[HRV] ♚ Bloody code. // oc

♚ prolog

U mrklom mraku napuštenog parka koji je utonuo u svoju tugu i žalost. Mnogi su napominjali da svatko tko kroči nogom u taj park, nikada ne izađe. Svi i dan danas vjeruju da je to samo stara legenda kojom bi odrasli plašili djecu.

Sam izgled na zarasastao parka bi trebalo naputiti da se u njega ne bi trebalo ići, legenda ili ne. Drveće pognuto u tuzi, trava zarasla svaki kutak i puteljak koji je nekoć bio omeđem prekrasnim cvijećem i vodio sve do jezerca. Ograda koje omeđuje park se jedva držala, teški betonski zid je sav ispucao tokom godina. Na njemu se tu i tamo mogao naći maleni prolaz dovoljan za znatiženju dječurliju.

Nešto je postojalo u tom parku. Pokraj jezera, ulaz skriven ispod malog mostića. Vodio je direktno u maleni potpuno tajanstveni laboratorij. Zbog čega je park i zaključan zauvjek. Nekoć, dok je park vrvio mnoštvom ljudi, djece svih uzrasta, roditelja, starijih. Bio je stvarno prekrasno mjesto, mjesto gdje bi mnogi našli svoj mir i uživali u blagodatima prirode. Samo jedan maleni razlog.

Djeca su počela nestajati.

Drveća su bila posuta tonima papira s natpisima 'izgubljen', konjanici su pokušavali u lovu na izgubljene ali bez ikakvog uspjeha. Djeca su pokušavala pobjeć, svaki koji je bio zarobljen u tami laboratorija barem jednom su pokušali no nakon toga zaboravljali su istinu.

Zašto su tu?

Koja su im imena, osim ružnog koda tetoviranog na zapešću?

Imaju li razloga da bježe?

Je li postoji nešto važno u vanjskom svijetu?

Djeca su odustala, znajući da će biti kažneni ako ih itko ulovi u bijegu, ne oklijevajući ni sekunde u nadi za slobodu. Nitko nikada nije pobjegao; Gospodar je svakog izbjeglicu ulovio i premjestio ih u pre malene kaveze da bi se mogli micati u njima, što je najgore; u tim kavezima mogli su vidjeti sve a usto ih je Gospodar stalno nagledavao.