Dobrodosli u kuću smrti

2

"Idemo. Hajde, tata, idemo." Znala sam da ovoga puta neće biti po njegovom. Uselićemo se u tu kuću, nema sumnje. Na kraju krajeva, bila je za džabe. Tatin djeda-ujak, čovjek koga uopšte nismo poznavali, umro je i ostavio kuću tati u nasljedstvo. Nikada neću zaboraviti izraz tatinog lica kada se vratio od advokata. Glasno je uskliknuo i zaigrao po dnevnoj sobi. Džoš i ja smo mislil da je skrenuo ili tako nešto. "Moj djeda-ujak Čarls ostavio nam je kuću u nasljedstvo", objasnio je, čitajući pismo iznova i iznova. "Nalazi se u gradu Dark Fols". "Ha?", kriknuli smo Džoš i ja. "Gdje je taj Dark Fols?" Tata je slegao ramenima. "Ne sjećam se tog ujaka Čarlsa", reče mama stojeći iza tate i pokušavajući da pročita pismo preko njegovog remena. "Ni ja", priznao je on, "ali mora da je bio sjajan momak! Uuu! To mi izgleda kao nevjerovatna kuća." Zgrabio je mamu za ruke i sav sretan zaigrao sa njom preko cijele dnevne sobe. Tata je bio već uzbuđen. Tražio je dobar izgovor da napusti svoj dosadni kancelarijski posao i posveti se, u potpunosti, karijeri pisca. Ova besplatna kuća pružiće mu savršen izgovor. I sada, samo sedmicu dana kasnije, eto nas u Dark Folsu, četiri sata vožnje od našeg doma, prvi put razgledamo svoju novu kuću. Nismo još ni ušli, a Džoš je već pokušavao da odvuče tatu nazad do kola. "Džoše, prestani da me vučeš", obrecnu se tata nestrpljivo, pokušavajući da istrgne ruku iz Džošovog stiska. Bespomoćno je pogledao u gospodina Douza. Vidjela sam koliko je posramljen Džoševim ponašanjem. Shvatila sam da možda mogu da mu pomognem. "Pusti ga, Džoše", tiho sam rekla hvatajući ga za rame. "Obećali smo da ćemo dati šansu Dark Folsu, sjećaš se?" "Već sam mu dao šansu", cvilio je on ne puštajući tatinu ruku. "Ova kuća je stara i ružna, i odvratna mi je." "Nisi još ni ušao u nju", ljutito reče tata. "Tako je, hajde da uđemo", požurio je gospodin Douz zureći u Džoša. "Ja ostajem napolju", navaljivao je Džoš. Nekad umije da bude stvarno tvrdoglav. Bila sam isto tako nesretna gledajući tu mračnu staru kuću, ali nikada se ne bih ponašala kao on. "Džoše, zar ne želiš da odabereš svoju sobu?", zapita mama. "Ne", zabrundao je. Oboje smo pogledali drugi sprat, i dva velika izbočenaprozora koja su, jedan pored drugog, izgledala kao dva velika tamna oka koja zure u nas. "Koliko ste dugo živjeli u vašoj dosadašnjoj kući?", pitao je gospodin Douz tatu. Tata je morao da razmisli nekoliko sekundi. "Četrnaest godina", odgovorio je. "Djeca su cijeli svoj život provela tamo."