Sto lica pesnika

131 4 0
                                    

Svaka pesma moje je drugo naličje.

Pero

Dobri pisci nikada ne mogu biti srećni,

ne mogu osetiti radost, nikada ne nauče

da skriju tugu ni da su pred njom nemoćni,

jer njih mrak i smrt lako može da privuče.

Sve što osećam i mislim ja ću pisati perom

samo ću živeti kao da juče nisam postojao;

Poleteću visoko gore kao ptice prvom zorom,

pisaću i osećaću bol sve dok budem postojao.

Sunce je odavno zašlo a moje reči su u haosu,

samo moram da preživim i pobegnem od toga

jer znam da će doći tuga i biću u svom prkosu

i znam, osetiću mržnju i sav apsurd života svoga.

Ne želim da pogled svet jer je on mračan

neka mi reči budu poput poslednjeg spasa;

Ne želim da budem deo života koji mi je strašan

neka mi pero bude poput davno izgubljenog glasa.

Autor: VladimirGreyson

NON FICTION 2016Where stories live. Discover now