Ako se probudim

1.

Kao svaki tinejdžer imam svoje snove koje se vjerovatno neće ostvariti.Kao prvi san bih rekla da mi je da budem dovoljno dobra u životu.Ako ćemo iskreno sama sebi nisam dobra pa sam sigurna ni da neću biti drugima.Imam listu svojih snova koje želim da se ostvarim ali to ćemo polako,sve jedno po jedno.Zovem se Merjem i imam 16 godina drugi sam razred ekonomske škole.
Prolazim peticom ne iz razloga jer me roditelji tjeraju već iz razloga jer ja želim bolju budućnost.Želim bolje živjeti.Kad smo već oko škole ja sam je završila skoro i nije mi bilo žao jedva sam čekala.Škola mi je dodala nove stresove.U kući imam dovoljno stresa sa strane roditelja.Nismo neka sretna obitelj iako se to čini.
Deset sati je a ja ležim u zamračenoj sobi i razmišljam o svim svojim glupostima što sam učinila u svom životu.Ja sam vam lažni optimista.Nikad zapravo ne mislim pozitivno,sve vidim crno bijelo.
-Merjeeeeem.Merjem.
To je bila moja mama.Alma.Vjerovatno me zove na doručak na koji neću sići jer ne volim jesti ujutru.Ustala sam iz kreveta i otvorila prozore kako bih osjetila sunčeve zrake u sobu.
Sišla sam i pozdravila mamu,tata je otišao već na posao.
-Neću jesti hvala.Idem u sobu.
-Merjem.Već si danima u sobu zar se nešto loše dogodilo?
-Da moje rođenje.-Prošptala sam i samo kimnula glavom i otišla u sobu.
Sjela sam na krevet i uzela svoj dnevnik.Pišem svoje osjećaje,crtam...

01.07.2016
" Dan kao i svaki započeo je sa sažalijevanjem što nisam dovoljno dobra.Nisam ja sretna ali nisam bi tužna samo prazna.Ja sam samo dio slagalice koji nigdje ne pripada."

Svi se pitaju zašto se tako osjećam.Ljudi bi shvatili kad bi vidjeli kako me tretiraju.Nisam najljepša a niti najpametnija ali jednom u životu bih voljela da me vole zbog mene.Zbog mene.Prijatelji me zovu kad im nešto trebaju i odbace me.Zar je uvijek tako?
Pokušavam pronaći riješenje ali svaki dan je sve teže i teže snositi se sa ovim osjećajima.Kad bih mogla bar na jedan dan da pobjegnem i da razmislim o svemu to bi bilo dobro.