GAME OVER by:LoRa Styles 2.DEO KNJIGE

Untitled Part 2

  Da je u pitanju neka scena iz filma pretpostavljam da bi kamera sa uvećavala moje pa njegovo pa moje lice i tako u nedogled dok gledaoci ne bi upili svaku crtu koju naša koža i mišići formiraju. Okolo bi sve bilo zamućeno jer smo samo nas dvoje bitni...uključena bi možda bila i neka napeta, ali pomalo i romantična muzika...čeka se šta će sljedeće dogoditi. Žao mi je, ali nisam dobila scenario...nisam ga pročitala...niko me nije pripremio za ovu scenu. Usta su mi u potpunosti suva i upitala bih konobara za čašu vode, a u situaciji kao što je ova...to bi bilo krajnje suludo.
Osjetim kako me Lucas gurka nogom, možda mi nešto i govori, ali ja ne čujem. Tek mi i ona muzika ponovo dopire do ušiju...prosto, na trenutak kao da sam upala u nekakvu komu. Vjerovatno zbog ponovnog otvaranja rana koje se nikada zapravo nisu do kraja ni zacijelile. Bol je još jači. Ne mogu ovo podnijeti.
Sa podizanjem Harryevih obrva, otkucaji mog srca su se povećali...prosto kaod a je neko priključio moje tijelo na njegovo i sada je prinuđeno reagovati uporedo sa svim promjenama u njegovom.
„Mislite li naručiti nešto?", pita nakon što uvlači balon nazad u usta. Dovraga, nije prošlo više od 3 sekunde...ja se osjećam kao da sam tu satima. Zar je moguće da sam ga srela? Je li ja ovo nešto umišljam?Možda mi se samo čini da je on? Dovraga, profesor je, a ne konobar!
„Otkud ti ovdje?", Lucas pita i moje oči se po prvi put odvajaju od Harrya. Osjećam se kao da sam opustila prste kojima sam sve do tada bila prikačena za liticu. Sada padam...
„Kakvo je to pitanje?"
Ou, taj promukli glas..Aurora, priberi se.
Ne mogu.
Moraš.
Ne!
„Aurora, želiš li da idemo?"
Harry se oslanja rukama na šank i naginje ka nama...au, preblizu je, preblizu. Dovraga, preblizu!
Pokušavam se neprimijetno udaljiti, ali mi ne uspijeva jer stolica stvara neprijatan i škripav zvuk. Odjednom, dva para očiju su na meni. Zlatne i zelene. Ove druge na mene djeluju kao magneti.
Zar i posliije godinu dana, Aurora?
„Samo vas pitam da li želite nešto da popijete. Ili je i to prekršaj gospođice Ottis?"
Odjednom gleda u mene i ja zatvaram oči prije nego što prikupljam dovoljno snage da ih ponovo otvorim i pogledam u njega. Uf, još je ljepši nego prije, ako je to ikako moguće. Neobično je vidjeti ga sa kravatom bez uskih tamnih majica. Ovako djeluje...ne znam kako bih to opisala. Neopipljivo.
Za mene je takav već odavno...
Zapravo, nikada ga istinski nisam ni dotakla, jer da jesam, ne bi učinio ono što jeste.
„Pa, prostor između nas je zasigurno manji od 100 metara."
Ne prepoznajem vlastiti glas, ali sam jednim sasvim majušnim dijelom ponosna što mi oči nisu pune suza i koliko toliko zvučim ka odrasla osoba...bez piskutanja nastalog pokušavanjem potiskivanja suza.
„Hm..." Skuplja usne na neodoljiv način i skreće pogled na stranu, a ja koristim pogled da se prokomešam na stolici. Uh, evo ga opet na meni. „Koliko ja mogu primijetiti gospođice Ottis, vi ste ušli na moju teritoriju."
A je*emu....
„Pa..."
Lucas mi okreće stolicu tako da sam odjednom prinuđena gledati njegovu užućenu glavu. Djeluje...čudno? Možda čak čudnije i od Harrya i mene...u, ma to nije moguće.
„Hajde Aurora, nije vrijedan tvoje pažnje i živaca."
Hvata me za mišicu i pokušava povući, a ja jasno čujem Harryev hrapavi smijeh pored sebe. Dovraga, zar mu je ovo smiješno? Pa dobro, šta sam drugo mogla očekivati od hladne osobe poput njega?
„Popićemo po piće. On nije vrijedan da zbog njega remetimo planove.", samouvjereno govorim, a zatim okrećem i sebe i stolicu ka Harryu ostavljajući iza sebe Lucasov iznenađeni izraz lica. Harry djeluje kao da mu je sasvim svejedno jer razvlači žvaku i lupka prstima ukrašenim prstenovima po šanku. „Viski.", tražim, a on se odlučuje udostojiti i pogledati me. Par trenutaka zuri kao da čeka da promijenim odluku, ali ja to ne činim. Iako djelujem kao neko kome je samo do provociranja, u sebi se bukvalno cijepam. Kao da je neko uvalio ruke u moje tijelo i sada mi trga organe. Prisjećam se trenutaka kada mi je branio da pijem zbog trudnoće, hoću reći – nasljedstva.
To me toliko pogađa da ispuštam nekakav prigušeni jauk koji njih dvojica na svu sreću nečiji zbog muzike.
„Ja neću ništa.", Lucas nezainteresovano govori te prislanja čelo na prste kao da se oporavlja od udarca u stomak. Šta misli, kako je meni?
'Konta da ti je sve ovo baš srceparajuće dok odlučuješ ostati i piti viski.'
Pa šta bih trebala? Ponovo bježati? Ponovo ispadati slabašna jadnica?
Mobilni mi vibrira i istog trenutka ga izvlačim kako bih vidjela ko je. Chord. Odižem pogled ka Harryu koji mi toči viski i posmatra me kroz duge trepavice. Primjećujem da mu nema one tetovaže 'I can't change'. Sada je preko nekakvo sidro...šta to znači? Da se ipak može promijeniti?
*Kako se provodiš?*
*Užasno, Harry je tu.*
Šaljem poruku i uzimam viski koji je kovrdžavi dečko u međuvremenu spustio pred mene. Toliko se znojim i srce mi toliko tutnji da samo čekam trenutak kada će me strefiti infrakt. Ovo nije zdravo. U uima mi toliko huči da gotovo ništa ne čujem. Nekolike djevojke prilaze šanku i počinju očijukati sa Harryem koji ih uslužuje i baca svoj ego na snagu u trenutku kada počinje praviti koktele i mućkati pića. Dođavola, tako je spretan.
*Otkud on?*
Pa i ja se pitam dragi Chorde.
„Zašto nisi željela da odemo?", Lucas me pita na uho, a meni malo hvali da mu se dreknem u lice kako su mi tri muškarca sa različitim ponašanjima i stavovima u isto vrijeme zaista previše.
„Neću u inat njemu.", govorim mu dok odgovaram Chordu.
*Nemam pojma.*
U potrazi sam za smajlijem koji bi barem približno opisao očaj u kom se nalazim, ali ga nema. Kontam da osobe u tragočnim položajima kao što sam ja ne bi provodile tako tužne trenutke dopisujući se s nekim, ali šta da radim kada mi je Chord jedina osoba, pored Lauren, s kojom mogu o svemu razgovarati?
*Jesi li otišla od njega?*
Bacam pogled na još mišićavijeg kovrdžavog dečka nego prije i ispijam gutljaj viskija pri čemu mi u usta upada kocka leda. Harryevo srce je hladnije, a moje krhkije od nje. Vraćam je nazad u čašu i prelazim rukom preko čela. Ne da je mokro...ovo je previše.
„Idemo."
Ustajem, a Lucas ostavlja novac na dijelu šanka za kojim smo bili. Ne stižem čak nid a mu kažem da ne treba on plažati za mene. Dovraga, zasigurno bih nešto poduzela da situacija nije kakva jeste. Osjetim Harryev pogled na sebi nakon čega mu sasvim okrećem leđa i zapućujem se ka vratima. Imam osjećaj da ću posrnuti. Koljena mi klecaju. Potrebna mi je infuzija.
Potreban ti je on.
Ma ko to kaže?
Izlijećem na hladan vazduh i istog trenutka naslanjam leđa na grub i hrapav zid lokala. Ipak, to me ne može boljeti više od onoga što već osjećam. Nepodnošljivo je. Lucas zaprepašteno i uplašeno staje ispred mene jer vjerovatno izgledam kao da sam na predsmrtnim mukama.
„Jesi li dobro? Hoćeš li da te odvedem u bolnicu?"
Odmahujem glavom i uživam u osjećaju koji odjedanput nastaje u meni. Pobjegla sam od zagušljivog vazduha, odvratne muzike, pritiska smaragdnih očiju koje kao da su do tada ostavljale užarene pečate na meni...kovrdžave kose, narandže i minta, a viski čiji ukus još uvijek osjetim u ustima se rashlađuje svježukastim večernjim zrakom. Imam osjećaj da bih umrla da sam samo još jednu minutu ostala unutra.
„Samo idemo što dalje odavde."
Odmičem se od zida i Lucas labavo polaže prste na moju ruku kao da se u isto vrijeme i ustručava, a i pokušava da me zaštiti od padanja. Da li bih se mogla srušiti nakon susreta s 'njim'? O da,itekako....
'U usta stavljam koliko god tableta mogu i trudim se da ih odjednom progutam koliko god mogu. Ne mogu vjerovati da sam došla do ovoga...ne mogu vjerovati da me je doveo do ovoga...Jedna tableta mi pada u krilo, a ja je podižem i vraćam nazad u usta dok se davim, ne u njima, nego u suzama i vlastitoj patnji...nije ovo samo postporođajna depresija...nije ovo samo prolazna psihička nestabilnost...ovo je kraj. Gotovo je. Ne mogu više. Želim se brinuti o tom djetetu, ali nisam u stanju ni za sebe...jednostavno, ja sam samo tijelo, ali duša je odavno skrhana, o srcu i da ne pričam. Pretvoreno je u neobnovljivi pepeo. Sve mi je to o učinio. Spalio me je svojom hladnoćom...
„Ja ti ne mogu pružiti život kakav zaslužuješ...ne želim da i ti osjetiš tragove koje je ostavio...ne želim da me gledaš kako se raspadam bez njega...nadam se da ćeš me jednog dana moći razumjeti..."
Osjećam se sve gore..otkucaji srca mi postaju neuravnoteženiji, mada to nije nešto na šta nisam navikla...ipak, ovoga puta je drugačije. To je to.
Pokušavam još jednu tabletu staviti u usta, ali ne uspijevam jer mi se odjedanput zamračuje pred očima....'
„Prestani!"
Stavljam jastuk preko glave s nadom da će to uspjeti zaustaviti dotok mračnih sjećanja u moju glavu. Ne želim se više prisjećati toga. Ne želim se više patiti i ubijati time. To je bilo i neće se ponoviti. Neću ponovo dopustiti sebi da dođem do toga...ne ako se potrudim da ovo od večeras ostavim u sjećanju kao posljednji put kada sam vidjela Harry. Dovraga, kako je moguće da sam ga srela? Kako je moguće da radi baš u lokalu koji Lucas želi kupiti? I zašto je konobar? Šta je sa profesorskim poslom? Ne razumijem..
*Jesi li bolje?*
*Nisam*
Odgovaram svom jedinom pravom prijatelju dok prolazim prstima kroz oznojenu kosu. Rastvorila sam sve prozore u sobi, ali ništa. I dalje kao da sam u vakuumu.
*Zašto se toliko opterećuješ kad ti ionako nije stalo do njega?*
A idi u vraga Chord!
To njegovo pitanje me baca u još veći očaj i još dublje u nerviranje.
*Nije tako jednostavno...*
*Kako to misliš?*
Naslanjam leđa uz drveno zaglavlje kreveta i skupljam noge sklupčavajući se kao palčica u premalenoj orahovoj ljusci.
*Pa ne znam...*
*Znači li ti još uvijek?*
Ispuhujem i okrećem mobilni između prstiju prije nego što se skanjujem odgovoriti, ili barem razmisliti o odgovoru. Najnormalnije bi bilod a mu napišem 'Naravnod a mi ne znači, kakvo ti je to pitanje?', ali...ali da li je to istina? Da li to mogu dopustiti sebi nakon što sam večeras onoliko čuda osjetila u sebi iako on nije želio pošteno ni da me pogleda? Mrzim ga, to je bez daljnjeg, ali...da li moje tupo srce tom dečku posvećuje i svoju bolju stranu?
*Ne znam...možda...samo sam zbunjena. Moram sada ići na spavanje, umorna sam.*
S tom porukom gasim mobilni i prevrćem se na bok prejako stišćući oči. Hajde, spavaj Aurora. Spavaj.
Odjednom, kao da sam prethodno gledala u samo Sunce, nešto zeleno počinje da mi bljeska u tami stvorenoj od strane kapaka i malo mi hvalid a vrisnem jer to i previše podsjeća na njegove oči.
„Idi u đavola, Harry!"
Bacam jastuk i ljutito se prebacujem u sjedeći položaj. Kao da sam probuđena iz zimskog sna poslije godinu dana i sada se pokušavam privići na pravi život. Život koji mi je on uništio, a opet nekako vratio u mene. Poput mađioničara je.
Odjednom, kvaka se spušta i moje tijelo poskakuje, a isto tako se i skamenjuje u trenutku kada se vrata otvaraju, a na njima se ukazuje visoki dečko u identičnoj bijeloj košulji i sa identičnom sivom kravatom u kakvoj...
„Harry!"
Zar mi to mora biti jedina vražija reakcija svaki put kada ga vidim? Brzo skačem sa kreveta tako da on odjednom predstavlja sponu između nas. Vrata se zatvaraju...ključ okreće...sve to rade ruke ukrašene tetovažama i srebrom.
„Izlazi!"
Zašto dovraga nisam zaključala vrata? Pa stvarno nisam normalna!
Ošamutio me je.
'Ipak, ostani pri onome da nisi normalna. Zvuči realističnije, znaš?'
Glasić škilji i pita me praveći se mudar, a ja osjetim kako mi nevidljiva sila gnječi svaki dio tijela. Ovo se ne dešava. Mora da sam zaspala.
„Izlazi!"
Glas mi škripi kao da sam onaj neki tinejdžer sa grlom uništenim od mutiranja.
Svom svojom visinom se naslanja na vrata i posmatra me sa blaženim licem koje ne otkriva ama baš nijednu jedinu emociju. Naravno, i nema je.
„Zvaću policiju!"
Pokazujem rukom prema telefonu koji je sa njegove strane kreveta, kao i mobilnom koji sam maloprije uključia. Dok se ja skanim, odnosno usudim, dočepati se ijednog od to dvoje, on mi ih može sto puta oteti.
„Zovi.", tiho progovara sliježući ramenima i ne skidajući me sasvim rastvorene oči sa mene. „Ionako sam navikao na to."
„Harry, već drugi put za jednu veče kršiš zakon!", podsjećam ga, a on iskrivljuje usne ka gore. O, taj krivi smiješak. Previše je.Zatvaram oči, jednim dijelom ogorčeno, a jednim...očajno. Toliko ga mrzim, a opet ne mogu ni da potisnem još nekakav neobjašnjivi prokleti osjećaj.
„Pa šta? Odmarao sam pola godine van zatvorske ćelije. Ne bi bilo loše da jednom posjetim i neku ovdje u Newcastleu."
Zvuči toliko bezbrižno, kao da mu je uprao neko obećao odlazak u Raj. Shvatam da neću ništ apostići zvanjem policije, a iskreno...i sama sam previše isrcpljena za ovakvo nešto. Hajde, došao je da me dokrajči neka izbrblja št aima i ide. Ionako me ne može povrijediti i izdati više nego što već jeste. Ne mogu ga mrziti više nego sad.
„Zašto si došao? U lokalu se nisi uvjerio da si me do kraja dokrajčio?"
„Aurora, nećemo se praviti da smo dobili amneziju i zaboravili toliko stvari koje su se izdešavale u ovih godinu dana i tri mjeseca."
Zna tačno i koliko je mjeseci prošlo? Mislila sma da sam jedina koja to pamti...mora da slavi dan kada je objavio kraj igre, a samim tim i svoju pobjedu.
„Naravno da nećemo. Vrlo dobro se sjećam kako si odustao i od mene i od svega nakon što si saznao da nema ništa od nasljedstva."
Knedla se toliko povećava da samo čekam kada će mi grlo raspući. Ugušiću se od muke koja me je spopala. Gleda me s druge strane sobe kroz prigušeno svijetlo i djeluje tako nestvarno. Još uvijek nisam sasvim sigurna da ja ovo ne sanjam.
„Ne vrijedi mi pravdati se, zar ne?"
Smijem se od muke i okrećem mu leđa zaključavši pogled za prozor. Ulice izgledaju kao da su oslikane zlatnim trakama. Zapravo, to su svjetla koja sam posmatrala i ono veče dok sam slušala nešto o čemu nikada ne bih mogla ni sanjati...o nečemu za šta bih rekla da je nemoguće da se desi i u filmovima. Desilo se meni.
Kakva je to sudbina koja nas ponovo sastavlja u hotelskoj sobi u istom gradu u kom smo okončali sve što smo imali? Još davno sam zaključila da je bezosjećajna...baš kao on.
„Naravno da ne vrijedi...", mrmljam i štrecam se u trenutku kada u prozoru iza svog, vidim njegov obris. Poskakujem i okrećem se te ostajem paralizovana. Tu je. „Ne tjeraj me da zovem policiju! Zaista mi nije do drame! Ne razumijem šta želiš!"
Stavlja ruke u džepove crnih pantalona čiji materijal ne uspijevam otkriti dok mi zjenicama proučava raspadnutu dušu.
„Mislio sam da će me dočekati drugačija plava."
Skupljam obrve i pravim grimasu kojom mu dajem do znanja da ne kontam.
„Drugačiju plavu?"
Kakvu plavu? Misli na moju kosu?
Ubrzano trepće i krivi glavu dok me prodorno posmatra i izijeda me pogledom. Mogu osjetiti ugrize.
„Drugačiju plavu boju tvojih očiju. Trenutno imaš onu blijedu baš kao i ono veče kada sam ti rekao za svoj najveći živnotni grijeh...najveću životnu grešku...istu onakvu kakvu si imala i kada si na porodu tražila da me odvedu. Odmah znam da me ni ovaj put nećeš saslušati ma šta god ti rekao."
Ako ta razlika zaista postoji, onda je ta blijeda boja – boja moje patnje. Ne samo mržnje...i ne, neću mu to reći.
Pomijeram se na prstima 'vamo-tamo u mjestu i pokušavam pronaći dovoljno dobre riječi koje će navući zavjesu preko mojih pravih emcija.
„A kakvu si to onda očekivao da ćeš vidjeti?"
Nastavlja da se smješka i pretvara me u glinu koju bi čini mi se mogao istog trenutka oblikovati onako kako on to želid a nisam okos ebe formirala zaštitnu opnu. Međutim, čini mis e da nije neuništiva. Jedva da može izdržati sve ono što trenutno u menu kurla.
„Čekam onu bistru plavu...boje mora. Kakvu si imala onaj dan kada sam ti priznao da te volim. Čekam ono svjetlucanje..."
„To svjetlucanje si ti ugasio, Harry,", grubo ga napominjem i on djeluje iznenađeno time. Kao da nije znao.
„Pa ti mi ne dopuštaš da ga vratim." Odjednom zvuči borbeno, a ne pjesnički i nadahnuto kao kad je maloprije opisivao nijanse. E pa fino, već se odaje.
„ Došao si da se svađaš?", otresito ga pitam dok pravim špicasti vrh na obrvama, a on pravi namrštenu grimasu i odmahuje glavom. „Nego?!"
„Došao sam..." započinje i ostavlja rastvorene usne kao da želi da me zapuhne prokletim mirisima još prokletijih žvaka. Oduzela bih sebi disajne organe da ikako mogu. Odjednom, okreće se i prste obe ruke ubacuje u kosu koja nije ni približno uglađena kao večeras u lokalu. Pobogu, šta mu se desilo u sat vremena? „Ne znam!"
„Pa u tom slučaju idi!"
Još uvijek mi je okrenut leđima baš kao i...onu noć. Newcastlejski vazduh tako utiče na njega, ili šta?
Na ivici sam. Glas mi već podrhtava. Dugo si izdržala Aurora.
„Ne mogu da..."
„Odapni!"
Derem se na njega i prije nego što uspijevam zaustaviti samu sebe, prilazim mu i hvatam ga za majicu. Iznenađenos e okreće, a ja se povlačim i ponšam kao da je to sami vrag uradio umjesto mene.
„Idi...", mrmosim sebi u bradu sa glavom okrenutom na stranu tako da ga mogu vidjeti samo kao siluetu u polumračnoj sobi.
„Radije ću odapnuti, Ro!"
Jao, ne Ro...samo ne Ro. Imam osjećaj kao da su mi ušni bubnjići sprženi. Odjednom sam godinu dana i tri mjeseca mlađa...odjednom sam u onim starim danima ispunjenim zavlačenjem i naivnošću.
„Tu sam! Tu sam jer želim da te vidim ovakvu!"
Ispuštam iznenađeni krik. Ipak, tu je naravno itekako umiješan i bol.
„Ovakvu?!", drečim na njega i čudim se samo sebi na takvoj reakciji. Pa šta drugo i očekivati od skota kao što je on? Hrani se mojom patnjom!
„Takvu! Borbenu!"
Gleda me sa licem usijanim znojem i pogledom punim nedorečenosti. Zelenilo im je toliko produbljeno da imam osjećaj da mu se očne jabučice vrte. Meni se manta.
„Želim da se dereš na mene! Želim da me napadaš! Želim da zoveš policiju,d a me istjeravaš iz sobe! Gađaj me ako hoćeš!" Odjednom uzima jastuk sa kreveta u baca mi ga u ruke. „Gađaj me!"
Pokazuje rukama na sebe, a ja osjetim kako mi se suze već slijevaju na lice. Ovo je kao noćna mora. „Ti si lud!" Privijam jastuk uz sebe kao spasilački šlauf, a on još nervoznije nego maloprije prolazi rukama kroz kosu.
„Ro.." Nemoj to izgovarati, molim te! „Dva puta sam te vidjeo kako umireš! Kako gubiš volju za životom! Jednom na porodu, a drugi put..." Stišće oči kao da trpi samo njemu znani bol. „Znaš već kad..."
„Znam Harry, bolje nego ti! Niko te nije tjerao da tada dolaziš!"
U trenutku kada otvara oči...čini mi se da su mu suzne, ali to je prosto nemoguće tako da istog trenutka odustajem od te ideje.
„I ja bih volio da nikad nisam! Tokom prvog sam u isto vrijeme bio i najsrećniji i najtužniji čovjek na svijetu! Tokom drugog sam želio da se i sam pokušam ubiti samo što bih to zasigurno uradio bez povratka!"
Te riječi mi užasno paraju uši i vraćaju me još dublje u tamu.
„Šta želiš reći?!"
„Želim reći da me prokleto proganjaju prizori tvog obeshrabrenog pogleda i prepuštenog tijela! Želimd a budeš prepuštena samo meni, ali si se ti prepustila svakome jer ti je svejedno da li ćeš živjeti ili ne! Ne mogu se više buditi sa takvim prizorima! Ako već ne želiš da me saslušaš ili mi barem na miran način kažeš kako se osjećaš, onda mi barem pokaži da si povratila snagu! Da si još uvijek ona otresita Ro baš kao kad smos e tek upoznali! Ona koja je toliko jako udarala vreću da je na kraju odletjela na pod!"
O Gospode, zar se sjeća toga? Posramljeno skrećem pogled i primjećujem kako mu se usne na trenutak iskrivljuju u sjetan smješak.
„Samo mi pokaži da ćeš se nastaviti boriti i svađati s kim stigneš pa makar ja svaki put najviše nastradao! Pa makar ja svaki put završavao u zatvoru zbog kršenja kazne o zabrani pristupa! Vrijeđaj me koliko hoćeš samo mi dokaži da si živa duhom!"
Duboko uzdišem na nos i stišćem oči ne znajući šta bih rekla o tim njegovim riječima. Na neki način, kao da su me uzdigle sla tla na kom već toliko dugo ležim. Jeste da me bole kosti od ukočenosti, ali sam dovooljno snažna da stojim.
„Hajde, Ro! Znam da si ljuita! Znam da to želiš izbaciti iz sebe! Znam da me možeš pogledati u oči i derati se na mene! Možda se još uvijek plašiš mraka, ali ne želim da se plašiš mene! Ne želim da se plašiš sebe! Ni života! Hajde!"
„Je*i se!", derem se iz petnih žila i iz sve snage bacam jastuk te ga gađam u prsa.
Spretno ga hvata i ponovo mi vraća. Ne mogu vjerovati šta radimo.
„Jače!"
Gledam ga načinom koji će mu, nadam se, dati do znanja da sve ovo smatram besmislenim, ali on ne djeluje kao da kapira. Zapravo – ne želi.
„Harry..."
„Gađaj me, znam da želiš!"
Ponovo ga gađam i on ponavlja ono od malorpije.
„Jače!"
„Harry, prestani!"
Već uveliko plačem dok posmatram njegovu čokoladnu kosu raštrkanu na sve strane i tamno – zelene oči kao a su se upalile kako bi osvijetlile moju zamračenu dušu.
„Hajde!"
„Harry!"
„Hajde Aurora, hajde!"
Obamrlim nogama pravim nekolika koraka unaprijed i slabašno bacam jastuk sa tako male daljine, a on me iznenada grabi, privlači sebi i prislanja usne uz moje. Oči su mi širom otvorene, iz njih još uvijek liju nepokolebljive suze koje mi zamućuju pogled na čvrsto stisnute muške oči na par milimetara od mene. Želim reagovati, ali ne mogu, previše je sve...stisnuto...Jastuk je negdje među našim stomacima i toliko je uzavreo baš kao i Harryev jezik koji miluje moj, a ja nesvjesno uvraćam. Poslije više od godinu dana, ponovo imam priliku to osjetiti baš kao i njegov miris, kako parfem tako i prirodni, i ma koliko sebe mrzila zbog tog priznanja, imam osjećaj kao da se nanovo rađam. Mint i narandža me šalju pravo u nebo dok čvrsto stišćem Harryevu glatku kravatu... Čujem upozoravajuće glasove sa svih strana, ali oni bivaju otjerani samo jednim izdahom bola i preporoda koji je Harry ispustio u moja usta. Jednako kao što sam bila potpuno obuzeta time, isto tako kao da sam se trgnula iz transa te ga istog trenutka udarila rukama od prsa.
„Bježi!"
Okrećem glavu na stranu tako da više ne može doprijeti do mojih usana i koprcam se kao riba na suvom dok ga pokušavam odgurnuti od sebe.
„Harry, pusti me!"
Iznenada sam puštena i usljed toga letim unazad kao da sam zaustavila sprovod energije u moje tijelo. Da, osoba koja je zapravo moj ubica je ujedno i tijelo od kog dobijam energiju...nažalost. Gleda u mene sa usnama rumenijim i pogledom punijim požude nego ikad. Toliko je vruće da se jedva diše.
„Idi i molim te ne pojavljuj se više! Molim te! 455 dana pakla u kom sam živjela je ujedno i 455 razloga zbog kojih bih trebala mrziti samu sebe zbog ovoga što se upravo dogodilo! Ako imaš barem toliku mrvicu osjećaja, pusti me da se mrzim barem u samoći!"
Stišće usne dok guta nekakvu knedlu koju mu oslikava adamova jabučica.
„Svu tu mržnju prebaci na mene, Ro. Ja sam je zaslužio, a ne ti..."
„Idi!"
Okrećem mu leđa baš kao što je on meni onu noć i l čekam...čekam...čini mi se da su prošli i sati dok nisam čula zvuk vrata nakon čega sam se okrenula, uzela onaj jastuk i počela ga bacati zajedno sa svim ostalim kao i posteljinom. Ništa nema efekta sad kad on nije tu. Ništa nema smisla kad on nije tu. Ja sam niko i ništa...kad on nije tu...
..... .... .....
„Da, da...pa dobro, moglo bi se ovdje ponešto adaptirati."
Bradati gazda još uvijek u toku razgovora koji traje već više od sat vremena ne želi priznati da mu je lokal u očajnom stanju. Konobari nisu loši...
Okej, nisi to rekla Aurora. Nisi, okej?
Lucas djeluje poprilično sporeno i prosto je preočito da više ne planira ponavljati kako bi promijenio bukvalno sve!
„Pa, šta ste odlučili mladi gospodine?"
Izgled gospodina Winstona je dovoljan da se izvuče razlog iz kog je lokal tako staromodan. Izgleda kao klasičan starac kog biste u Texasu našli kako sjedi na stolici za ljuljanje sa lulom u ustima ispred drvene kućice u nekom zapuštenom dijelu...
„Ne znam..." Lucas djeluje ispaćeno. „Razmisliću..." Ima gotovo jednake podočnjake kao i ja. Nije valjda da je i on proveo noć plačući i razbacujući posteljinu po sobi? „Razmisliću još malo."
Gleda ka meni kao da očkuj a ću ja nešto dodati na to. Nemam drugog posla nego da s još ptljam i u posao. Nisam u stanju srediti ni vlastiti mozak, a kamoli nešto drugo. Ipak, jezik me odjednom počinje peći pitanjem koje me je od sinoć morilo jednako kao i činjenica da sam ponovo zatrovala usne dobro poznatim i neograničeno opasnim otrovom.
„Uhm...Harry Styles radi za vas?"
Ispuštam glas po možda treći put u toku tih sat vremena i dobijam jedan šokirani, a drugi zbunjeni muški pogled.
„Harry Styles?" Starac me smrknuto posmatra. „Mislite profesor Styles?"
Profesor? Nije valjda da mu je plata tako mala da mora raditi i kao konobar? Ili je jednostavno prolupao? Koliko sam ddobra u predviđanju, biće da je nešto treće.
„On.." Zbunjeno odmahuje glavom i posmatra me kao da sam pala s kruške. „..on je naša redovna mušterija. Otkako se doselio stalno je posjećivao naš lokal i napijao se. Prosto je nemoguće ijedno veče ga vidjeti trijeznog." Nije valjda postao alkoholičar? Nešto me prostiska u prsima.
„Sinoć je bio trijezan." Odjednom odskačem sa početnog pitanja, a Winston iznenađeno podiže sijee i čupave obrve dok se smije.
„Onda je to pravo čudo! Ja ga još nisam vidjeo takvog!"
Da li je moguće da je sinoć ostao trijezan zbog mene? Aj Aurora, ne budali.
„Pa sinoć je radio. Uslužio nas je.", Lucas pomalo iziritirano govori, a ja gledam čas u njega čas u Winstona pronalazeći ovaj razgovor mnogo zanimljivijim od onog o prokletim bojama zidova i vrsti muzike u lokalu.
„Ne znam kako je to moguće...ja ga nisam zaposlio, koliko znam."
Malo zabacuje glavu i smije se dubokim glasom sa ukočnim usnama kao da je prepariran. Lucas mi upućuje sumnjičav pogled, ali ga ja ignorišem jer mi i ovako ništa nije jasno.
„Pa ništa onda, javite se kada budete odlučili gospodine..."
Mislim da je Winston krenuo izgovoriti Lucasovo prezime komplikovanije od stotog checkpointa, ako uopšte i postoji, u 'Smash hitu' i odustao na vrijeme.
Rukovao se i sa njim i sa mnom, a zatim nas pozdravio na mornarski način i zaokrenuo ulazeći nazad u svoj lokal pred kojim smo sve do tada sjedili. Jutro je lijepo i odiše nekakvom svježinom, a ja sam kao skinuta sa štrika na Jupiteru. Svi događaji od sinoć su mi u magli kao da sam bila drogirana,a znam da nisam...jednostavno sam... ne znam. Šokirana. Nisam bila spremna ni za šta od onoga i sada kada mi ne preostaje ništa drugo nego da s prisjćam...stalno kontam kako bih puno toga drugačije učinila. Kao prvo i prvo – ne bih mu dopustila da me poljubi.
Još uvijek mi nekakve varnice prolijeću usnama. Nepodnošljivo je jednako kao i...prijatno. osvježio mi je nikad zarasli ožiljak. Imam osjećaj da to nije kraj.
„Možda se vratimo ovamo za par dana. Moram razmisliti na miru u Londonu.", Lucasov glas me trza iz misli pa se vidno ošamućeno usredsređujem na njegov zabrinuti lik. „Ne sviđa mi se to što onaj idiot ima veze s ovim mjestom."
„Pa nećeš zbog njega remetiti planove."
Pokušavam zvučati kao da mi je svejedno da li pričamo o Harryu ili žvaki koja mi se upravo zalijepila za đon, ali istina nije ni blizu tome.
„Pa znam, ali...to govorim zbog tebe."
„Zar me juče nisi tjerao da krenem sa tobom sa rugačijom pričom?"
Značajno ga posmatram, a on se nervozno smješka iako znam da se iza toga krije nekakav ogorčen izraz lic akoji ne djeluje nimalo prijatno.
„Pa znaš, nisam mislio da ćemo ga sresti samo sat vremena nakon dolaska. Newcastle nije selo nego ogroman grad. Mogućnost da vidiš nekoga koga ne bi želio je kao dobiti na lotu."
Pomireno uzdišem i shavtam kako Lucas očito nije upoznat sa mojom sudbinom.
„E pa, navikni se na moju sreću, hoću reći, nesreću u takvim igrama."
Uh, jesam li ja to upravo spomenula igre?
Lucas ne postaje nimalo raspoloženiji na putu ka hotelu i pitam se šta on ima sa Harryem? Ja sam ta koja bi trebala a se pita da lid a se preseli na drugi kontinetnt ili jednostavno zaključa u neki podrum kako bi izbjegla još sličnih iskustava.
...
„Stvarno mi nije jasno.", mumljam sa punim ustima dok viljuškom preturam po tanjiru. Nisam pošteno jela najmanje sedam dana i ponekad čak i najneraspoloženiji organizam mora nadoknaditi izgubljeno.
„Ko će znati šta on izvodi.", Liam namršteno komentariše dok jede, nešto pristojnije od mene, a Lauren je baš kao i cijelo veče tiha.
„Mislila sam da je odlaskom u Newcastle otišao i iz mog života..."
Grlo mi se odjednom toliko steglo da jedva mogu gutati. Pokušavam ostati pribrana. Glava mi puca od cjelodnevnog razmišljanja o njemu i događajima koji se nikako nisu smjeli dogoditi. Izbola bih viljuškom Auroru od sinoć.
„Meni je rekao da se seli jer mu je dosadilo stalno biti u zatvoru."
Podižem mlaki pogled ka Liamu, a zatim se još beznadežnije vraćam jelu. Da se sve to ne dešava meni, nikad ne bih ovakvu situciju shvatila ozbiljno gledajući je iz objaktivnog ugla. Iz subektivnog je užasna.
Nastaje tišina koju remeti zveckanje viljuški, a uskoro i zvono na vratima. I Liam i Lauren se mršte,a ja sam previše zamišljena da bih shvatila da je kasno za bilo kakve posjete.
„Ja ću..." Smeđokosa djevojka ustaje i nestaje iz kuhinje, a Liam i ja nastavljamo večerati sve dok ne čujemo Lauren koja nekoga doziva. Oboje se okrećemo ka dnevnom iz kog se uskoro pojavljuje ona sa papirom u ruci.
„Koga si zvala?", Liam je zbunjeno pita, a ona me blijedo posmatra.
„Ne znam...ne znam ko je ovo ostavio..."
Skuplja onaj papir uz svoje grudi kao da nije sigurna da li da ga spomene ili ne, ali već je viđen i to nema smisla.
„Šta je to?", sumnjičavo je pitam sa lošim predosjećajem u grudima s obzirom da joj se pogled najviše zaustavlja na meni.
„Za tebe je..."
Nesigurno mi pruža papir, a ja još nesigurnije ustajem i prilazim joj.
„Šta..." Uzimam papir i spuštam pogled na njega ne znajući šta da oočekujem. Još uvijek žvaćem i zalogaj mi se iznenada zaglavljuje na samom dnu usta u trenutku kada čitam tekst čitko ispisan rukom.
'Znam gdje ti je dijete...'
Odjednom počinjem kašljati jer mi se zalogaj zaletio te brzo uzimam salvetu i izbacujem ga u nju, a onaj papir brže – bolje cijepam u stotinu komadića i bacam ih kantu suzdržavajući se da ne vrisnem....