odlično vide po mraku, ali tek je sada primijetio žutu majicu kratkih rukava i ljubičastu suknjicu koju je nosila djevojčica od nekih sedam, osam godina. Tek sada je primijetio rukice koji su mu ulili nadu u bolje sutra i tamnu put ove djevojčice kojoj je toliko vjerovao.
„Mama!" povikala je Erika ulazeći u kuću „ Smijem li zadržati ovog mačića, molim te! On je poseban." U kuhinju je stigla visoka smeđokosa žena u sivoj majici i podrapanim trapericama. Vučko je se preplašio pa je skočio iz Erikina naručja i pobjegao ispod stola.
Majka se ipak nagnula i potražila ga pogledom. Nakon toga je otišla do hladnjaka i dala mlijeka malom mačiću. „Jesi li sigurna da ne pripada nikome?" upitala je svoju jedinicu. „Jesam mama." ubrzo je stigao neuvjerljiv odgovor. Majka je pogledala Eriku i rekla joj da sutra ode do mjesta gdje je pronašla Vučka, objesi plakate da ga je našla i ako se vlasnik javi morat će ga vratiti. A sada da ode u krevet.
Erika je poslušala majku i što prije se obukla u staru i jadnu pidžamu te legnula u krevet. Kada su joj se već oči počele sklapati osjetila je nečiju težinu na svojim nogama. To je bio Vučko koji je odlučio spavati s njom. Od toga dana postali su najbolji prijatelji.
Na plakate se nitko nije javljao pa su Erika i Vučko odrastali zajedno, u svojem dvorištu, ne privlačeći pažnju drugih mačaka i ljudi. Ujutro bi Erika išla u školu, a Vučko bi je pratio do ruba ograde i zalajao u znak pozdrava. Zatim bi ljenčario, istraživao dvorište ili kuću ili pak bio u lovu. U toj maloj, trošnoj kućici nije se imalo mnogo toga za istraživati, ali nikada nije izlazio iz dvorišta, vjerojatno zbog toga što je već bio na ulici gdje je hladno i nema Erike, a unutar ograde je siguran.
Kada bi se Erika vratila iz škole, a svake godine je tamo bila sve duže i duže, Vučko bi joj se elegantno približavao dok zajedno ne bi došli do kamina ili kakvog drugog mjesta zajedničkog druženja. Rado bi joj pravio društvo dok je učila i pisala zadaću, a zatim bi se njih dvoje igrali. Najbolje su razumjeli jedan drugoga i nitko im više nije bio potreban. U njihovoj kućici u predgrađu bili su samo oni. S Erikom se , zbog njezinog slabog imovinskog stanja, nitko nije želio družiti, a Vučko je pak zbog svojeg lajanja izbjegavao mačja društva.
I tako sve do jednog kišnog i tmurnog dana. Taj dan se na početku nije razlikovao od jučerašnjeg, ali kada se Erika vratila iz škole svijet se i njoj i Vučku okrenuo naglavačke. Naime, njezini roditelji su dobili posao u dalekoj Njemačkoj, ali nisu imali dovoljno novaca da povedu i svoju najdražu kćerkicu. Zato su je odlučili ostaviti kod njezine tete u središtu grada.
Erika je večerala u velikoj, bogato ukrašenoj blagovaonici. Iako se na početku divila tetinom bogatstvu već joj je za nekoliko trenutaka nedostajao njezin prijatelj. ,, Takvim mačkama nije mjesto u kući! " govorila je njezina teta. Nakon večere odvela je Eriku u njezinu sobu, pripremila joj najnoviju spavačicu i spremila u najudobniji i najukrašeniji krevet koje su njezine oči ikada vidjele. Erika nije mogla ni sanjati da će preko noći, iz jadne, trošne kućice preseliti u ustanovu koja više izgleda kao dvorac, a ne kuća. Iako joj se svidjelo što više neće biti najjeftinije odjevena djevojčica u školi nedostajali su joj mama, tata i Vučko.
A on je bio u potpuno novom dvorištu. U velikom i prostranom dvorištu punog raznovrsnog cvijeća i drugih biljaka. U tom dvorištu pronašao je i veliku, plavu zdjelicu s najboljom mačjom hranom u prodaji. Tamo je ugledao i jednu bijelu mačku koja mu je odmah zavrtjela glavom. Kada ju je spazio srce mu je počelo kucati kao ludo, a u trbuhu je osjeti leptiriće. Odmah je pobjegao potražiti svoju Eriku. Nakon nekoliko minuta joj je i kucao na prozor. Zapravo grebao, ali nema veze. Erika ga je čula i pustila ga u svoju sobu iako je znala da se to teti neće svidjeti.
Nitko i ništa ih nije moglo razdvojiti pa je tako, koliko god se teta tomu protivila Vučko ipak bio svakoga mogućega trenutka s Erikom. Ona je počela nositi samo skupu i markiranu odjeću koju joj je teta kupovala, ali se svejedno vraćala kući nesretna. Više nije bila dijete siromaha, sada je bila dijete bez roditelja. Ali to ju nije smetalo toliko, jer je imala jednog pravog prijatelja koji ju je čekao kod kuće, što je bolje od stotinu lažnih.
Drugi dan kada se vratila iz škole uvidjela je da se Vučko ponaša čudno. Izgledao je kao da će svakog trenutka povratiti. A onda se čulo slabo ,,m" iz njegovih usta.
,,Vučko, pokušavaš li ti to mijaukati?" sjela je pored njega i upitala ga.
,,M... M..." Vučko se trudio toliko da je izgledao kao da mu je nešto zapelo u grlu.
,,O ludice", Erika ga je primila u naručje kao prvog dana kada su se upoznali. ,, Pa ti nisi mačak koji mijauče pa zašto se trudiš biti? Ti si više od toga, vjeruj mi. Kada bi barem vidio to na način na koji ja vidim. Je li to zbog one bijele ljepotice koju čekaš svaku večer prije spavanja da prođe ispred tetine kuće?"
Vučko je samo spustio glavu samo još niže u njezine ruke. ,,To što si drugačiji ne znači da se moraš mijenjati, samo znači da moraš mijenjati svoj način gledanja na to. Ja na tebi ne bih mijenjala niti jednu dlaku zato što te volim baš onakvim kakav jesi. A ako te netko stvarno voli, voljeti će te zbog onoga, zbog čega si poseban. A sada odi i zalaji pred onom krasoticom, budi svoj! Samo tako ćeš pronaći istinsku ljubav, bilo prijateljsku ili neku jaču."
I iako je Vučko samo mačak, dobro je razumio što mu Erika govori, podigao je glavu i glasno rekao: ,, Vuf!", a ona ga je zagrlila i nadodala ,, To je moj mačak!"
Kraj
