Dušu sam ispustio čekajući
Hoće li se tvoje mišljenje pretvoriti
U nešto sto bi bilo dobro za oboje.
Ne znače ti mnoge stvari
Koje učinih za tebe.
Ne znači ti moja upala pluća,
Žuljevi na nogama samo da
Stignem Bogu iza tregera
Za jedan tvoj poljubac,
Kiša koja me okupala i pretvorila
U izvor neiscrpne zaraze dosade,
Nakon tvog iskrenog izražavanja
Potpuno apsurdnog ponašanja.
Ma je li ti uopće značilo išta?
Jesi li uopće uspjela vidjeti
Plamen koji gori u očima,
Ma onaj koji gori u srcu i
Drhtavo šapće tvoje ime kako
Te nikada ne bi povrijedilo,
Ili, još gore, zauvijek izgubilo?
Nisi ti stvorena ni da vidiš,
Ni da čuješ moje osjećaje,
Jer u moru mojih osjećaja
Tebi je egoizam zatvorio,
Tvoje blage zelene oči.
I kada sam patio, tražila si
Veću patnju;
I kada sam plakao, tražila si
Više suza;
I kada sam volio, tražila si
Ono nemoguće.
Ja malena ako volim, volim najviše,
A ne polovično, ili još više.
Tvojoj sebičnosti nije bilo kraja,
A i ja sam čovjek, i ja osjećam,
Pa te molim da mokrim prstima
Ugasis moj plamen u srcu
I hladnim očima zalediš plamen
U mojim očima.
Pusti neka se ponovno upali,
Ovaj put, za neku drugu.
