Želim vrištati

PROLOG

Uzela sam još jedan udah i dopustila dimu ubojici da ostane u mojim plućima malo dulje dok sam polako ispuhivala. Otresla sam pepeo sa cigarete. Ili nikotinskog štapića kako ih ja zovem.

Znadete kada ste mali i kada se uvijek pravite da pušite sa štapićima jer mislite da je to baš cool? E pa od tuda je nastao taj moj čudni naziv. Nikotinski štapići. Još uvijek se tješim da su to samo obični štapići za grickanje o kojima sam postajala sve ovisnija i ovisnija, a niti si ih ne mogu priuštiti.

Nisam trebala početi pušiti, ali to me je donekle smirivalo pa sam nastavila. Niti ne pušim toliko često. Možda zapalim koju jednom ili dva puta tjedno, ali teško mi se suzdržavati od njih pošto ih stalno nosam uokolo sa sobom u džepu.

Ovo mi je već druga danas i sad bi stvarno bilo vrijeme da prestanem.

Ne smijem postati u potpunosti ovisna o njima. Brat i ja ionako i ovako jedva skrpavamo kraj s krajem, a niti ne želim odvratne zube ili rak pluća.

Vrijeme je bilo tmurno. Tmurno pred kišu. Baš kako volim. Još ako počne padati... biti će predivno... i onaj predivan miris poslije kiše. Što da kažem... jesen je moje omiljeno godišnje doba.

Vjetar se je počeo polako dizati dok su drugi, treći i četvrti razredi izlazili iz gimnazije.

Danas je prvi dan škole i samo dolazimo po rasporede i ostala sranja.

Stajala sam ispod jednog balkona obližnje zgrade i promatrala ih.

Polako su stizali i prvašići.

Zapravo sam i ja prvašić.

Prvašići. Jadni i prestrašeni. Ne poznaju gotovo nikog i niti ne znaju što im srednja donosi. Trenutno im se doslovno tresu gaće i izgledaju kao da će se posrati na licu mjesta.

Drugi razredi. Među njima su i moji prijatelji.
Bivši. Prijatelji.
Išla sam sa njima u prvi razred. Prošle godine. Oni su prošli dok sam ja pala prvi. Vidim svoju najbolju prijateljicu Magdalenu. Bivšu, najbolju prijateljicu. Pogledala je prema meni. Nisam mogla vidijeti njezine oči boje lješnjaka zbog zasjenčanih naočala. Znadem da bi mi htjela neto reći, ali nemamo o čemu razgovarati. Zadnji put smo imale normalan razgovor imale prije Božića.
Do nje je došao Ivano i zagrlio je odostraga dok je je polako ljubio vrat.
Nekada smo bili nerazdvojna trojka. Tri mušketira. Sada... smo samo stranci sa ulice.

Treći razredi. Moglo bi se reći da su oni zapravo najsretniji od svih. Nekakva zlatna sredina.

I tu su naravno četvrti razredi. Maturanti.
Oni koji znaju svaku tajnu ove gimnazije. Koji poznaju svakog profesora i svaki kutak škole. Znaju lozinke wi-fia, najbolja mjesta za pušenje, najbolje vrijeme za markiranje. Ovo je njihova posljednja godina i po njihovome trenutnome glupiranju može se vidijeti da skoro polovicu njih nije briga.
A među maturantima su naravno kralj Kretena i kraljica Drolja. Oni koji vladaju školom bla bla bla bla... savršeni par bla bla bla bla... idu mi na jetru.

Osijetila sam kako mi Rexi njuška ruku u kojoj mi se nalazila cigareta. Zarežala je na mene.

Rexi. Trenutno moja najbolja prijateljica. Prava prijateljica. Uvijek tu za mene i nikad me ne napušta.

Bacila sam čik na zemlju i zgazila ga.

Oko škole ostajali su samo prvi razredi. Ostali su polako odlazili.

Počeškala sam Rexi iza uha i krenula u školu dok je ona ostala sijediti ispod balkona.

Stavila sam kapuljaču na glavu, pretrčala preko puta i već sam primijetila kako se more tinejđera udaljava od mene kao da imam gubu ostavljajući mi prostor kojim ću proći.

Mogla sam čuti njihovo šaputanje i ogovaranje, ali nisam se obazirala na njega nego sam samo zabila ruke još dublje u džepove čvrsto stišćući kutiju cigareta.

Kao da oni imaju pojma o ičemu. Vjeruju samo glupim tračevima.

Neka pakao zvan škola službeno započne.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~