Dobrodosli u kuću smrti

1

Džošu i meni nova kuća bila je grozna.   Svakako, bila je ogromna. Izgledala je kao palata u poređenju sa kućom u kojoj smo do tada živjeli. Bila je visoka, od crvene opeke, sa kosim krovom i nizom prozora sa crnim kapcima. Tako je mračna, pomislih dok sam je posmatrala sa ulice. Cijela kuća je bila prekrivena tamom, jao da se krila u sjenci čvornovatih starih stabala koja su se nadvijala nad njom. Iako je bila sredina jula, dvorište ispred kuće bilo je prekriveno uvelim žutim lišćem, koje je šuštalo pod našim patikama dok smo se vukli uzbrdo, ka prilaznom putu posutim šljunkom. Posvuda su visoki izdanci korova probijali pokrov od uvelog lišća, a stara gredica za cvijeće kraj prednjeg trijema bila je u potpunosti obrasla tim bujnim rastinjem. Ova kuća je jeziva, pomislih sva nesrećna. Džoš je, izgleda, pomislio isto. Glasno smo zaječali dok smo gledali tu staru kuću. Gospodin Douz, prijateljski nastrojen mladić iz lokalne agencije za nekretnine, zakorači na prednji ulaz i osvrnu se. "Je l' sve u redu?", upita gledajući netremice u Džoša, a potom i u mene plavim očima oko kojih se vidjela mreža finih borova. "Džoš i Amanda nisu sretni zbog preseljenja", objašnjavao mu je tata uvlačeći košulju u pantalone. Tata je bio punačak, pa mu je košulja uvijek bila pomalo razdrljena. "Teško je to za klince", reče mama, nasmiješi se gospodinu Douzu gurajući ruke u džepove farmerki dok je išla prema vratima. "Znate već, ostaviti sve prijatelje i preseliti se u nepoznato, novo mjesto." "Nepoznato je prava riječ", reče Džoš i zatrese glavom. "Ova kuća je grozna." Gospodin Douz se zacerekao. "To jeste stara kuća, u svakom slučaju", reče tapšući Džoša po ramenu. "Njoj je potrebno samo malo dotjerivanja, Džoše", reče tata smješeći se gospodinu Douzu. "Dugo niko u njoj nije živio, pa joj je potrebno renoviranje." "Pogledaj samo kako je velika", dodala je mama i, smješeći se Džošu, zagladi svoju crnu ravnu kosu. "Imaćemo salon, a možda i sobu za igru. Tebi bi se to svidjelo, Amanda, zar ne?" Slegla sam ramenima. Zadrhtan od hladnog povjetarca, iako je ustvari bio lijep, vreo ljetni dan. Ali kako smo se približavali kući, bilo mi je sve hladnije. Pretpostavljala sam da je to zbog visokog, starog drveća. Nosila sam bijeli šorc i plavu majicu bez rukava. U kolima je bilo toplo, ali sada sam se smrzavala. Možda će u kući biti toplije, pomislih. "Koliko imaju godina?", zapita gospodin Douz mamu, stupajući na trijem. "Amandi je dvanaest",  reče mu mama,"a Džoš je prošlog mjeseca napunio jedanaest". "Baš liče jedno na drugo", reče gospodin Douz mami. Nisam sigurna je li to trebalo da bude kompliment ili ne, ali  pretpostavljam da zaista ličimo. I Džoš i ja visoki smo i vitki, i oboje imamo smeđu kovrdžavu kosu na tatu i smeđe oči. Svi kažu da djelujemo ozbiljno. "Zaista želim da idem kući", reče Džoš slomljenim glasom. "Ovdje je grozno". Moj brat je najnestrpljivije dijete na svijetu, i kad odluči nešto, to mora da bude tako. Malo je razmažen, bar ja tako mislim. Kad god digne galamu, obično bude po njegovom. Mi možda fizički ličimo, ali nipošto nismo slični. Ja sam mnogo strpljivija nego Džoš, i mnogo razboritija. Vjerovatno zato što sam žensko, a i starija sam. Džoš je držao tatu za ruku, pokušavajući da ga odvuče do kola. "Idemo. Hajde, tata, idemo."