Dominantna

PROLOG

Gledam u čašu koju držim u ruci, mjehurići pjenušca polako bježe na zrak.

„Moj otac je ministar unutarnjih poslova znaš?" začujem muški glas pored sebe.

Jedan od nekoliko koje ću odbiti večeras na ovoj dosadnoj 'zabavi' moga oca. Kimnem glavom i ponovo pogledam u čašu pa uzmem gutljaj. Da sam barem ja mjehurić zraka u toj čaši, da pobjegnem od svega ovoga.

Znam da bih se sada sa 21 godinom trebala uozbiljiti, ali nekako mislim da nisam pripadala ovdje, u ovaj svijet bogataša, u svijet snobova. Mislim da sam još barem nekoliko godina zaslužila uživati u životu.

Osjetim vibraciju iz torbice te izvadim mobitel. Na ekranu je stajala poruka „Dolaziš??". I da dok sam ja ovdje umirala od dosade moje najbolje prijateljice su uživale na najvećem partiju ove godine.

Zagrizem usnu ogledavajući oko sebe, moram se nekako izbaviti iz ovog. Nisam si mogla dopustiti da novu godinu dočekam sa najvećim snobovima Londona.

„Možeš li me ispričati?" upitam dečka pored sebe kojem se čak ne sjećam ni ime. Kimne glavom a ja pojurim do toaleta.

Uzmem mobitel u ruke i stavljam ga na uho, nakon nekoliko sekundi začujem poznat glas.

„Sara gdje si do sad?" uzvikne i jedva je mogu razumjeti od glazbe koja trešti u pozadini.

„Nije baš lako pobjeći sa ovog sranja Izzy" , uzdahnem nervozno.

„Hoćeš li doći ili ne? Gle ovdje je jebeno i mislim da ne bi smjela propustiti party godine"

„Znam, vidimo se za sat vremena!" kažem odlučno i prekinem.

Izvadim iz torbice ruž i stavljam ga na usne kako bi popravila onaj sloj koji sam stavila prethodno te večeri. Pogledam se još jednom u ogledalo i vidim kako mi crna haljina dobro ističe obline te se zadovoljno nasmiješim. Popravim plavu kosu te nanosim malo parfema. Spremna sam, samo sad trebam izaći s ovog sranja.

Izađem van iz toaleta te se zaputim prema tati. Nakon nekoliko minuta lutanja po ogromnoj sali napokon ga ugledam u društvu nekog starijeg čovjeka.

„Tata hej" , kažem ostavljajući poljubac na njegovom obrazu.

„Hej srećo, dozvoli mi da te upoznam s gospodinom Jonesom" , pogledom pokaže na čovjeka koji je stajao pored njega.

„Sara Evans, drago mi je", pružim mu ruku i pogledam u njegove izrazito plave oči, te ga malo bolje promotrim. Imao je odlične crte lica i mogu zamisliti da je bio izrazito neodoljiv u mladosti.

„Gospođice Evans, zadovoljstvo je moje" , nasmiješi se rukujući se sa mnom.

Okrenem se prema tati pokušavajući mu reći da se ne osjećam dobro, ali glas gospodina Jonesa me prekine.

„Gospođice Evans, dozvolite da vas upoznam sa mojim sinom, Ianom" , podignem pogled i pored gospodina Jonesa ugledam dečka mojih godina, prodorno plavih očiju i crnom kosom kao ugljen. Bio je oličenje svoga oca.

„Ian Jones" , preko nasmiješenih usana mu pređe hrapav glas pružajući mi ruku.

„Sara Evans" , kažem stiskajući njegovu ruku. Moja se ruka istopila u njegovoj velikoj te sam je nakon nekog trenutka povukla k sebi.

„Ian isto studira pravo" , kaže tata, na što ja samo kimnem glavom.

Mrzila sam ovo, sva ta upoznavanja. I nikad nisam bila dobra u njima, nisam znala ostaviti dobar dojam. Ili bi ispala bezobrazna i umišljena ili pak povučena i tiha. Nisam znala kako se postaviti prema ljudima koje ne poznajem. I nekako nisam imala živaca graditi nešto novo, neko novo prijateljstvo ili nešto više. Nije mi se dalo otkrivati sebe drugima.

„Tata ne osjećam se baš dobro" , kažem na brzinu, pokušavajući se izvući iz ovoga.

„Dušo jesi li dobro?" , tata mi ponudi ruku da se oslonim na nju, no odbijem.

„Dobro sam, samo sam malo umorna. Mislim da bi trebala otići doma" , kažem.

„Ali Nova godina je..." , začujem glas nasuprot sebe.

Iznervirano podignem pogled i susretnem se s njegovim, prodornim, plavim očima.

„I što onda?" upitam više retorički.

„Dušo kako ćeš doma, ja sam te dovezao?" tata zabrinuto upita.

„Uzet ću taxi" , kažem brzo.

„U ovo doba? Mislim da nećeš pronaći ni jedan" , ponovo začujem hrapav glas.

„Šta tebe briga?" iznervirano upitam.

„Sara, dušo, nemoj se tako odnositi prema gostu" , tata pokušava izgladiti situaciju, dok se Ian smiješka. I nekako je taj divan osmijeh uspio postati najiritantniji u sekundi.

„Uredu je gospodine Evans, želio bih se samo ponuditi da gospođicu odvedem kući, ni ja se ne osjećam baš najbolje" kaže gledajući tren u mene, tren u mog oca.

„Pa ako je tako, nemam ništa protiv" , začujem glas mog oca i stanem ukopana na mjestu. Nisam mogla vjerovati da bi me tata pustio s nekim neznancem.

Pogledam ga začuđeno pokušavajući nešto reći, no on samo nastavi razgovor s gospodinom Jonesom.

„Idemo?" Ian se oglasi pokušavajući me uhvatiti pod ruku.

Odmaknem se i krenem prema izlazu. Nisam mogla vjerovati da se ovo događa.

Izađem van iz sale i zadobijem udarac hladnog zraka. Trebala sam uzeti neku jaknu, ali na ovu savršenu haljinu izgledalo je sve suvišno. Stanem uz rub ceste pokušavajući uhvatiti taxi.

„Moj auto je u onom smjeru" , kaže Ian gledajući udesno.

„Pa što onda čekaš?" upitam posprdno. Zar je stvarno mislio da ću poći s njim?

„A ti?" pogleda me zbunjeno.

„Ja ne idem nikud s neznancima" kažem i podignem ruku dok vidim da prilazi taxi, ali nažalost ne staje već samo produži.

„Nećeš naći taxi, zato pođi sa mnom, idemo u istom smjeru" kaže smješkajući se pomalo umišljeno. Pitam se da li je primijetio koliko me nervira. Znam da ne mogu skrivati taj osjećaj najbolje.

„A koji je to smjer?" upitam ljutito.

„'Najveći party godine'" , rukama oblikuje navodnike i ispod sakoa mogu vidjeti kako mu se mišići polako napinju.

„Kako znaš da idem ondje?" pomalo zbunjeno upitam.

„Izgledaš previše savršeno za nekog tko se ne osjeća baš najbolje" , namigne mi i ponovo vrati onaj bezobrazan osmijeh na lice.

„Što se ne može reći i za tebe" , vratim mu s istom dozom bezobraznog osmijeha

„Zato si me onako odmjerila unutra, zar ne?" odvrati. U tom trenutku me toliko nervirao da nije bilo teoretske šanse da sjednem u auto s njim.

„Ajde samo odjebi dok još nije prekasno" kažem okrećući mu leđa, ugledam taxi koji pristaje. Moj spas.

„A što će biti dok će biti prekasno?" upita zaintrigirano.

„Prebit ću te ko mačku!" namignem mu i sjednem u taxi.

No prije nego zatvorim vrata ugledam ga ispred vrata.

„A možda ćeš biti ludo zaljubljena u mene" , nabaci onaj osmjeh na lice i zatvori mi vrata.

„Gospođice kamo ćemo?" začujem glas taksista koji me povrati iz razmišljanja nakon Ianova odgovora. Što si samo on umišlja?

„Fabric" , kažem i pogledam kroz prozor. Mogla sam ga vidjeti kako odlazi do svoga auta. U tom trenutku me tako nervirao, a zapravo nisam znala ništa o njemu, samo ime i da je umišljen do bola. I nadala sam se da ćemo na tome i ostati.

(Zdravo svima, ovo je moja nova priča i nadam se da ćete uživati u čitanju. Hvala svima koji su pročitali dio, a najviše @Wattoholicarka na podršci i svemu ostalom. Pozdrav do sljedećeg nastavka!)