'Vrijednost ljubavi' - »Završena«

20.

"Okej dušo, budite mi dobro onda. I evo, John vas pozdravlja."

"Pozdravi i ti njega." kažem.

"I sutra idi u školu." nadoda mi.

"Okej, volim te."

"I ja tebe, dušo." kaže mi te prekinem. Spustim mobitel i pogledam u Harryja.

"Počela si jako dobro da lažeš. Čak sam ti gotovo povjerovao da smo skoro jeli." izoštri pogled. 

"Daj, šuti." nasmijem se. U tom trenutku osjetim nekakvu ogromnu mučninu. Uhvatim se za stomak i zgrčim se.

Ustanem dok me Harry zabrinuto gleda.

"Ljubavi'..." šta mi se dešava. I ako sam jedva stala na noge, morala sam bilo kako otrčati do kupatila. Nisam imala kad ni zatvoriti a kamoli zaključati vrata za sobom, već sam odmah sjela na pod ispred wc školjke i počela povraćati.

Osjećam se grozno. Harry je stao iza mene i držao ruku na mom čelu, a drugu čvrsto na mom stomaku. Osjećam se odvratno jer me gleda dok povraćam neku grozotu. Nije valjda onaj hamburger bio pokvaren?

Odmakla sam se od školjke i uzdahnula. skupila sam se i stavila ruku na čelo. Mrzim da povraćam. Zašto sam uopšte povratila?

"Jesi li dobro, ljubavi?" upita me. Sjedne pored mene stavljajući ruke na moje obraze. Jao ne diraj me ovakvu!

"Dobro sam. Samo se osjećam odvratno." maknem njegove ruke sa obraza mrzovoljno govoreći.

"Daj malena, pa svako povraća." kaže mi te ustane.

Uhvati me za ruku i ja ustanem. Blago me povuče do umivaonika i pusti vodu.  Umiva me. To je tako slatko.

"Hajde sada, promućkaj vodu u ustima." kaže mi i poslušam ga. Brine se za mene.

"Možeš li da hodaš? Želiš da te odnesen do spavaće?" upita me.

"Mogu, hvala ti." nasmijem mu se.

"Hajde onda u sobu malena."

Drži me za ruku i uvodi u svoju sobu. Pomakne jorgan sa kreveta i ustupi mi mjesto na njemu. Baš kada pođem da legnem, on me zaustavi.

"Čekaj, čekaj, moram ti naći nešto udobnije da obučeš." kaže uzimajući moj kofer. Nasmijem se. Sladak je dok kopa po mom koferu tražeći nešto lagano i široko.

"Može ovo?" upita me pokazivajući na moju pidžamu. Klimnem glavom te se skinem. Moram priznati bilo mi je neugodno, ali neka me gleda. Legnem u krevet a on me pokrije.

"Jesi gladna?" upita me.

"Nisam, ne mogu sada jesti." namrgudim se.

"A da ti napravim čaj?"

"Ne želim." odmahnem glavom.

"Hmm, a da te odvedem doktoru?"

"Jao, nee Harry!" malo se proderem i nadurim se. Nasmije se.

"Okej, okej."

"Možeš li mi samo donijeti moj mobitel?" upitam ga.

"Naravno. Onda ću otići da se otuširam." klimnem glavom.

Nakon što mi donese mobitel i uzme bokserice stane ispred kreveta i gleda u mene.

"Znači, nemoj da bi ustala iz kreveta dok mene nema. Ako ti opet bude loše zovi me." prijeti mi prstom praveći ozbiljnu facu.

"Dobro šefe." nasmijem se. Naravno da mi nije šef, ali neka se tako zamisli. Ne želim da imam momka moji će mi glumiti šefa. Ne želim uopšte imati šefa...

On se nasmije i priđe mi. Poljubi mi usne i pogladi po obrazu. Nasmijem se te on ode. Uzmem mobitel u ruke i otvorim igricu. Baš sam zapostavila svoje igrice koje sam imala na mobitelu. Kada mi otvori igricu, ugledam moje maleno smeđe stvorenje koje je gotov umrlo od gladi i temperature. Pou. Ova igrica mi se sviđa jer s njom se gradi i osjećaj odgovornosti. Kao da imaš svoje dijete, bebu o kojoj moraš da se brineš kao majka. Hraniš ga, igraš se s njim, oblačiš ga, kupaš, izvodiš u šetnje i slično... Nakon što ga nahranim i okupam, svog malog Pou-a, izvodim da se vozi onim autićem. Iako zapravo ne kontam baš najbolje ovu igricu, igrala sam je iznova i iznova, sve dok se nisam sjetila:

MORAM NAZVATI JAI-A DOK HARRYJA NEMA!

brzo izlazim iz igrice te idem u imenik. Pozivam ga. Ne zazvoni ni jednom kako treba, a on se već javio.

"Baš sam i ja htio da te nazovem." u tom trenutku kada to izgovori, imam osjećaj kao da misli da će biti od nas nešto...

"Oh, stvarno?..." lažno se nasmijem i ako on to zapravo možda i ne može ni razumjeti.

"Da. Šta ima?" upita me.

"Ništa, htjela sam da pričamo o onome danas..." hvata me neka trema u tom trenutku. Pričam prilično tiho, jer sve mislim da me Harry iza vrata sluša.

"O čemu?"

"O poljupcu..." jedva izgovorim. Bože, ne mogu da vjerujem da smo se poljubili. Kako sam to mogla učiniti?

"Oh, da.." imam osjećaj kao da se pravi da je zaboravio. I treba.

"Mislim da je to bila greška i trebamo je što prije zaboraviti." izgovorim kao iz topa. Možda sam rekla glasnije nego što sam trebala...

"Umm, okej..." osjetim da mu nije svejedno što to kažem, ali, šta je tu je.

"Vidimo se, Jai." nekako posramljeno kažem te prekinem kada me pozdravi.

Puhnem, a u tom trenutku vrata se glasno začuju kada udare od zid sobe. Ugledam Harryja. Ljutog i povrijeđenom. Bože, samo nemoj da je čuo, samo nemoj da je čuo...

"Ti i Jai ste se poljubili?!" prodere se. Oh ne...

Haaaj gajzzz, evo nastavka! 

Ostavite svoj vote i komentar <3

Volim vaaas <3 <3