James Potter i Sjena

Uspomena na Demetriu

Oliver se vratio nakon nekoliko minuta u ruci držeći šalicu napitka za smirenje. Mirno ju je pružio Lorainne, koja ju je drhteći prihvatila. Otpila je jedan gutljaj, a zatim nastavila jecati sve dok sve nije popila. Obojica su je promatrala kao neko čudnovato biće koje nisu nikada prije vidjeli, a ne znaju bi li im moglo nauditi.

Lorainne je potom ispustila uzdah koji je dugo čuvala u sebi, potom još nekoliko puta zajecala, ali odlučila da će pokušati ispričati što se dogodilo. Naposlijetku, zaslužili su znati, pogotovo Oliver.

"Demetria i ja smo...", započela je, a onda zastala, uzdahnula te nastavila:

"Demetria i ja smo bile u šumi..", zastala je bojažljivo gledajući u Olivera: znala je da će burno reagirati ako sazna da je Lorainne ponovo nagovorila Demetriu da odu u onu šumu.

"Rekao sam ti...", započeo je Oliver, kao i očekivano. Uočljivo je pokušavao suzbiti bijes, "Rekao sam ti da je ne vodiš tamo!"

"Olivere, mislim da nije najbolje vrijeme za ovo...", mirno će Leopold, ne htijući da Oliver ponovo rasplače njegovu sestru, koja se jedva smirila.

Oliver je shvatio da je dopustio svom bijesu da ga kontrolira, te je odmah zašutio, ispričao se Lorainne i dao joj znak da nastavi.
Međutim, ona se nije smela, u mislima je ponovo proživljavala onu situaciju.

"Razgovarale smo...rekla sam joj...", zastala je, uzdahnula i ponovo nastavila, "rekla sam joj da je nešto iza nas"

Oliver je na njene riječi zinuo, naslutio je što se dogodilo.

"Nije mi povjerovala...nije htjela biti tiša i tiho izići iz šume...bio je pun mjesec..."

Zatim se ponovo rasplakala, počela jecati i čupati si kosu, kroz jecaje je prozborila: "Napao...nas je...ubio ju je...vukodlak" ,

Leopold je razgoračio oči, a Oliver je buljio u nju u nevjerici. Bespomoćno je stajao tako nekoliko sekundi shrvan tugom, a zatim dopustio suzi da mu klizne niz obraz. Tresući je sklopio šaku kao da se sprema udariti Lorainne, ali je onda ljutito šakom lupio stol koji se od siline udarca zatresao.

"Rekao sam ti! Rekao sam ti da je ne vodiš!", derao se na nju u agoniji. Lice mu se izobličilo i zacrvenilo od pokušaja da se obuzda. Suze su mu klizile niz obraze, a on se nije ni trudio obrisati ih.

Lorainne je samo zajecala i ponovo zaplakala.

"Žao mi je...žao mi je..."

"NIJE TI ŽAO!", zaurla Oliver, "NIJE TI..."

Rekao je, a potom zastao jer nije imao snage dovršiti.

"Nije ti žao...."

Lorainne je rukama pokrila glavu kao da se štiti od Oliverovih riječi. Samo je jecala i cvilila, dok je Oliver gledao u nju raširenih usta ne znajući što da joj kaže. Htio ju je povrijediti, htio je vidjeti kako pati i kako plače.

"To si trebala biti ti...", tiho će on, a potom iziđe iz prostorije u predvorje.

Leopold nije znao bi li trebao ostati sa sestrom, ili otići k Oliveru, zato je zagrlio sestru, a potom otišao k Oliveru.

****

30.12.1953.

Dva su dana prošla od dana kad je vukodlak napao Demetriu i usmrtio je na licu mjesta. Reakcija Oliveriovih i Demetrijinih roditelja bila je nalik Oliverovoj, samo što oni nisu krivili Lorainne za Demetrijinu smrt. Budući da se morao organizirati pogreb da posljednji put otprate Demetriu na način na koji ona zaslužuje, morali su zakoračiti ondje gdje se sve zbilo kako bi otišli po njeno tijelo.